Scena Mozaik

zadnji čuvar ojkavice

'Nema više pisanja pismica, od starosti drhti mi desnica! E, kad to izađe, mogu umrit!' zažareno će Vinko Skelin, koji kuje impresivnu zbirku

zadnji čuvar ojkavice

Sitno Donje kod Perkovića u Šibensko-kninskoj županiji zadnje je pedeset četiri godine dom Vinku Skelinu (82), čuvaru autohtone narodne baštine u artefaktima, a posebice u narodnim stihovima. Inače je potekao iz zaseoka Skelini koji se, pak, nalazi na šest kilometara udaljenosti i na rubnoj je zoni susjedne županije, a odselio je relativno blizu jer mu je ta nevelika daljina u vrijeme kad je radio u Šibeniku ponekad bila duga kao Kineski zid.

Kad je kišilo ili sniježilo, a on bez auta pješice išao na "vezu", na vlak ili autobus, to je bila relacija koja ga je mogla stajati zdravlja.

Za razliku od šjor Vinka, koji ipak nije predaleko otišao, mnogi su mu sumještani odselili u druge gradove, države kontinente...

Zaselak Skelini su, primjerice u svojem najvećem cvatu i u doba Vinkova mladenaštva bili puni ljudi i male djece. Samo su Vinkov otac i stric imali devetnaestero potomaka, od kojih na žalost zbog neopisive gladi i bijede nisu svi stigli ni stasati u ljude.

Ipak, živjelo je i veselilo se tih godina iza Prvog svjetskog rata u Skelinima dvjestotinjak duša, a danas je ostalo tek dvadesetak ljudi, mahom nejake starčadi. Kad premine neki od njih, još ako je k tomu i samac, neminovno se gasi jedan dim na kući...

Ljudi neće na selo

Ni u Sitnom Donjem, doduše, nije puno bolje. Ljudi neće na selo, iako je selo danas Kalifornija prema onim vremenima kad su, apsurdno, bila najgušće naseljena. A sa izumiranjem sela nestaju i običaji, nova mladost se drevne ojkavice kanda stidi, krši ruke starina Skelin, odlučan u nastojanju da spasi što se spasiti može.

S tim ciljem, najprije pred nas u svojem malenom, lijepom dvorištu (kroz koji trče kokoši) vadi – kutiju prepunu audiokaseta?!

- Stodvadeset kaseta, sedam dana stalnog slušanja. Guslenja, pivanja, ojkanja - pojašnjava tajnu svojih relikvija Skelin, koji je zrnca narodnih bisera pola za života prikupio po lokacijama od Biorina do Polača, a pola sam smislio i obogatio taj fundus. Osluškivao je mudrosnice iz ojkavica po sajmovima, feštama i sijelima, te ih zapisivao s dirljivom pedanterijom, a isto je učinio i s epovima u pisanim, nespretnim desetercima, koji pjesmom oplakuju tragično skončale ljubavi.

Uredno je, školski i sve štampanim slovima, tako nastala "Zlatna knjiga" koja govori o lokalnim ljubavnim pričama s tragičnim svršecima, mahom okončanima ubojstvom ili samoubojstvom. I svaka ima potencijal "Romea i Julije"!

Vinko Skelin, međutim, kao rekapitulaciju svog životnog poslanja kani objaviti četvrtu zbirku pjesama u koju će uvrstiti čak pet i pol tisuća ojkavica! No, očekivano, pojavili su se tehnički, to jest problemi oko financiranja zbirke; Skelinu je to od vlastite, skromne mirovine bravara prevelik zalogaj, a pomoć nije vičan tražiti uokolo.

- Obratio sam se Anti Tešiji, pjesniku iz Solina. Reka je on da će vidit, pitat - ipak domeće.

'Spašavala nas pisma i šala'

Iza šjor Vinka su, međutim, već tri ukoričene zbirke, te tri knjige epova (jedna je spomenuta, "Zlatna", nap.a.), koje tek čekaju izdavača. Prva je knjiga zapisanih ojkavica svjetlo dana ugledala prije trideset godina, a njezin se autor, priznaje, više naslova ne može ni sjetiti.

- Posli san objavija još dvi: "Što je u pismi, to se pivat more" i "Ojkavice, pismo od davnina, prinit ću te ja na svoga sina". Sad ću, ako Bog da, objavit još i ovu, koju san nazva "Zbogom ostaj, ojkavice moja, nema više pisanja pismica, od starosti drhti mi desnica". Tu će bit pet ipo iljada pismica. E, kad to izađe, mogu odma sutra umrit! - zažareno će šjor Vinko dok supruga tiho negoduje; ma kud prije umrit, a stota još daleko...

Iako naslov posljednje objavljene zbirke sugerira drugačije, sinovi šjor Vinka nisu se poput njega uvrgli u pjesništvo - niti narodno, niti akademsko. Ali postali su čestiti ljudi i podarili mu petero unučadi, što je ipak najvažnije.

- Jedan sin je privatnik u Šibeniku, a drugi živi i radi u Njemačkoj. Evo, prije neki dan mi je jedna unuka, studentica jezika u Zagrebu, primljena za stjuardesu u Emiratima, leti u Dubai! Ma, razumin ja to, neka dica vide svita, potraže za sebe bolji život od ovoga kojega smo žena i ja, sirotinja iz istog sela, prošli.

Dica su se onda rađala, ali i materama na prsima umirala od gladi! Ja san puno i o tome pisa, o gladi koju san u ditinjstvu i za života proša. Zato nas je spašavala pisma i šala; kad pivaš naglas, ne čuješ prazan drobčić kako krulji - veselo će Skelin, ipak tužan što se i pisma i sela neumitno gase.

Istinabog, osim njegova usamljenog individualnog nastojanja, njegovatelji baštine su i rijetki lokalni KUD-ovi (kulturno-umjetnička društva, nap.a.). Najbliži Sitnome je KUD "Srce Zagore" u Kaštelima.

- Ja bi rado njima za člana, ali ne vozim, nemam auta, a na motorić ne smin star puno sidat da me ne ubije promaja. I onda vako, sam sa sobom, pišem, skupljan stare stvari i pomalo pivan jer ne znan diplit. Pokojni ćaća Ante mi je bija poznati diplar, još iman njegovu snimku iz 1976. godine kako lipo svira i piva. Svak je za nešto, a ojkavica je za sve - namiguje, doduše pomalo suzna oka, šjor Vinko Skelin, zadnji živući pisac i čuvar ojkavice, blaga stare Zagore koja polako, ali sigurno tone u povijest...

 

Naslovnica Mozaik