Scena Mozaik

svitlo s kantunala

Seks, znoj i suze u ritmu Kitića i Štulića

svitlo  s  kantunala

Da nije bilo intrigantnog naslova, koji sam ugledala na radnom stolu kolege novinara Siniše Kekeza, vjerojatno nikad ne bih posegnula za ovom knjigom. Nije se, naime, agresivno oglašavala, prvi je autoričin roman pa još nema razvikano ime, i tako dalje. I puno bih propustila! Dakle, drage čitateljice i čitatelji, ovaj me roman izbio iz cipela!

Nešto tako jako, znojno, gladno, dlakavo, krvavo, usamljeno, pulsirajuće i, ukratko, živo, odavno ne pročitah!
Priznajem, ziheraški sam prethodno škicnula razgovor autorice romana Viktorije Božine sa spomenutim kolegom, da bih nakon što sam ga u nekoliko noći (kradući od sna) pročitala, ponovno potražila jer me oduševila i zaintrigirala.

Na samom početku privukao me, rekoh, naslov, da bi me umalo odbio izabrani ulomak kao oprema na koricama. Krunica, jebiga, retrovizor, jebiga, golf, jebiga... Potrošeno. Čekala sam samo da negdje iskrsne još “elem” kao poštapalica. No, bogato čitalačko iskustvo naučilo me da svakoj knjizi treba dati priliku na prvih pedesetak stranica zagrijavanja, i tako me već na dvadeset i trećoj oborio ulomak koji citiram u cijelosti:

“Toliko sam bila iskrvarila da mu je sve ostalo po majici, i zamisli kolika muda ima... - nastavljala sam žalosnu priču o gubljenju svoje nevinosti. - Zamisli kolika muda ima kad je kasnije izaša u bijedni narodnjački klub s tom majicom na sebi ka sa nekom zastavom pobjednika.”

Dakle, “Turbofolk” je brutalno iskrena pripovijest (ispovijest) o adolescenciji u zadarskom zaleđu, u Benkovcu, gdje se ponekad čini da je i Bog rekao “laku noć”. Priča je to, nadalje, o studiju u Zadru, prijateljicama “umjetničkim imenima” Betty, Cvita i Adele, od kojih svaka ima svoju paralelnu priču i životnu dramu.

Štorija, dijelom (upravnim govorom) sugestivno prenesena i na tvrdom benkovačkom dijalektu, o pokušaju da se pobjegne iz ruralne sredine i prezimi na fakultetu robovanjem preko ljeta, problematičnim ljubavnim (seksualnim) odnosima uz zvuke turbofolka i bez njega, kajanju i odlascima u crkvu te emigraciji u Ameriku iz koje je autorica napisala ovaj snažan roman.

Kronologija djevojaštva Viktorije Božine podsjeća na stil pripovijedanja Ferrante, a nemilosrdna iskrenost na Agotu Kristoff, no uz sveprisutnu dozu najfinijeg i istodobno najcrnjeg humora koji krasi samo zadarsku autoricu u prekomorskoj pečalbi. Ne možemo ne pohvaliti spisateljičinu hrabrost da sve prepriča u svjetlu činjenice da je potekla iz tradicijske obitelji skromne razine obrazovanja, no dakako da bi to bilo nedostatno za dobar roman da nije vješto napisan.

S obzirom da je riječ o Božininu prvijencu, vrijeme će pokazati kako će se možebitno spisateljica snaći u drugom žanru izvan biografskog. Svakako, pročitat ćemo s nestrpljenjem ono što se sljedeće odvaži napisati, dok u međuvremenu “Turbofolk” za čitanje toplo preporučujem.

Naslovnica Mozaik