Scena Mozaik

Prirodni instinkt

'Rođu' znaju svi vlasnici pasa u Splitu, otkrio nam je zašto ga nervira izjava 'ne kupuj, nego udomi' i koje su pasmine najpopularnije među Splićanima

Prirodni instinkt

Novinarka Tanja Šimundić Bendić kroz svoj je posao bila u prilici svašta čuti od ljudi, no na iskustvo koje je prošla sa svojom kujicom Bepinom ništa od toga je nije pripremilo.

Bepina je patuljasti špic, slatko dlakavo stvorenje koje ima tri štenca, no osim što se hrane njezinim mlijekom, mali su psići u cijelosti ovisni o svojoj vlasnici, Tanji. Ona reagira na njihovo gladno cičanje, namješta ih u položaj za hranjenje, brine se o njihovu pražnjenju mjehura i crijeva, sve ono što bi prirodno trebala raditi njihova dlakava mama.

Angažman je to koji joj je prve dane njihova životića uzimao i po sedam, osam sati dnevno, po tri puta je ustajala noću, dokle je kuja uglavnom bila nezainteresirana ili je imala agresivne ispade prema potomcima. Sve je to bilo neočekivano, stresno i ispunjeno stalnom brigom za malešna stvorenja...

No, kako svatko u krizi nađe svoga anđela, i nju su od višeg stupnja ludila spasili razgovori s jednim velikim zaljubljenikom u pasji svijet, koji ne samo da je imao sve odgovore na njezina pitanja, nego je bio spreman doći do nje i osobno joj pokazati što treba znati u ovoj situaciji.

Rođo!

Malo je reći da Rođu poznaju svi vlasnici pasa u Splitu. Vlasnice i pogotovo. Njegova karizma i popularnost u kinološkom društvu nemaju usporedbe, a broj mobitela mu je stalno u optjecaju. Jer, Rođo ne samo da zna što treba, nego je spreman pomoći baš svakome – vlasnici pasa, naime, znaju da ne postoji veterinar kojega ne bi mogli izluditi količinom pitanja o svom ljubimcu, samo ako mu je dostupan. A Rođo je, izgleda, dostupan uvijek iako nije veterinar, te dobro raspoložen i zanimljiv za ćakulu. A tko takve ne treba kraj sebe?

Ima on i stvarno ime: Siniša Tvrdić (50), zaposlen u Javnoj vatrogasnoj postrojbi grada Splita već 30 godina, no ta se dva njegova identiteta čak i ne moraju dodirivati. Mnogi vatrogasci ne znaju da je on Rođo, a pasoljupci opet često pojma nemaju kako se on uistinu zove.

Uz Tanjinu Bepinu vezan je još otkad je stigla u njezin dom, puno je tu nepoznanica bilo. A kada je vlasnica odlučila da je vrijeme da se zgodna mala "špica" spari s jednim naočitim "pomerancem", imena Poko, trebalo je u pomoć zvati Rođu. Jer, ovi gradski psi su nešto drugo od njihovih pasjih predaka. Ispalo je da pasić ne zna kako "osjemeniti" kuju, a kuja je u finalu završila s "carskim" rezom jer nije mogla okotiti mlade. Nakon anestezije i preskočenog prirodnog lanca hormonalnih događaja, ona bidna nije još shvatila da je mater trima štencima. Problema ko u priči!

Prirodni instinkt

– Dosta je gradskih pasa izgubilo svoj prirodni instinkt za parenjem, pa ih gazde odlučuju umjetno oploditi – razgovaramo s Rođom o novim problemima s kojima se susreću današnji vlasnici pasa. – Pas ne zna naskočiti, ne zna se spariti. A onda, neke pasmine ne mogu se fizički pariti jer su takvi kakve ih je čovjek napravio. Jedan engleski buldog, na primjer, mali, nizak, širok, nespretan, jedva hoda, a kamo li će se pariti, je li?Ne može fizički, onako kao što vukovi ili lisice to rade u prirodi.

I onda vlasnici svojih ljubimaca moraju preuzeti inicijativu?

– Ljudi najprije žele da ide kao u prirodi. Pa upoznaju pse kad su kuji "oni dani". Prije su se brojili dani, gledalo se pušta li kuja mužjaka, miče li rep, dok danas postoji test uz koji se može utvrditi kad je najbolje to izvest. Iz krvi se vadi progesteron i onda se točno vidi kad bi to bilo. To je od velike pomoći ljudima koji zbog toga putuju, ja sam, na primjer, dva puta išao u Italiju sa svojom kujom. Nije lako učiniti par tisuća kilometara a da se na kraju ona ne pari, onda je to ogromni trošak.

A pasa je sve više koji se ne pare prirodno, jer sad vuku to i genetski. Znate, u prirodi se to reguliralo, tko se pari – pari, a tko nije, i neće. Prirodna selekcija. Možda nama danas izgleda okrutno, ali ako se okotilo pet štenaca, a tri nisu valjala, samo bi dva preživjeli, ostali bi partili. A danas vlasnici pasa to ne dopuštaju. Ako se dogodi da neko štene zaostaje, lošije je, postoji nadohrana, pa ga pripazimo, guramo ga da sisa, rikuperajemo ga. Jer, nekome je to gubitak od tisuću eura. A ako preživi, sutra će ga prodati.

Što je razlog da sada štenci dolaze na svijet carskim rezom?

– Sve ovisi o pasminama. Čivave, maltezeri, pekinezeri, pa malo veći pasi kao buldozi, mopsovi, francuski buldozi, psi koji imaju velike glave... Ako se teško kuji otvara karlica, a ima teško štene... Recimo, čivavica ili jorkširski terijer, ima tih nekoliko pasmina koje inače kote teže, i obično idu na carski rez. Na primjer, kod engleskog buldoga ja uopće ne znam tko pušta da mu pas sam koti, on ide odmah na "carski". U 90 posto slučajeva. Ako kuja par sati tiska, a štene ne izlazi, zapelo je u kanalu, onda se mora obratiti veterinaru, da on proba s umjetnim trudovima. Ako oni ne daju učinak... Može doć do rupture maternice, a štene se ugušiti, isto kao i kod ljudi. Uvijek je dobro tko nema iskustva oko tih stvari da imaju nekoga tko će im pomoći, da im bude na raspolaganju veterinar…

Zovu vas prijatelji često u pomoć?

– Znaju me ljudi pitati razne stvari, ako im treba pomoć pri okotu, ja dođem. Imam iskustvo od svojih kuja. Kad vidim da im ni ja ne mogu pomoći, ako negdje zapne, znam kad kuja mora na carski rez, imam iskustvo.Vidim kad je vrijeme, prepoznam, inače im može uginuti kuja ili štene, dogodi se pegula. Treba znati gdje je ta granica da se pusti životinju da sama koti.

Voditelj uzgoja

Dugo se već bavite psima?


– Od djetinjstva su me psi privlačili, otkad znam za sebe. Dugo ih nisam mogao imati, svi su doma radili, pa su govorili "nemamo mi vrimena"... I, eto, kad sam se zaposlio i počeo zarađivati, sam sebi sam kupio psa. A prije toga, kako su mi svi susjedi imali, ja sam se s njima igrao, prošetao bi ih... Uz te pse i te razgovore, stekao sam malo-pomalo znanje o svemu. O bolestima, o ishrani, o njezi, dlaci, o svemu. Zanima me to oduvijek, uvijek sam volio medicinu i veterinu, puno sam o tome čitao i gledao, iako nisam te struke. A kad čovik nešto voli, nauči.

Na glasu ste, omiljeni.

– Ispada, a baš. Svi me znaju.

Jedan ste od osnivača Kluba sportskih pasa u Splitu.

– Prije sam bio u Kinološkom društvu, čak sam bio tri godine aktivan član bez pasa, radio sam, pomagao što im treba, jedan od rijetkih članova a da ga nisam imao. Uvijek san konta kad-tad ću nabaviti psa. Imao sam uvijek šnaucere, prvo dvije velike kuje, mater i kćer, a sad već 12 godina imam Vilija. Klub sportskih pasa osnovali smo 1992., nas 15, 20 mladih našlo se i osnovali smo ga. Ostalo je nas četiri-pet koji smo još u klubu, Zoran Dadić, Edita Tadić... Klub ima oko 150 članova. Voditelj sam uzgoja čistokrvnih službenih i sportskih pasmina, dakle svih osim lovačkih. Već 20 godina to vodim.

Što sve radi voditelj uzgoja čistokrvnih pasa?

– Kad ljudi pare čistokrvne pse, ja dođem, pregledam ih, jesu li papiri ispravni, pa prijavljujem Kinološkom savezu. Pregledavam i papire i štence. Moram provjeriti jesu li štenci u tipu svoje pasmine, je l' s njima sve u redu, ispunjavam jedan obrazac i šaljem u Savez. Oni meni pošalju brojeve koje pas mora imati, za čipiranje.

Koji su psi traženi? Jesu li najpopularniji upravo špicevi, koje Paris Hilton nosi ko modni ukras, ili neki drugi?

– To se s godinama mijenja. Davno su bili popularni dobermani, rotvajleri, bokseri, onda je to palo. Pa su došli dalmatinci, a sad ne mo'š naći jednoga u cijelom gradu. Pa su bili kokeri, pa maltezeri... A pravo je čudo koliko je njih bez papira! Mi kinolozi promoviramo parenje s papirima, jer kad imaš papire, uzgoj je kontroliran. Kontrolira se nasljedne bolesti, dobre i loše osobine. Ako nije, pare se psići koji su u srodstvu, braća i sestre iz legla. Ljudi to ne znaju i onda misle da smo mi s čistokrvnim psima snobovi. Da ih vodimo na izložbe, a mješance i križance, kao, ne volimo. To nije istina, a ako ćemo gledati koji su psi po azilima, bogami, nema tamo čistokrvnih pasa.

Zalažete se za kastraciju i sterilizaciju pasa lutalica?

– Veliki sam pobornik kastracije i sterilizacije kod svih pasa koji nisu s papirima, nisu čistokrvni i ne idu u uzgoj. Neki me krivo shvaćaju, ali to je tako i vani. U nas još uvijek nije. U nekim zemljama ne postoje psi lutalice, a u nekima je stravično koliko ih ima. Azili su puni. Ljute me, recimo, udruge koje se bave udomljavanjem pasa i društva za zaštitu životinja, oni ispadaju kao veliki dobrotvori, a mi s čistokrvnim psima snobovi i zlotvori. Oni imaju izreku "ne kupuj, nego udomi", ta me izjava puno nervira i smeta.

Zašto su agresivni? Ja ne kažem da nije lipo i humano udomiti psa, ali šta bi trebalo, da svi uzgajivači, svih njih 400 propadnu, to je glupo? Netko želi imati čistokrvnog psa, ja ga imam, a ne znači da ja ne volim druge životinje. A nijedan azil ne bi trebao udomiti životinju ako nije sterilizirana i kastrirana, onda bi se na taj način pomalo smanjio taj broj neželjenih jadnih pasa... Ljudi uzmu psa kad je mali, sladak mu je, kad mu dosadi, frknu ga na cestu. Bogami, neće ga bacit kad plati za njega tisuću, tisuću i po eura!

Pas kao igračka

Meni se čini da je maltezer postao najčešći poklon za dijete, da je njih najviše po ulicama.


– Ma, nažalost, ima ih previše, i ljudi misle da su maltezeri, ali nisu. Preveliki su, oni moraju bit do tri, tri i po kila uvrh glave. To je pas s malom glavom, s velikim crnim očima; maltezer mora imati ravnu i svilenu dlaku, a u nas je sve nešto ricasto, čupavo, a onda imaš ih od kila do osam kila. To ne može biti.To se sve iskrižalo ili s pudlima, bišonima, bolonjezima, u biti ih ima pet u čitavom Splitu da su čistokrvni. Ne pamtim kad sam zadnji put imao čistokrvno leglo. Njih je zadnjih deset godina najviše. Kad ljudima ideš objašnjavati, misle da si luđak. Njemu ih je prodalo i oni se uhvate za to i – to je to.

Po Splitu se sad može vidjeti i nekih stvarno rijetkih pasmina.

– Evo, sad imamo rijetko leglo malih pembrokea, velških korgija, koje ima kraljica Elizabeta. Jedna gospođa iz Rusije nabavila je psa iz Pariza i taman me treba zvati ovih dana da joj dođem pogledati leglo. Ima tri nova pembrokića, sve ih je prodala, svi idu, čini mi se, u Zagreb.

Jesu li skupi?

– Ne znam, nikad ne pitam to ljude, al' sigurno više od tisuću eura. Imali smo prije dvije-tri godine sheeba inu, onog šta pari mali haski, pa neke hrtove…

Kako to da nema dalmatinca? U svojoj domovini?

– Jedno vrijeme ga je bilo, kad je bio popularan film, možda je bio još popularniji kad sam bio dijete, a sad... Trebalo nam je jednom za novine snimiti dva-tri dalmatinca, jedva smo ga uspjeli naći. Dođe kao neka moda, pa svi polude za nekom vrstom, pa prođe vrijeme, pa nestane.

Koliko je to postao biznis, legla, štenci, parenje?

– Ja sam to uvijek gledao kroz ljubav, a biznisom se mogu baviti jedino dugogodišnji uzgajivači koji moraju puno uložiti, putovati, puno rezultata imati da bi stekli neko ime, da bi mogli reći za sebe da su uspješni i da mu ljudi dođu. Ima ih, ali treba se isključivo time baviti.

Čini mi se nekad da ljudi u gradu sa psima postupaju kao da su im djeca, a ne životinje.

– Pa i ne čudi me. Kad ga uzmemo, postane nam član obitelji. A kad je jadan i bespomoćan, doživljavaš ga ka svoga. Ponekad ljudi znaju i pretjerati, kad je pas puno bolestan i nije za život, ako mu nema spasa, humanije ga je uspavati nego mu produžavati život. Bar imaju tu povlasticu da ga se bezbolno usmrti, za razliku od ljudi. Ljubav je to, čovik onda ne gleda novce. Evo, ja sam s mojim otišao u Zagreb i operirao mu kralježnicu. Bilo mi je glupo kad se ozlijedio, a mogu mu pomoći. Ja znam da me skupo došlo i put u Zagreb, operacija i rehabilitacija, ali vežeš se za tu životinju, muka ti je da ga boli i pati. Iako su meni govorili da mu je deset godina, pa da zašto ga nisam uspava.

Je li to sad postao i fenomen, pasa je u gradovima sve više i više? U Splitu ih je oko osam tisuća!

– Ljudi bi se morali malo zainteresirati što kupuju, nije svaki pas za stan. Ako je veliki pas, a nemaš lift, ne bi smio držati dogu ili buldoga koji teško čine skale. Ima tu milijun stvari. Ljudi bi trebali znati i hoće li im odgovarati pas, i po naravi, karakteru... Ali najčešće uzmu ako im se svidi na slici.

Ima li kod nas "šaptača psima", terapeuta kao što je Cesar Millan? Još to mi nekako u fali.

– Pa u našem klubu se ljudi bave dresurom i socijalizacijom pasa, imaju certifikate za to. Puno ljudi, kad kupi psa, ne zna ga socijalizirati, zato i dolazi do sukoba, tučnjava, neželjenih ugriza i napada jer su psi nesocijalizirani. Ljudi bi morali, ako nemaju iskustva, doći u naš klub, da se savjetuju, a imamo čak i vrtić za pse.

Vrtić za pse?!

– Dolaze vlasnici koji imaju malu štenad i onda ih podruže, malo-pomalo, i tako ih uče da se ne bi sutra klali i tukli. Koliko traje? A par mjeseci, pomalo. Vrlo je važan taj početak, da se psa ne izolira od drugih ljudi i životinja, i da se zna ponašati. Da se uklopi u familiju. Živimo u urbanoj sredini, i psi se moraju ponašati urbano. Uvijek kažem, nije pas kriv, kriv je gazda. Pa zato treba educirati vlasnika, jer ako vlasnik ne zna, neće ni pas. Životinja se ponaša nagonski, a svaki muški pas želi biti vođa čopora, zato se oni i tuku. Pas je životinja čopora, a otkad žive s nama, gazda im je vođa čopora. A ima ljudi koji to ne znaju, pa im pas bude vođa, pusti ga da radi što hoće, pas mu zapovijeda, što nije normalno.

Onda ipak moramo doći do zaključka da je to s ljubavlju za pse malo otišlo na krivo?

– Pa jest. Masu ljudi misli kad je kupio psa, da je riješio sve. I puno njih kupi psa jer je moderno, ili djetetu kupi živu igračku, a to nije igračka, nego biće. Treba o njemu voditi računa. Meni nije jasno kako to čovjek kupi psa, pa ga voli par mjeseci, pa dođe ljeto i ne zna gdje bi s njim, pa ga ne voli, šta? Sa psom treba razmišljati deset, 12 godina unaprijed. Neki ljudi nisu svjesni da su možda stari, da ne može imati pasa. Ili ljudi koji su prezaposleni. A što će mu pas ako će imat tri guvernante?

 


Vatrogasac po familiji

– Vatrogasac, a ne veterinar, kako to?
– A otac mi je tamo radio, kad sam završio vojsku, primali su nove ljude, imao sam uvjete i prijavio se na natječaj. Naknadno sam se morao prekvalificarati za vatrogasnog tehničara.
– Nedavno sam pročitala da se u vatrogascima uglavnom familijarno zapošljava?
– A uglavnom su im tu radili očevi, dide, uostalom kao i svugdje. A to je meni normalno, glupo i govoriti.

 

  • 300 pasjih parova

    – U 20 godina, koliko je štenaca prošlo kroz vaše ruke?
    – Nemam pojma, žao mi je što nisam vodio evidenciju, ne mogu ni približno znati koliko sam tih štenaca vidio, legla pregledao, kujica oštenio... ne znam. Kao voditelj legla registrirao sam ih od 25 do 30 godišnje...
    – Je li pola od toga umjetno oplođeno?
    – Moguće, sve više i više je toga.
    – Može li se onda reći da ste pomogli da 300 pasjih parova dođe do štenadi?
    – A sigurno, ako ne i više.

 

 

  • Splitska izložba

    – Za dvadesetak dana je naša stalna izložba, od 26. do 29. srpnja, Four Summer Dog Show na Starom placu, ovo nam je jedanaesta godina. Te četiri ljetne izložbe sad svi u svijetu znaju – u Split dođu eminentni suci, a psi iz cijelog svijeta. Imali smo jedne godine iz Japana, iz Rusije, Vladivostoka, nema zemlje Europe koja nije bila zastupljena. Na izložbe se prijavi po 1200 do 1300 pasa po danu! Uvijek to organiziramo zadnji tjedan u sedmom mjesecu, a ljudi sa psima već u prvom rezerviraju apartman, kuće od Trogira do Omiša. Dolaze i sa pet, šest, deset pasa, a ostaju ovdje po osam dana. Malo izložbe pasa, malo ljetuju, al' to je velika promocija za naš grad.

 

 

Naslovnica Mozaik