Scena Mozaik

'SVE JE BIO DOBAR SAN'

Branko Ištvančić: Zašto su mi za film o vukovarskom heroju Nicolieru odbili dati potporu?

'SVE JE BIO DOBAR SAN'
Branko Istvančić uz Jeana-Michela Nicoliera u prizoru iz dokumentarca
Darko Tomaš/EPH
Branko Istvančić uz Jeana-Michela Nicoliera u prizoru iz dokumentarca<br />
Darko Tomaš/EPH
Jean-Michel Nicolier u Vukovaru - priča o njemu mora otići u svijet i prikazati pravednu borbu za slobodu...
Filmska ekipa s Jean-Michelovom majkom: Drago Berghofer, Lyliane Fournier, Robert Krivec, Antun Ivanković, Silvio Mirosničenko i Brankica Bajić
Lyliane Fournier kreće u Vukovar u potragu za sinom...
Lyliane Fournier kreće u Vukovar u potragu za sinom...
Lyliane Fournier sa sinom Paulom u prizoru iz filma ispred Spomen doma na Ovčari
Jean - Michel Nicolier kao malo dijete, dječačić i kao mladić
'Jean-Michel Nicolier je svojom voljom došao kao stranac braniti našu zemlju, o kojoj ništa prije nije znao. Čak i kada su mu suborci ponudili pomoć da ga izvedu, u proboju kroz kukuruzišta, nakon pada Vukovara, rekao je kako ostaje sa svojim suborcima u dobru i u zlu...'

U Zagrebu će u srijedu 17. veljače u kinu "Europa" premijerno biti prikazan 90-minutni dugometražni dokumentarni film redatelja Branka Ištvančića "Sve je bio dobar san" posvećen Francuzu Jean-Michelu Nicolieru, pripadniku HOS-a, kojeg su četnici okrutno ubili nakon pada Vukovara na Ovčari 1991. godine.

Uz filmsku ekipu, premijeru će pratiti i Nicolierova majka Lyliane Fournier, kroz čiju priču upoznajemo francuskog dragovoljca koji je, iz udobnosti svog doma u Vesoulu, stigao u Hrvatsku i stao u obranu hrvatske slobode.

Upravo to fasciniralo je nagrađivanog i afirmiranog redatelja Branka Ištvančića da se upusti u snimanje dokumentarca o mladom Francuzu, što je trajalo gotovo pet godina.

- Jean-Michel je svojom voljom došao kao stranac braniti našu zemlju, o kojoj ništa prije nije znao. Nevjerojatno je kada u filmu Jean-Michel u intervjuu kaže kako je u Hrvatskoj doživio sve ono najbolje i najgore. Ta rečenica govori sve.

Čak i kada su mu suborci ponudili pomoć da ga izvedu, u proboju kroz kukuruzišta, nakon pada Vukovara, rekao je kako ostaje sa svojim suborcima u dobru i u zlu. Potaknuo me i Antun Ivanković, s kojim sam prije radio na nekim sličnim projektima (nagrađivan film "Draga Gospa Ilačka"), ispričao mi je priču o mladom Francuzu i osobito me je zaintrigirala priča o Jean-Michelovoj tragičnoj smrti u Vukovaru.

Odmah sam pomislio kako bi to mogao biti igrani film, ali kako za to nemamo mogućnosti niti potporu najpozvanijih nacionalnih institucija za financiranje filma kao što je Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), odlučili smo pokušati raditi barem dokumentarac.

I tako smo tijekom snimanja počeli otkrivati nevjerojatnu priču, koju sam odlučio ispričati kroz vizuru Jean-Michelove majke Lylian Fournier, koja se sa svojim drugim sinom Paulom odlučila doseliti u Hrvatsku i sada tu živi.

Naslov kao metafora

Zašto ste mu dali naslov "Sve je bio dobar san"?

- Naslov filma je metafora. Cijeli film osmišljen je kao jedna osobna priča iz vizure majke. Slušajući je, u mislima su mi zastale njezine riječi. Kada je opisivala kako sanja svoga sina, u svojoj boli i tuzi, zaključila je kako je sve to bio samo jedan dobar san. Te riječi su metafora koja odražava njezino stanje, bol koju nosi u sebi i nadu da će jednom pronaći posmrtne ostatke svoga sina i dostojno ga moći pokopati.

Međutim, pomislio sam, to je i metafora za sve nas koji smo sanjali kako ćemo nakon rata živjeti u jednom uređenom i pravednijem svijetu od ovog u kojem smo se zatekli. Možda i metafora za našu nadu i ufanje u Europsku uniju. Ali, sve je bio dobar san…

Film je nastao u produkciji UHBDDR i partnera u projektu Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika i Udruge "Artizana" iz Zagreba. Jesu li Ministarstvo kulture i Ministarstvo branitelja sufinancirali snimanje filma?

- Nevjerojatno je da najpozvanija nacionalna institucija koja financira ovakvu vrstu dokumentarnog filma, a zove se Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), nema interesa za ovakav film koji spada u ono što zovemo recentna hrvatska kinematografija.

Toliko koliko je bio moj budžet obično se daje petminutnim eksperimentalnim filmovima koje skoro nikad nitko ne vidi. Slali smo ovaj film kao prijedlog na natječaj HAVC-a, ali je odbijen. Čitam na portalu članak u kojem piše da je HAVC odobrio sredstva za projekt koji je navodno povezan s vrijeđanjem Domovinskog rata.

Ako je to što tamo piše točno, pitam se kako je to moguće?

Moralno posrnuće

Mislim da nam se događa moralno posrnuće hrvatskog filma i da bi način dodjeljivanja novca pod hitno trebalo mijenjati.

Dovoljno je pogledati rezultate svih natječaja pa da se uvjerite na koji se način dodjeljuje novac i slobodno izračunajte tko je i koliko milijuna na skoro svakom natječaju redovito dobivao. Ne samo to, nego i koji autori uvijek i baš za ziher prolaze. To sve govori.

Da je Hrvoje Hribar bio ravnatelj kada je odobreno sufinanciranje mog igranog filma "Most na kraju svijeta", vjerojatno ne bih prošao na natječaju, kao što ni sada neću. Vidjet ćete. Niti jedan malo veći i ozbiljniji projekt poput dugometražnog igranog filma u njegovu mandatu nije mi odobren. Samo neki sitni da može reći da mi je ipak nešto dao. Mrvice. Nekima čak ni to.

Financiraju se i rasipaju državni novci na tolike projekte, a ovakvi filmovi poput ovoga o Jean-Michelu Nicolieru, koji promiču vrijednosti Domovinskog rata, izgleda nisu zavrijedili potporu.

Pretpostavljam, svi misle da je film o Jeanu jedna propagandna ili tendenciozna priča, ali nije. Radi se upravo o autorskom dokumentarcu i ljudskoj priči. Vjerojatno je problem u tome što ne prikazujemo hrvatske zločine nad Srbima, nego upravo suprotno, srpske zločine nad Hrvatima i nehrvatima. Mislim da bi novi ministar kulture trebao napraviti temeljnu i dubinsku analizu načina dodjeljivanja novca u hrvatskom filmu.

Skromni uvjeti

Ali zato je neko prepoznao kvalitetu u našem projektu i pružio nam pomoć poput Ministarstva branitelja, koje se trudi uključiti u poticanje audiovizualnog stvaralaštva. Iako je to skroman novac u odnosu na onaj koji obilato dodjeljuje HAVC, ipak nam je pomogao jer je cijela ekipa radila u skromnim uvjetima i s pijetetom prema temi iz Domovinskog rata.

Našeg filma ne bi bilo bez Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata (UHBDDR) zajedno sa Zvonkom Milasom na čelu te udruge koja je kao producent filma aplicirala s našim projektom na natječaj Ministarstva branitelja. U realizaciji su sudjelovali partneri, Udruga dr. Ante Starčević - Tovarnik i Udruga "Artizana". Ostalu financijsku potporu i pomoć realizaciji filma pružili su Zaklada Adris i Vukovarsko-srijemska županija - pojašnjava redatelj.

Ištvančić žali što zbog novca nije mogao, iako je želio, otići snimati u Francusku da upotpuni priču, ali je ipak zadovoljan radom jer je, kaže, uspio dobiti film koji prilično dobro funkcionira i komunicira s publikom.

- Film nije ni tendenciozan ni propagandni ni ideološki. Čak mi je drago da je pomalo provokativan, na neki način i kontroverzan. Ali eto, pogriješili smo što smo htjeli prikazati jednu drugačiju istinu o Domovinskom ratu, pa čak i iz aspekta stranaca. Ne bi me čudilo da nekima baš to bude provokativno.

Mora otići u svijet

Ištvančić drži da priča o Jean-Michelu mora otići u svijet i prikazati našu patnju i pravednu borbu za slobodu.

- On je bio junak i simbol stradanja u Domovinskom ratu, ali i veliki borac za svoje ideale, istinu i pravedniji svijet.
Jeanovo tijelo još nije pronađeno, ne zna mu se grob, ali je zato njegove posljednje riječi bilo nemoguće zakopati. A film kao medij ima tu moć da njegov san o novoj Europi približi gledateljima, diljem cijelog svijeta. Zato je svako snimanje moralni čin, a svaki redatelj mora biti u etičkom dosluhu sa onim što snima.

- Jeanova majka nada se pronalasku sinova tijela. Bliži se i njezin kraj, ona živi za taj dan da ga dostojno pokopa. I želi ga pokopati baš u Vukovaru, jer je Hrvatska njegova druga domovina koju je on sam izabrao. I ona živi u nadi da će ga pronaći. To je ono što, mislim, da nedostaje i filmu.

Pronalazak Jeanova tijela i njezina potraga bio je još jedan razlog zbog kojeg smo još malo produljili realizaciju filma. Jer, kako za samu majku Lyliane Fournier, tako i za film, u dramaturškom smislu, bilo bi vrlo značajno da smo mogli snimiti kako je potraga završena.

Scena sprovoda koji bi vjerojatno bio jedan od najvećih u Vukovaru bila bi završna scena i možda jedna od najdirljivijih nakon što ste odgledali cijelu priču - uvjeren je redatelj.

Interes za film je neviđen, jer o Domovinskom ratu tako nešto još nije snimljeno. Redatelj zato najavljuje kinodistribuciju filma u svim većim gradovima Hrvatske u kojima su digitalizirali neovisna kina.

"Mislim da bi to mogao biti ujedno i veliki uspjeh hrvatskog filma koji je nastao neovisno o deklariranim i etabliranim medijskim vlastodržcima", zaključuje Ištvančić.

 

Potresna šutnja

Najpotresnija mi je šutnja svih onih koji o tragičnoj Jeanovoj smrti nešto znaju, a šute. Najteže mi je kada vidim kako je danas našim braniteljima koji su se borili za slobodu. U tom smislu me je privukao roman 'Jom Kipur' osječke književnice Ivane Šojat-Kuči. Mislim da bi to mogla biti prava braniteljska priča i povod za pravi televizijski film.

 

Doktor, Lovas, Karlović...

'Uz potporu Ministarstva branitelja, Udruga 'Artizana' već radi novi film o Ivanu Anđeliću Doktoru, vukovarskoj ratnoj legendi. Također radimo na projektu dokumentarca 'Krvava berba grožđa' o stradanju mještana Lovasa 1991. godine u minskom polju. Planiramo raditi igrani film o Vukovaru i stradanju branitelja i civila u logoru u Veleprometu i na Ovčari. Za taj projekt nas je inspirirala knjiga Vilima Karlovića 'Preživio sam Vukovar i Ovčaru'. Našem entuzijazmu nema kraja. Iako sam primio za svoj rad puno nagrada i priznanja, a imam i veliko profesijsko iskustvo, žalosti me činjenica da u našoj državi upravo to, ta stručnost i reference koje govore o vašem radu, ne pomaže baš ništa. I dalje se filmovi dobivaju na osnovi klanova...' - zaključuje Branko Ištvančić.

 

Naslovnica Mozaik