Scena Mozaik

Antologija ‘Slobodne Dalmacije’

Momčilo Popadić: Sve je prolazno, samo je ondulacija trajna

Antologija ‘Slobodne Dalmacije’
Ne bježim od pisanja dnevnika, kao što Ne bježim od pisanja uopće. Živjeti se ne mora, ali se pisati mora. Govorim to kao jedan od stanovnika Guttenbergove galaksije. Pisati u Novini, pisati po papirićima, pisati u bloku, rokovniku, kemijskom olovkom po nadlanici (u žurbi), pisati u bilježnici, pisati, pisati, pisati... Odakle ta zaraza? Da li je to u vezi sa čitanjem? I čitati se mora. O, znam ja dobro koliko ima ljudi koji se ne slažu pa niti se mogu složiti sa mnom. A i zašto bi se složili? Neka pretjerana kritičnost udaljava od pisanja/zapisivanja jer misle da svaka rečenica mora ostati za Povijest.

Kako da ne. Koliko su pametnih zapisa pojeli crvi, prašina, oganj i stoljeća, a koliko blezgarija je ostalo i na koliko se imbecilijada doktoriralo ili magistriralo. Eto zanimljive teme za posebne zapise. Nekima je jednostavno teško pisati jer misle da su dani i noći puni nevažnosti, da samo izuzetne i osobite situacije zahtijevaju poneku rečenicu. A svaki udisaj, svaki izdisaj, svaki trenutak, crv, lavež, poljubac ili pogled imaju svoje ljepote i draži. Kako je lijep lumbrak tek izvađen iz mora dok ne izgubi svoju boju na ovom profanom svijetu, uzdahu, zraku, suncu?

Cijeli svijet piše

A onda, da se približim srži problema (da konačno priznam i da prestanem okolišati) – kako je novinaru koji ne može pisati i to u srcu sezone, u vrućem srcu ljeta kada se sve i posvuda dešava, kada su i Novine vruće od uzbudljivih banalnosti ili banalnih uzbudljivosti?! Kako je? Grozno. Osuda bez priziva. A ja sam udaljen od Novine, poslije višemjesečne sulude trke od teme do teme (od tebe do Tebe, od trojanskog do ostalih ratova) – završio sam u bolnici. U KBC-u Firule.

I tko će komu ako ne svoj svomu: uvalile me kolege Bonači i Garber, strpale u auto i privele doktoru Pivalici (sjećate li se onog Pivalice iz Matavuljevog Bakonje fra Brne?) i doktoru Dodigu, a dotični me “prikobacili” doktoru Hozi na Interno. Iz uvjetno Unutrašnje političke rubrike u Kliniku za unutrašnje bolesti. Druga jedinica. Treći kat. Vučem se (više me vuku) kao vreća, nikakav, boli sve, od grudi do mudi. Izvan, te iznutra. Jedva mogu ustati, a nekmoli pisati. A svi ostali pišu, cijeli svijet samo piše li - piše. Ja ležim kao inkrepita galofak kokoš i očajavam. A vruće.

Rat oko tranzistora

Treći dan. Prvu noć spavam s neobičnim pacijentom, zapravo ne spavam, slušam kako govori sam sa sobom, govori meni, optužuje me da sam mu neki dimnjak srušio i tako dalje. Sutradan prebacuju me u sobu sa još trojicom. Sonde, puknuti čirevi, napuhani želuci. Dijete. Bez soli. Svršio je kurbin pir. Svraćaju kolege, donose Novine na mašure. Traje tzv. Medijski rat. Budalaštine balkanske. Barba Mijo iz Kaštela, sobni cimer najživahniji. Osamdeset i nešto godina, živahan, spreman za šalu, podigao osmoro djece, “svima dao zanat i kruh”, nahodao se ovom bijelom zemljom, miran, stoik. Ivan Botić, krevet do mene. Dobro se slažem. Sestre Milena, Božica, Jasna, Branka. Smjenjuju se. I još neke tete. Nemam apetita. Pogled na Brački kanal. Vrućina. Trajekti i trajekti. Zavidim putnicima, trajektima, galebovima. Noću na POŠK-u osvijetljeno. Motori. Glazba s tranzistora. Ivan i ja ratujemo umjereno. Stišavam na zahtjev. Ustajanje, bazanje po hodniku, neće san na oči. Ujutro vizita, doktor Hozo vazda ljubazan, opasan kao šejtan, ništa mu ne može promaći. Brižan. Dobre volje stalno. Da li je uistinu tako? Koliko nas je ovakvih nikakvih na ovom odjelu. Balkon nam je dug, predug, mogli bismo na balote. Blažo donio portabl-televizor. Uspijevamo izdržati Dnevnik u 19 i 30, a onda pokušaj sna. Tablete, vitaminske i druge.

Ja bih na put

Peti dan. Posjete, posjete. Drage face, dragi ljudi, drage kolege. Ali, dodije i to. O čemu više i kako razgovarati. Kad će ih više vrag odnijeti? Onda bude žao, nedostaju mi poslije par časaka. Novine, Novine. Bilješke bih pravio. Ali, čemu? Teško mi je. Cijeli KBC Firule u vanrednom stanju, izvanredne mjere. Koliko nas je po ovim odjelima, po ovim katovima? Ni daška vjetra po danu, čeka se noć, u kanalu svitle trajekti/koće, slušam na tranzistoru po desetak puta vijesti, puši se krišom, više pućka. Onako. S jednog od ovih prozora pokojni je Dida ležeći oduzet svojedobno svrtao pogled prema Kanalu uvijek u 13 i 30. Trebalo je vremena da shvatim kako u to vrijeme prolazi/polazi brod za Velu Luku, a onda se stiže autobusom u Blato. Kada smo ga pitali:

- Ti bi doma, je li?

Samo je jedna suza kliznula niz ono drago lice. I ja bih doma. Ja bih na put, ja bih u štampariju, ja bih u Redakciju, ja bih na put, ja bih s Brankom, Goranom, Robijem, Filipom i s Jadranom, Feđom, Božom, Matkom, Androm, Perom nekamo. Na put.

U međuvremenu guraju u mene cijevi, gume, žice, tablete, slikaju me na videu (podučavaju me da je to ultrazvuk). Pa nisam valjda u drugom stanju? Ne bih se čudio s obzirom na vremena i razne sugovornike i ponekog urednika. Ponekog, velim.

Teško san na oči. U bolnici se ne sanja. Barem ja ne. Nastojim, ali zaludu. Jetra, čir, pluća... nema što nema. Kilogrami tzv. jugoslavenskog informativnog prostora pored kreveta, moji cimeri osim “Slobodne”, “Večernjaka” i “Vjesnika” te Zdravka iz Kardeljeva koji širi horizonte “Vrućim kajem” ne priznaju ostalo. Superbolnica, sve štima manje-više, ali kako ćemo u tzv. Europu, Evropu i šire kada se lijepi broj pacijenata ne zna još uredno koristiti toaletom. Kod pjesnika Tonča Petrasova Marovića koji je decenije proveo i provodi po bolnicama vrapci, rebci svraćaju na prozor, na balkon. Kod mene grlice. Jedan cimer im baca mrvice, drugi glasno uzdiše o tingoletu. Uopće muke s hranom. Dobro kompoti, čajevi, jogurti, mlijeko. Ali hrana bez soli?! Uzdasi u smislu barem jedne bevande. Ma kakvi. Neumoljiva su pravila, gotov je kurbin pir.

Dedićeva kartolina

Osmi dan: Miljenku iz Metkovića klapa donijela golemu kutiju neretvanskog voća, kada bismo sve sakupili, mogli bismo otvoriti minimarket s voćem, čokoladama, sokovima... Dolaze mi u vižitu Boris Dvornik i Ivica Vidović, te Mile Tafra. Donose veliku čokoladu i bočicu konjaka. Dvopapkari jedni! Još se i cerekaju pri tom! Fiamengu promocija knjige, ne mogu biti tamo. A tamo Igor, Tonko, Arsen i teta Fanica s obaveznom komiškom pogacom. K vragu! Hoće li biti ikada još prigode da nas dva stara ratna druga skupa odvalimo neku promociju, ispišemo još koju pjesmu? Jebeš pjesme! Moja Penelopa postaje rekvizit KBC-a, po kojoj bih mogao navijati sat. Uplašila se. Zar sam vrijedan tolike brige? Javlja se Arsen Dedić kartolinom, tekst je utješan: “Ne daj se, Pope! Sve je prolazno samo je ondulacija trajna.” Po Jakši šalje novu knjigu pjesama “Pjesnikov bratić”. Dragi Arsen, samoironični trubadur s pokrićem.

Deseti dan. Gospodin Bog je u manje dana stvorio ovaj savršeni svijet nego što mene ovdje rastvaraju. Nakratko usnuo sam pisaću mašinu, kao, bolesna je, boli je neko slovo, cmizdri napuštena. Sanjam zatim Kepu, “Jurja Carića” i “Histrione”. Zatim ne sanjam, bude me, vade mi krv. Popodne soba polupospana gleda emisiju “Brojke i slova”. Kod slova drugi krevet od vrata drekne:

- Vino! Tukac!

Od devet slova uspio je žedni cimer skrpati ono što mu srcu treba.

U posjeti Pajdo. Hodajuća apoteka. Glas dostojan Metropolitena i Rive.

Opet krpice sna oko ponoći. Komiža, Prigradica, jedan tekst koji nikako privesti kraju, neko putovanje nejasno kuda, nejasno zašto.

Radio-vijesti. Kontradikcije. Budalesanja po Kninu, Drnišu, Benkovcu.

Još samo porođajni odjel i sve sam obišao.

Koji su to otoci?

Petnaesti dan. Cimeri dolaze i dolaze. Ja se počinjem osjećati kao meblo, “Slovenija-lijes” ili slično. Otupio od reklama sa Hrvatskog radija - Studio Split. Dva domoljubiva pacijenta na balkonu, pored mog prozora ozbiljno raspravljaju koji su to otoci pred nama. Predlažem Filipine kao mogućnost. Ne uzimaju me preozbiljno. Povlačim se u WC. Tu se može razmišljati na ure bez rezultata. Mršavim, hlapim. Hoću van! Hoću kući!! Hoću u Redakciju!!! Doktor Hozo je neumoljiv, sestre me tješe. Neću utjehu, hoću van. Ako nemam dovoljno soli u glavi hoću je barem u jelu. Morske. Toga još imam.

Čitam i male oglasnike.

Zatim Dostojevskog, za promjenu. “Idiot” treći-četvrti put. Tolja Kudrjavcev skita po premijerama i devastira predstave, ofendija se na redatelja Babarcija što je učinio sa Lovrjencem i “Hamletom”. Sada je Babarciju, ekipi i “Hamletu” gore nego svetom Lovri na gradelama. A meni je još gore jer kiše ni za lijek. Ali knez Miškin me tješi. On je pun razumijevanja.

Gužva u zaljevu, Sadam Husein, naš intimni nesvrstani prijatelj opet čini pizdarije, a najebali smo opet mi. Koliko je prošlo vremena da smo vozač Goce, ja i “Scania” tumarali Irakom? Sada Goce vozi u Švicarskoj, ispunila mu se želja da “ode na civilizacijata”. Predlažem da bolje čuvamo šume i da skupljamo šiške pa se grijemo njima. Teta dolazi u posjetu, ona bi mene stavila u red, naravno, da se nju sluša, ne bih ja završavao po bolnicama, ne znamo ovdje ni živit, ni ponašat se, uopće nemamo mi pojma, a mene bi najbolje bilo stavit priko kolina, pljesnut dva-tri puta po guzici i stavit u red kako Bog zapovida. I, uostalom, sa mnom se uopće ne može razgovarati. Ne može, dakako, jer ne dolazim uopće do riječi. Kod nje u Švedskoj su svi razumni, uljudni, nitko nedajbože ne loče, zna se kad je čemu vrijeme, autobusi ne kasne, radi se uredno, pretpostavljam da i medvjedi po šumama seru u kontejnere budući dobro i europski odgojeni, ne bi oni to onako, kraj stabla ili olako, lički.

Živjeti sa sokovima

Dvadeset treći dan. Pušta me doktor Hozo kući, nakratko. Vikend, tako reći. Pouzdaje se u me da neću činiti monade. Čeka me još Zagreb i Jordanovac, dodatni pregledi i kontrole. Moja Penelopa zove Redakciju, kolega Garber stiže onim svojim autom iz burskog rata, potrpavamo sve unutra i već sutra čujem da pričaju dobro obaviješteni kako sam zbrisao iz KBC-a u pidžami. A nisam. Pisaća mašina je živa i zdrava. Ja sam nešto mršaviji i pospan. Treba jesti, tvrde. Mjere me, oblače, presvlače, kupaju. Još samo da me podoje. Zdravo, doktori, i hvala, zdravo, cimeri, zdravo, sestre i sestrice: Milena, Božica, Jasna, Marija, Branka... Volim vas. Odakle vam toliko strpljenja i osmijeha za sve nas blentave, dosadne, nestrpljive, grintave?

Splite, dobar rad.

PEA 90 može početi.

Smijem piti sokove, “donat” i puno jesti. Sve mi se može ubuduće dogoditi, ali da mi ne dadu pisati – nema teorije! Presvlačim se u novu i čistu majicu, u hlače i grabim (čuj mene – grabim?) puzim prema Novini.
(1. rujna 1990.)

momčilo popadić

U ponedjeljak na kioske stiže knjiga pod naslovom “Svoju zvizdu slidin”, svojevrsna novinsko-poetska kompilacija tekstova Momčila Popadića (1947.-1990.), jednog od najvećih pera u dugoj povijesti našega lista.
Između korica te knjige njezin priređivač Damir Šarac sabrao je tek manji dio prebogatog opusa toga plodnog pjesnika, prozaika, dramskog pisca i, iznad svega, autentične žurnalističke “zviri” koja je na stranicama “Slobodne” publicirala na stotine antologijskih novinskih priča.
Knjigu predstavljamo pretiskom potresnoga bolničkog dnevnika što ga je Pop vodio ležeći na Firulama.

Naslovnica Mozaik