Scena Mozaik

Anka i Ivan Batalić već 82 godine sretno žive u gornjim maovicama

'Našu ljubav obranio sam kuburom'

Anka i Ivan  Batalić već 82 godine sretno žive u gornjim maovicama

Nakon što je punoljetni Ivan prije 83 godine zagledao i ‘umakao’, tj. odveo kući 17-godišnju Anku, po nju su došli otac i braća. Ivan je u obrani na koncu posegnuo i za kuburom, a i Anka je stala na njegovu stranu. Vjenčali su se u siječnju 1931

Ivan i Anka Batalić iz Gornjih Maovica, naselja u sastavu grada Vrlike, kao bračni par apsolutni su rekorderi u Hrvatskoj, možda i šire. Ivan je napunio 101. godinu. Rodio se 3. ožujka 1912. Anka je godinu mlađa. Ona je na svijet došla 10. svibnja 1913. Već to ih svrstava u rekordere, jer gdje naći bračni par stogodišnjaka. A kad se tomu doda da su u zajedničkom braku gotovo pune 83 godine, onda im sigurno nema ravnih.

Do Anke i Ivana Batalić iz Vrlike poveo nas je Tomo Žeravica, ravnatelj Gradskog društva Crvenog križa. − Ivan i Anka su u godinama kad im je potrebna svaka pomoć. Mi iz Crvenog križa obiđemo ih redovito jednom tjedno, ako treba i češće. O njima se redovito skrbe članovi obitelji sina i kćeri koji žive u Omišu, a priskoče i susjedi – rekao nam je Žeravica. Zaustavili smo se u Gornjim Maovicama ispred prizemnice s urednom okućnicom, zatvorenih ulaznih vrata. − Već je hladnije pa ne drže otvoreno, ali oni su sigurno u kući – kaže Žeravica. U tom trenutku na vrata je izišla starija baka, stogodišnja Anka.

Ljubav je na selu

− Dobro sam, sinko − odgovara uz pozdrav i nastavlja: − Najgore mi je što ništa ne vidim, a slabije i čujem − govori i vodi nas do spavaće sobe u kojoj je na krevetu sjedio njezin Ivan.

− Čuvali smo blago na Svilaji, ovce i koze. Zagledao sam se u Anku i rekao sebi da će biti moja. Uspio sam je osvojiti. Ja sam na prijelazu od 1930. na 1931. godinu već bio punoljetan, a Anka je imala malo više od 17 godina. Obećali smo se jedno drugome i dogovorili se da živimo zajedno. Ne pitajući nikoga, doveo sam je kući, umakao je, kako se to govorilo. I od tada se nismo razdvojili. Ostat ćemo zajedno sve dok Bog bude tako htio – počinje Ivan priču koje se najradije prisjeća, ali prešutio nam je najzanimljivije detalje, za koje smo doznali od drugih pa smo ga priupitali.

− Ma je, nije mi bilo lako zadržati Anku. Borio sam se s njezinim ocem i braćom. Ja je umakao, doveo svojoj kući, kad eto ti njih. Navalili na mene, hoće mi oteti Anku i vratiti je kući. “Ne može”, velim ja i izvadim kuburu, spreman zadržati je i uz pomoć oružja – veli Ivan.

− Najjače sam oružje bila ja. Kazala sam ocu i braći da je Ivan moj izbor, da me ni na što nije prisilio i da smo mi odredili biti muž i žena. Rekla sam im da se vrate u miru Božjem odakle su i došli. Tako su i učinili. A onda smo se nas dvoje početkom 1931. godine vjenčali u našoj crkvi sv. Jure, zavjetovali se pred ljudima i Bogom da ćemo živjeti zajedno dok nas smrt ne rastavi. I evo smo još zajedno, u siječnju, ako Bog da, pune 83 godine.

Bilo je i suza

Mladi, ludi i zaljubljeni. Tako bi se, kao i mnogih drugih mladih parova, mogao sažeti početak zajedničkog života Ivana i Anke. A onda su počela stizati djeca. Anka ih je rodila desetero. Troje ih je otišlo među anđele ubrzo nakon rođenja, a preostalih sedmero, šest kćeri i sin, još su živi. Najstarije im dijete ima 80 godina, a najmlađe 58.

− Djeca su nam se razišla po svijetu. Sin i jedna kćerka su u Omišu. Kod njih smo bili za vrijeme rata, kad su nas od kuće otjerali četnici. Jedna nam je kćerka u Belgiji, jedna u Makedoniji, jedna je u Vinkovcima, a dvije su u Njemačkoj. Oni su nam dali 17 unučadi – je li, Ivane, 16 ili 17? Ne mogu se sjetiti koliko praunučadi imamo, ali znamo da smo postali i šukunbaka i šukundjed jer nam se jedna praunuka udala i rodila je dijete – kazuje Anka koja je, unatoč slabovidnosti i teretu godina, iznimno vedra duha. Mladi bračni par podijelio je uloge. Anka je preuzela zadaću podizati djecu, skrbiti se o kući i, samo kad bi mogla, pričuvati blago. Ivanova zadaća bila je osigurati hranu i sve drugo što je bilo potrebno ženi i djeci.

− Ni Anka ni ja nismo nigdje bili zaposleni, živjeli smo od stočarstva i poljoprivrede. Uvijek smo imali 30 do 50 ovaca, po dvije krave i konja. Ja sam čuvao blago i obrađivao zemlju. Živjeli smo skromno, ali nikada u neimaštini – ponosno će Ivan. Najstariji bračni par u Hrvatskoj nisu umirovljenici. Danas su korisnici tuđe pomoći i njege i to su im jedini stalni izvori prihoda. Ali zahvaljujući djeci, sinu i njegovoj supruzi te kćeri, ni u čemu ne oskudijevaju. Jedino im vrijeme sporo prolazi. Puno sporije zimi nego ljeti. Čini im se da im je vrijeme najbrže prolazilo dok su ljubovali čuvajući ovce. Od toga su prošle gotovo 83 godine, ali kao da je bilo jučer.

Piše i snimio Toni Paštar



Ratovi

Premda su sve vrijeme proveli u svojim Maovicama, na visoravni podno vrhova Svilaje, osim kraćih izbivanja zbog prijetnje ratne pogibelji, žive, evo, u šestoj državi. Preživjeli su Batalići tri rata. Pamte dobro posljednja dva, ali nerado ih se prisjećaju...

− U onom ratu prije 70 godina bilo nam je teže. Djeca mala, nije se imalo, a prijeti pogibelj. Bježali smo odavde sve do Maljkova. Hvala Bogu, preživjeli smo. U ovom zadnjem ratu odmah smo otišli djeci u Omiš. Bilo nam je lijepo dolje, ali jedva smo se čekali vratiti jer nama je cijeli svijet na Maovicama – kaže Ivan.


Naslovnica Mozaik