Scena Mozaik

najbolja naša jedriličarka

Tina Mihelić: Ne pada mi teško plansko debljanje uoči natjecanja, uvijek sam bila muški tip

najbolja naša jedriličarka
Vratila se kući kao velika zvijezda. Tina Mihelić naša je najbolja jedriličarka, a sada i friška svjetska prvakinja u svojoj klasi laser radial. Svi joj čestitaju, ljube je, a prije susreta Hajduka i Bešiktaša u dresu “bijelih” izvela je početni udarac.
– Ajme, zovu me od doma da se ne dam Splićanima da me prisvoje – smije nam se u hangaru svojega “Labuda” simpatična Opatijka.

Spoj sjevernog i južnog Jadrana u njezinu je slučaju ispao dobitna kombinacija.
– Baš kad smo letjeli natrag iz Kine sa Svjetskog prvenstva, Graja (trener Tonči Antunović, nap. a.) i ja imali smo vremena u Frankfurtu razgovarati o mojem dolasku u Split. Bilo je to 2009. kada sam došla u “Labud”, gledala sam tada Milana Vujasinovića i Luku Radelića s velikim poštovanjem. Imali su rezultate u prvih deset na svjetskim i europskim smotrama. Tada sam govorila Graji: “Ej, da je meni biti u prvih deset.” To su ogromni rezultati, strava. A onda sam već prvu godinu  pobijedila na Europskom prvenstvu.

Financijski teret

Od dolaska u “Labud” Tina ima dvije europske titule i sada jednu svjetsku. Još da su lani bili “njezini” uvjeti na Olimpijskim igrama...
– Prošla olimpijska godina bila je loša, vjetrovita... Još smo promijenili opremu, brod... Sve smo nešto testirali, a bilo je  nekako loše. Činjenica je i da sam bila mlađa od svih favoritkinja za medalje i imala sam problema s kilažom. Cure su bile i teže i fizički spremnije od mene. Kad nemaš kilažu, onda je problem i tehnika. No, za Rio prognoziraju slabiji vjetar. Razgovarala sam baš sada u Kini sa zlatnom iz Londona, Kineskinjom Xu Lijia. Rekla mi je da ne brinem, da su u Rio de Janeiru moji uvjeti.

Tina je jedriti počela u Opatiji, pa nastavila u Kostreni. Vjetar od prvih dana hvata zajedno s bratom Danielom koji je u klasi laser.
– Kad smo trenirali u Kostreni, svaki smo dan putovali na trening po 40 kilometara. Tražilo je to puno odricanja mojih roditelja, majke Ines i tate Milovana. Ujutro u školu u Rijeku, pa nas pokupe da idemo u Kostrenu na more, pa doma, pa uvečer u teretanu u Kostrenu... Roditelji su cijele dane provodili u Kostreni da bismo mi mogli trenirati. Pa, jedi iz pekare bilo što nabrzinu...

– Nije bilo ni otvorene fotokopirnice u blizini, pa sam im morala u hotelu kopirati gradivo, jer su zbog treninga često izostajali – dodala je majka Ines.

Kao i u većini drugih pojedinačnih sportova u Hrvatskoj, i kod Tine i njezina brata Daniela najveći su financijski teret u početku podnijeli roditelji.
– Najteže je bilo kada smo kao juniori krenuli na veće regate, svjetske i europske kupove. Ideš na regate kao junior i vidiš te starije cure, a nemaš opremu za borbu s njima. One svaku regatu vade novo jedro, a ja ni danas nemam takve uvjete. Gledaš sve s nekim čuđenjem, imaš jedro staro godinu dana, čudo da si uopće došla na regatu.

U hrvatskom jedrenju nema puno cura, no jedna je doista zlatna.
– Uvijek sam bila nekako muški tip, od djetinjstva. Imam starijega brata uz kojega sam odgajana. Uvijek sam bila u muškom društvu, nisam voljela izlaske, nisam bila u tom ženskom filmu. Samo treninzi, a i tata nas je gurao.

Tata je bio i vozač! Prevalio je na tisuće kilometara od regate do regate.
– Znali smo i spavati u šatoru i kuhati u šatoru. Jedrenje traži puno novca, jednom smo u Australiji bili oko dva mjeseca, pa mu je bilo najjeftinije kupiti automobil kad smo došli, a onda ga prije odlaska prodati. Nije mu se bilo lako snaći voziti lijevom stranom...

Često na cesti

I danas je Tina često na cesti, sada s trenerom Antunovićem.
– Ne znam ni sama koliko sam kilometara prošla, ali jako puno. Kad sam došla u “Labud”, situacija je ipak postala drukčija. Dok je tata sve sam plaćao, onda sam pazila da ne kupim čokoladicu da tata ne potroši puno. Pa, u Francuskoj neću ručati jer je preskupo. A to u biti nije bilo dobro za napredak. I onda, sad u Splitu, u “Labudu”... Vau! Sad mogu jesti! – nasmijala se Tina.

A hrana i Tina - to je “drugi par postola”. Trener je često nagovara da nabaci koji kilogram... Da je bolja po jačem vjetru.
– A je, dobro. Ali takav mi je metabolizam. Čim odem nekamo na put, počnem gubiti kilograme. Zbog promjene hrane i vremena, a onda i zbog treme, uvijek me “otvori” ili povraćam. Na svakom natjecanju izgubim barem dva kilograma.

E sad, zamislite momka kada mu cura kaže da planira nabaciti koji kilogram!?
– On to razumije, on je jedriličar i shvaća, ne smeta mu.

A zove se Dario Kliba, iz Pule je.
– Sada je trener i trenutno je u Dubrovniku, radi s klincima. Znamo se već dugo, dvije i pol godine smo zajedno.

Pod hrvatskim jedrima malo je žena?
– Istina je da nas ima malo. Zašto? Nije toliko ženstven sport. Uvijek si u hladnome, mokrome... A onda, ja se još sada moram debljati za natjecanja. To već ženama nije prirodno ni privlačno. Sve uglavnom žele smršavjeti. Grub je to sport i fizički naporan.

Da je veći stan ...

Kako izgleda dan u brodu, na pučini, na valovima?
– Ne smiješ ništa imati u brodu, vodu, napitke, čokoladice... Sve ostaviš treneru na gumenjak. Jer, dok oko sat vremena traje plov, akcija je žestoka, nemaš vremena jesti i piti. Tek kad završi.

A sunce? Zaštitne kreme?
– Je, evo već imam bore! – nasmijala se Tina te nastavila:
– Nisam tip od krema, nešto se sitno namažem. Stalno mi svi viču da se namažem, da ću izgledat kao stara baba za pet godina, ali ne brinem se.

Zadnjih oko godinu dana s Tinom u Splitu stanuje i trenira i brat Daniel.
– Prvo mi je to malo smetalo jer sam navikla živjeti sama. Sad dijelimo stan, nemam više neke privatnosti, ali s druge strane radimo sve zajedno od doručka, treninga na moru, ručka... U biti je lakše, mijenjamo se s kuhanjem i drugim poslovima. Samo da je malo veći stan, bio bi lakše.

Ima li novca u jedrenju? Ovom olimpijskom, i ne baš. Tina uglavnom preživljava zahvaljujući stipendijama.
– Velika je stvar što imam ugovor s MORH-om. Imam i stipendiju Grada oko dvije tisuće kuna. U ovoj godini nisam uopće bila u programu HOO-a. Da nema ovoga od MORH-a, ne bih imala od čega živjeti. Srećom mi klub plaća stan, dobro je da sam za to sigurna.

Zar nije plan da se ugovori sportašima s MORH-om produže?
– Bio je plan da će prvo biti potpisan na tri godine, do siječnja 2014., a onda na još pet. No, svi smo nekako zabrinuti, nadamo se da će biti sve u redu.

Dobra vijest je za Tinu što je svjetskim zlatom od svoje 45. godine osigurala naknadu za izvrsnost, po sadašnjem zakonu u visini 80 posto od prosječne plaće u zemlji.
– Prije odlaska na Svjetsko Graja je rekao: “Još samo da ti riješim penziju i to je to.” Šalu na stranu, to je svim mladim sportašima veliki motiv – veli Tina, koja će 30. prosinca proslaviti svoj 25. rođendan.




pero smolčić
snimio ante čizmić / cropix


Dva brza

O noćnim izlascima?
- Nemam baš neku ekipu, nađem se s prijateljima iz kluba. Nagovaraju me da idem s njima van, ali nije mi napeto. Jer, znam da ću sutra biti umorna i da nećemo odraditi trening kako treba.

O fakultetu?
- Treća sam godina na Visokoj školi za sportski management Aspira, sve sam redovno do sada obavljala. Ostalo mi je još šest ispita. Rokovi su bili u lipnju i srpnju kad sam bila na Mediteranskim igrama, sad opet za vrijeme regate. Zima mi ostaje da položim još te ispite.

Mama Ines: Ne žalimo ni za čim

U Splitu je ovih dana i majka Ines, da bude Tini na pomoć.
- Joj, ova slikavanja, nije Tina od toga – kaže nam mama Ines koja nam je dala i okvirni izračun koliko su ona i suprug Milovan uložili u sportski put svoje djece.
- Pa ugrubo, recimo da smo s onim što smo ulagali u njihovo jedrenje mogli izgraditi lijepu kuću. Morali smo im kupovati sve sami, od brodova pa dalje, plaćati putovanja... Ali, ne žalimo ni za čim – kazala je Ines Mihelić.
Naslovnica Mozaik