Scena Mozaik

od 4. listopada na HTV-u

Scenarist dokumentarnog serijala o Ivi Tijardoviću otkriva detalje ekskluzivno za Slobodnu Dalmaciju

od 4. listopada na HTV-u
Hrvatska će televizija 4. listopada u HNK, uoči početka emitiranja na Prvom kanalu HTV-a, predstaviti prve dvije epizode svog novog dokumentarno-igranog serijala „Tijardović“, autora Željka Rogošića. Projekcija je dio Dana Ive Tijardovića koje HNK Split, zajedno s HTV-om i Zakladom “Karlo Grenc”, čuvarom Tijardovićevih memorabilija, organizira povodom 120. obljetnice HNK i 90. obljetnice prvog profesionalnog angažmana slavnog maestra u splitskom kazalištu, čime se ono odužuje i svom prvom intendantu iz 1939. godine, otkada ova kuća i ansambl nose ime Hrvatskog narodnog kazališta.

Tijardovićeve dane, na kojima se očekuje i predsjednik Republike dr. Ivo Josipović, otvorit će 3. listopada ansambl HNK svečanom izvedbom „Spli’skog akvarela“. Promotor televizijskog serijala bit će prof. dr. Slobodan Prosperov Novak, dok će nakladnici, Zaklada Grenc i Naklada Bošković, u subotu 5. listopada u Foyeru HNK promovirati knjigu Duška Kečkemeta „Nepoznati Tijardović“ o maestrovu likovnom djelu. Zaklada “Karlo Grenc” za nešto kasniju jesen priprema i izložbu maestrovih radova u stilu art décoa, što će biti posebna likovna poslastica.

Nakon velikog serijala o Miljenku Smoji, za koji je dobio godišnju televizijsku nagradu, poznati televizijski autor Željko Rogošić nastavlja snimati TV biografije znamenitih splitskih ličnosti. Pred emitiranjem je njegova nova dokumentarno-igrana saga o Ivi Tijardoviću, a kompoziciju splitskog TV triptiha uskoro će dovršiti s još jednim velikanom, Emanuelom Vidovićem.

Rogošićev splitski triptih

Četverodijelni serijal o tvorcu splitske mitologije, autoru „Male Floramye“ i „Spli’skog akvarela“, snimljen je prema scenariju autora ovog priloga (Marin Kuzmić, op. red.) i samog Rogošića, koji je i redatelj serijala „Tijardović“. Autor je pred kameru doveo brojne muzikologe, povjesničare glazbe i teatra, kazališne umjetnike, članove uže i šire Tijardovićeve obitelji...

U igranim dijelovima pojavljuje se niz glumaca koji su, uz maestrov lik (splitski glumac Belmondo Miliša) oživili i mnoge druge ličnosti iz međuratnog Splita i umjetničkog života Hrvatske 20. stoljeća, Tijardovićeve suvremenike, poput gradonačelnika Tartaglie, slikara Emanuela Vidovića, maestra Gotovca i Papandopula... Rogošić je prikupio, prvi put na jednome mjestu, i impresivan muzički i arhivski videomaterijal vezan uz maestrovo stvaranje i djelovanje, što je svojevrstan kulturološki pothvat.

Ivo Tijardović najsvestraniji je čovjek od teatra kojeg smo imali: skladao je operete, opere i simfonijsku glazbu, organizirao kazališni i koncertni život, bio je dirigent i intendant, pisac libreta i filmske glazbe za prijeratne berlinske studije (poslije rata otklonio je poziv u Holywood) i naš prvi glazbeni producent. Pisao je libreta za svoje kazališne komade, crtao scenografije i kostime, koreografirao, prevodio...

Bio je društveni i politički djelatnik, a izvan uže struke likovnjak, ilustrator i novinski dopisnik iz velikih zapadnoeuropskih gradova. Mnogi će se složiti kako se radi o iznimnoj osobnosti hrvatske kulture 20. stoljeća.

Sjećajući se njegova lika, Ante Jelaska, kazališni redatelj starije generacije i priređivač prvog dijela njegova dnevnika objavljenog u nastavcima u Nedjeljnoj Dalmaciji početkom osamdesetih, napisao je: bio je stasit, zgodan, elegantan, pristupačan i prijazan, ugodan i zabavan sugovornik, human, uman i široko obrazovan, poliglot, poletan i talentiran, lišen svake sitničavosti i uobičajenih ljudskih mana, osvajao je svijet oko sebe povjerenjem i ljubavlju. Biografija Ive Tijardovića čeka filmskog scenaristu.

Jedini njegov životopisac je Jurica Koerbler koji jer davne 1979. godine, podalje od Splita i Zagreba, u bjelovarskoj “Prosvjeti”, objavio skromnu naraciju o velikom Splićaninu pod naslovom „Šjor Ivine vedre note“.

Eseje o maestru i njegovu vremenu i djelu pisali su još dr. Duško Kečkemet („Nepoznati Tijardović“), Jelica Valjalo (u magistarskom radu „Dioklecijan, posljednja opera Ive Tijardovića“), a portretirao ga je u svojim poznatim biografijama znamenitih Dalmatinaca dr. Slobodan Prosperov Novak. Mihaeli Kovačić iz Sveučilišne knjižnice u Splitu treba pak zahvaliti što je s osobitom pomnjom u katalogu izložbe „Ivo Tijardović, riječju, slikom, zvukom“ lapidarno rekonstruirala maestrovu vremensku crtu.

Svestrani talent

Ivo Tijardović rodio se 18. rujna 1895. u staroj, davno porušenoj kući naslonjenoj na istočni zid Dioklecijanove palače. Televizijski serijal „Tijardović“ igranim i dokumentarnim fragmentima prati njegovo odrastanje u ambijentu starinskog Splita. Upoznajemo oštariju njegova oca, podrijetlom iz bukoličkih Poljica, smještenu u antičkom ambijentu kod Srebrnih vrata u koju zalaze velikani, Meštrović, Rendić, Hatze, Dobronić i mnogi drugi, čuju se orgulje iz obližnjeg Svetog Duje gdje maestro Bonamici otkriva dar za glazbu kod malog Ive...

Poslije kao đak Velike realke (razrednik mu je dr. Grga Novak) muzicira s Jakovom Gotovcem i Đordom Matošićem u “Bijelom orlu” na Bačvicama, druži se sa slikarima, sklada glazbeni igrokaz, polke i mazurke. Njegova pjesma iz tog ranog doba “Milovo sam garave i plave” postat će široko prihvaćenom varoškom popijevkom jednako popularnom i danas iako joj je punih 100 godina.

Mobiliziran u Velikom ratu kao cesarsko-kraljevski domobran, u talijanskom zarobljeništvu u fortici ponad Genove te poslije kao pozadinac na Solunskom frontu, bavi se crtanjem, glazbom i kazalištem i tako počinje razvijati svoje artističke sklonosti.

Poslije rata studirat će kratko arhitekturu u Beču i crtati ilustracije i naslovnice za tamošnje modne časopise i glazbena izdanja u kojima je i sam objavio više popijevki, šlagera i foxtrota koje je lijepo oslikao još jedan Splićanin, Radovan Tomasseo. Muzikologinja iz Hrvatskog glazbenog zavoda Nada Bezić kaže da je zajedno s Jakovom Gotovcem surađivao s nakladničkom kućom “Edition Slave” splitskog Dubrovčanina Milana Obuljena. Gotovac je priređivao skladbe, a Tijardović ih dizajnirao u stilu art decoa. Dolazio je i Blagoje Bersa, što su za Tijardovića, koji se usavršavao i u instrumentaciji, vjerojatno bili plodonosni susreti jer se radilo o velikom umjetniku i kasnije profesoru kompozicije u Zagrebu.

Svoje likovne radove izlaže u Splitu i Zagrebu, diplomira na Dramskoj školi zagrebačkog HNK (predavači su mu Dujšin, Strozzi i Gavella) i radi kao novinski ilustrator za Jutarnji list i beogradsku Politiku. Napuštajući 1922. godine Beč i Zagreb, Tijardović se vraća u svoj Split gdje je iduće godine dobio posao u prvom profesionalnom kazališnom ansamblu, Narodnom pozorištu za Dalmaciju, kao dirigent i scenograf, a kazalište mu izvodi prvu operetu “Pierrot Ilo”, napisanu za studentskih dana.

Lude dvadesete

Poduzetan, kakav je bio, uz posao u teatru Tijardović pokreće školu modernih plesova, izlaže, objavljuje... U međuvremenu, njegov “Pierrot Ilo” osvaja zagrebačko i osječko kazalište. Tijekom 1925., za boravka u Zagrebu, sklada čuvenu “Malu Floramye”, čija će povijesna praizvedba biti 14. siječnja 1926. u Splitu.

Na narudžbu Fabjana Kaliterne piše i producira za ondašnje splitske pojmove barnumsku predstavu “Kraljice lopte” na Hajdukovu igralištu, s brojnim solistima, zborom od 100 pjevača, velikim orkestrom i vatrometom. Nakon 25 repriza “Floramye” u nepunu godinu dana Tijardović se oprašta od Splita i putuje u Berlin kako bi upoznao kazališta i glazbu velegrada.

To je i početak njegove turneje po europskim metropolama na koju ga tijekom 1928. godine šalje zagrebački Jutarnji list. Splitski europejac šalje niz zanimljivih feljtona i ilustracija o pomodnom životu Pariza, Marseillea, Italije ... Priloge objavljuje i u drugim zagrebačkim, splitskim i beogradskim novinama i časopisima.

Vrativši se u Split, nastavlja „Jutarnjem“ slati crtane izvještaje o fjeri sv. Duje i drugim splitskim prizorima i događanjima, crta art déco mape tadašnjih celebrityja “Tipovi iz modernog Babilona” za zagrebački „Svijet“ ... Kada je državno „pozorište“ 1928. ostalo bez novca i repertoara koji bi zanimao splitsku publiku, Tijardović se okreće kazališnom poduzetništvu. Napisana u dva tjedna, njegova nova opereta, sjajni “Akvarel”, praizveden je u ožujku 1928., a 1929. slijedila je praizvedba “Zapovijedi maršala Marmonta”.

Tijardović sa suprugom
Te iste godine glas o darovitom Splićaninu i njegovim hitovima dopire do Zagreba. Veliko kazalište postavlja njegovu “Malu Floramye”, a maestro dobiva posao urednika u proizvodnji gramofonskih ploča “Edison Bell Penkala”, gdje će raditi sljedećih nekoliko godina. Zagrebačko kazalište nakon “Floramye” postavlja i “Spli’ski akvarel”, zatim njegovu „purgersku“ operetu “Jurek i Štefek” i “Marmonta”.

Tijardović, međutim, ne gubi vezu sa Splitom: dizajnira odore za “Jadransku stražu” koje mu je naručio predsjednik društva Tartaglia, dirigira operne izvedbe Splitskog kazališnog društva, zatim na velikim HSS-ovim feštama, sklada “Ružu rumenu”, “Sinjsko ojkanje”...

Iz Berlina u Split

Godine 1937. i 1938. Tijardović je u Berlinu gdje za UFA-Tobis i SDF piše glazbu za filmove s našom tematikom “Pjesma Jadrana”, “Princeza koralja” i njemačku produkciju “Mali Hans”... Dirigira s UFA studijskim simfonijskim orkestrom, njegove snimke pod naslovom “Sunčana zemlja Jugoslavija” emitira leipziški radio, komponira glazbenu komediju “Doživljaji u Šangaju”, vodi pregovore o snimanju “Floramye” u njemačkoj i češkoj verziji i sklapa ugovor za još šest filmova, koji nije realiziran jer ozračje i ambijent Goebbelsove „kulture“ očito nisu odgovarali dalmatinskom intelektualcu i demokratu.

Vraća se u domovinu, u Zagreb, a zatim u Splitm gdje mu haesesovska vlast Banovine Hrvatske 1939. godine povjerava da kao prvi intendant utemelji ansambl HNK u Splitu. Za svečano otvorenje novoobnovljene zgrade Općinskog kazališta sklada “Juditu” na stihove Marka Marulića.

Druga sezona novoosnovanog HNK prekinuta je 1941. godine talijanskom okupacijom Splita. Vlast u kazalištu preuzima fašistički komesar Prassel koji priopćuje svim članovima ansambla i uprave da im u novom „Teatro di Spalato“ nema mjesta. Gradonačelnik u ilegali Iz vremena talijanske okupacije 1941.–1943. ostaje zapamćen Tijardovićev antifašistički patriotizam.

Od prvih dana priključio se otporu tuđincima. Predsjednik je ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora grada, gradonačelnik u tajnosti i predsjednik Pododbora intelektualaca NOP-a. Iz njegova stana distribuira se konspirativni materijal i inicira čuvena ilegalna likovna izložba kojom su se hrvatski umjetnici antifašisti suprotstavili agresorskoj talijanizaciji grada.

Na toj je izložbi sudjelovao i sâm s nekoliko akvarela i crteža olovkom. Nakon pada Italije 1943., denunciran, otišao je u partizane. Tijardović vodi umjetničke grupe, piše, sklada i sudjeluje kao HSS-ovac u visokim forumima partizanske vlasti i parlamentarizma (Oblasni NOO, ZAVNOH, AVNOJ) te na skupovima umjetnika, članova NOP-a na Hvaru i u Topuskom. Napaćenom Splitu i Splićanima budi borbeni duh i nacionalni ponos ponovno obrađujući splitsku himnu “Marjane, Marjane”. Dirigira za ranjenike ...

Obnovitelj kazališnog i glazbenog života

Serijal prati Tijardovića u Split u koji stiže na dan njegova oslobođenja 26. listopada 1944. godine, gdje osniva Kazalište narodnog oslobođenja Dalmacije i organizira prvu kazališno-koncertnu sezonu. U prvoj je godini nakon Drugog svjetskog rata preuzeo dužnost intendanta zagrebačkog HNK (do 1949.), gdje je zahvaljujući razboritosti, širokim pogledima i autoritetu važnog sudionika NOB-a uspješno pokrenuo rad središnje hrvatske umjetničke ustanove traumatizirane djelovanjem za vrijeme NDH.

Prizor sa snimanja serijala
Bio je i prvi direktor Državnog simfonijskog orkestra (Zagrebačke filharmonije, do 1954.), direktor Muzičke akademije i predsjednik najstarije nacionalne glazbene ustanove Hrvatskog glazbenog zavoda. Dugo godina vodio je i staleško skladateljsko udruženje. Za to vrijeme, i poslije u mirovini, sklada opere “Dimnjaci uz Jadran” (1951.), razne simfonijske forme, glazbu za igrane i dokumentarne filmove, operu “Marko Polo” (1960.), mjuzikl “Katarina Velika” i operu “Dioklecijan”.

Tijardović je 1971. laureat najviše hrvatske državne nagrade za kulturu „Vladimir Nazor“, a godinu dana prije smrti, 1975., povodom 80. rođendana, Split ga časti svojim najvišim priznanjem, Nagradom za životno djelo, a Zagreb velikim svečanim koncertom u dvorani “Vatroslav Lisinski”. Umro je 19. ožujka 1976. u Zagrebu.

Ugrađen u dalmatinski identitet

Mnogo toga što politički i kulturno određuje 20. stoljeće, u nas i u Europi, prisutno je u romanu vremena Ive Tijardovića. Događaji povezani s njegovim životom i stvaranjem pružili su mogućnost izuzetno zanimljive priče za dokumentarno-igranu seriju kakva je Rogošićev „Tijardović“. Koliko znamo, o igranom biografskom filmu razmišljao je poznati redatelj Branko Ivanda. Tijardović je svakako jedna od najvećih splitskih i dalmatinskih legendi čije je djelo pridonijelo izgradnji kolektivnog splitsko-dalmatinskog identiteta, odnosno identiteta hrvatskog juga, ističe naš ugledni povjesničar književnosti i europske kulture Slobodan Prosperov Novak.

 Maestrove pjesme poput “O kućo mala” i “Da nije ljubavi, ne bi svita bilo” svojevrsni su zaštitni znakovi dalmatinske emotivnosti, a mnoge druge popularne melodije postale su dio lokalne tradicije, i to ne samo u Splitu.

Tijardović je u hrvatsko glazbeno kazalište unio mediteranizam i interes za angloamerički teatar, participirajući u splitskoj fenomenologiji sporta i zabave koja se povezuje uz grad nakon višegodišnjeg boravka američke flote početkom dvadesetih, s jazzom na ulicama i popudbinama vojničkog teatra, što je ostavilo duboki trag na Tijardovićevu generaciju. Njegov glazbeni teatar potpuno je nov u hrvatskom kulturnom prostoru zato što se radi u stvari o uglazbljenoj drami. Navodno banalni libreto Male Floramye uopće nije banalan, već jedna od možda najljepše napisanih kraćih drama toga vremena, povezana s vrlo poznatim, ali nimalo banalnim šlagerima.

– I Tijardovićev interes za film, drži S.P. Novak, opet je jedna angloamerička varijacija. Kako sport obilježava to vrijeme, nije slučajno da upravo Tijardović, rodonačelnik našeg mjuzikla, komponira operetu-mjuzikl „Kraljica lopte“. Tijardović se dirnuo i svake splitske ikone. Nije izostavio niti jednu: od Dioklecijana kojemu je posvetio operu, „Hajduka“ kojemu je posvetio mjuzikl i, naravno, Marka Marulića čiju je “Juditu” uglazbio.

Redatelj s glumcima na setu serijala
 Njegov vrijedan likovni opus iz dvadesetih upravo u ovo vrijeme prvi put u posebnoj monografiji „Zaboravljeni Tijardović“ predstavlja neumorni dr. Duško Kečkemet. Tako je napokon otkriven jedan slabo poznati svijet njegova stvaralaštva koji nije dovoljno vrednovan u pregledima naše umjetnosti. Operete, posebno “Mala Floramye” i “Spli’ski akverel” njegovi su najveći uspjesi. Kultna “Mala Floramye” kao lokalna priča teško je i uz političku intervenciju Tartagline gradske vlasti došla na splitsku pozornicu jer su je tadašnji šefovi kazališta smatrali – neprikladnim komadom. Libreto hajdučke „Kraljice lopte“ sadrži i lokalne diskusije o opčinjenosti nogometom. Aktualno.

„Spli’ski akvarel“, druga kultna opereta koju je maestro posvetio „malom splitskom puku, pravom autoru ovog djela“, kako je napisao u posveti, njezine arije, likovi i šale danas su neodvojivi od splitskog identiteta.

 Opere koje čekaju svoj trenutak

Muzikolozi koji poznaju Tijardovićevo stvaranje na slobodnom teritoriju za vrijeme NOB-a ističu kako je za tadašnje priredbe stvarao jednostavne kompozicije i obrađivao narodne pjesme. Ta produkcija bila je namijenjena jačanju borbenog duha i vjere u pobjedu. Na prvom poslijeratnom splitskom koncertu (Dvořak, Smetana i Bjelinski) došao je za pult u vojničkoj uniformi. U Zagrebu neposredno poslije rata piše manja djela inspirirana herojskom borbom u Drugom svjetskom ratu.

Kao direktor Filharmonije dirigira i nastavlja pisati glazbu za filmove („Ciguli Miguli“, „Sinji galeb“ i drugi) te skladbe za komorne sastave, veliki broj solo pjesama te niz masovnih pjesama i zborova. Na prve dvije Tijardovićeve opere kratko se osvrnula muzikologinja Jelica Valjalo, ističući da su “Dimnjaci uz Jadran” odraz duha vremena.

Radnja se događa u solinskom industrijskom bazenu, a govori o borbi protiv izrabljivača i osvajača, s nizom efektnih scena i mnogobrojnim likovima (primorski i zagorski radnici, težaci, ribari, partizani, seoski župnik, sitni trgovci, fašistički okupatori i njihovi zapovjednici). Stilske oznake glazbe imaju nacionalna obilježja kada se pojavljuju „naši“ i talijanska kada na scenu dolaze tuđinci.

Za operu „Marko Polo“ vlada mišljenje među nekim glazbenim kritičarima da bi joj umjetnička vrijednost trebala osigurati mjesto u standardnom repertoaru opernih kuća, posebno naših, iako to nije slučaj. Radnja prati znamenitog moreplovca po slikovitim ambijentima Korčule, Venecije i Pekinga, što je Tijardoviću pružilo priliku za raznovrsnost u glazbenom izražaju. Po opsegu najveće (u 4 čina i 9 slika), ujedno i posljednje Tijardovićevo djelo, opera „Dioklecijan“, po libretu dr. Branka Radice, na žalost, još stoji u ladici iako za to nema umjetničkih razloga. (Studenti svih odjela splitske Umjetničke akademije izveli su prošle godine performans uzevši za predložak ovu partituru).

 To je svakako nepravda koju intendanti i operne direkcije čine prema Tijardoviću, drži Valjalo, a posebnu obvezu prema ovom djelu, kao i Tijardoviću, ima Splitska opera, jer je Tijardović njome poklonio svom Splitu priču o njegovu nastanku.
marin kuzmić
SNIMKE: OBITELJSKI ALBUM, CROPIX


Na pragu Hollywooda

Irena Paulus, teoretičarka filmske glazbe koja naglašava da je Tijardović pionir moderne hrvatske filmske glazbe (prva partitura za film su „Koraci slobode“ iz 1945. godine), smatra važnim podatkom da je početkom pedesetih Tijardoviću došao poziv iz Amerike, ali je on to odbio jer je želio ostati u domovini. Sudeći po domaćem filmu „Sinji galeb“ za koji je napisao glazbu, on bi se kao skladatelj akcijske glazbe dobro snašao u Holywoodu, smatra Paulus.

Partizanski kapetan na čelu zagrebačkog HNK

Snježana Banović, autorica knjige „Država i njeno kazalište“: Nakon oslobođenja Zagreba u svibnju 1945. odličan potez nove državne i kulturne politike bio je da iz Splita pozove u Zagreb Ivu Tijardovića koji je puno značio i novoj državi i HNK gdje je doživio velike uspjehe 30-ih godina. U njegovoj slavnoj figuri ujedinila je velikog, priznatog umjetnika i pripadnika pokreta. Mislim da je on u tom trenutku bio partizanski kapetan. Kada Tijardović dolazi u HNK, zatječe situaciju međusobne netrpeljivosti između onih koji su došli „iz šume“ i ovih koji su se cijelo vrijeme, kako su oni prvi voljeli reći, „klanjali Poglavniku“.

U kazalištu vlada Partija, a pred sudovima časti jednom perfidnom politikom kolege sude kolegama za ono što su radili za vrijeme ustaškog režima. Na primjer, Titu Strozziju koji je radio za NDH radio je brojne predstave, zbog režije Budakova „Ognjišta“. U dokumentima nisam našla ništa što bi ukazivalo na to da bi se on priklonio toj huškačkoj tenziji koja je samo razdvajala ansambl. S iskustvima vrsnog, vještog organizatora, što je pokazao u Splitu i u partizanima, Tijardović je prionuo teškom zadatku izvlačenja zagrebačkog kazališta iz institucije bivšeg režima. On se baca na obnovu repertoara, oformljuje ansamble i ide u umjetničku bitku i svoju prvu sezonu otvara Bogovićevim „Matijom Gupcem“, okrećući donekle leđa partijskoj kulturnoj politici baziranoj, đilasovskim rječnikom rečeno, na lenjinizmu i marksizmu.

Ta predstava imala je velik uspjeh i povezala je ansambl na čelu s Dujšinom u ulozi Matije Gupca. Bila je to, nažalost, njegova zadnja uloga. Tijardović je shvatio da mora ansamble pomiriti preko scene. On bi stavio na repertoar „Toscu“ i govorio: nemam režisera ako mi Strozziju ne date raditi! Strozzi je tako režirao fenomenalnu „Toscu“ – i nije izdržao kaznu od godine dana. Kada je riječ o obnovi, Tijardović je učinio velike stvari. Doveo je nove, mlade glumce, obnavlja Balet, subvencije kazalištu su se upeterostručile, a na kraju njegova mandata čak i udeseterostručile, uspijeva ostvariti impozantan niz od čak 592 izvedbe u sezoni. Drama je imala po dvije predstave dnevno!
 

Titova podrška Tijardoviću i HNK

Tito je volio doći u HNK. Prvi put je došao 1945. odmah nakon oslobođenja. Tijardoviću je došao 1946. na „Pikovu damu“ Čajkovskoga i time zapravo „amenovao“ repertoar: nije tražio da gleda nekakvu sovjetsku ili nekakvu partijsku priredbu. Tijardović je odveo HNK na gostovanje u Rijeku, u dotadašnji Teatro Verdi, da bi se tamo prvi put čula hrvatska riječ. U Beogradu je godišnjica zasjedanja AVNOJ-a obilježena predstavom HNK iz Zagreba „Matija Gubec“.

Odlazeći iz Kazališta 1949. godine, Tijardović je još većem intendantu od sebe, Marjanu Matkoviću, postavio letvicu jako, jako visoko.

Vlado Štefančić: Severina je kraljica lopte

Posljednji razgovor s velikim šjor Ivom priča je o njegovoj „Kraljici lopte“, predstavi vezanoj uz nogomet i „Hajduka“. To je bio naručen komad, pisao sam jako brzo, sjećao se maestro. Zajedno smo je pročitali i prosvirali i vidjeli da to nije prava, već prigodnička predstava koja ne bi mogla ići kao repertoarna. Na osnovi njegovih ideja napravili smo novu dramaturgiju i tekstove i pojačali priču.

Nije bilo dovoljno glazbe pa sam zamolio šjor Ivu da mi otvori svoju veliku arhivu glazbenih brojeva i pronašli smo stvari koje kao da su pisane baš za „Kraljicu lopte“. Pronašao je prekrasnu pjesmu „Jedan mali brodić“ koja je divno sjela u tu priču. U predstavi je trebala nastupati cijela momčad “Hajduka”, prva ili juniorska.

Hajdukovci „Kraljicu lopte“ nisu iskoristili prilikom stote godišnjice, a bilo je sve spremno, „došla je u igru“, sve sam već dogovarao sa sinom pokojnog Ive Tijardovića. Mislili smo na Severinu za naslovnu ulogu. Možete misliti kako bi to bilo atraktivno kad bi ta divna Splićanka, izuzetno talentirana glumica, bila kraljica lopte. Onda je stogodišnjica prošla, mijenjale su se uprave, priče oko intendanata... Tko zna, možda jednog dana... Kad bi netko htio igrati u Splitu „Kraljicu lopte“, ima pola posla gotovog.

  Krešo Dolenčić, redatelj: "Akvarel" me obilježio za cijeli život

Tri puta sam postavljao „Spli’ski akvarel“ na scenu. Rekao bih da sam zaista doktorirao na “Spli’skom akvarelu”, diplomirao i magistrirao. Prva priča o meni i „Akvarelu“ je iz sezone 1990./1991. Tadašnji sjajni intendant Restović taj zadatak povjerio je jednom – Zagrepčaninu, k tome mladom. Ta me predstava obilježila za cijeli život. Moj se entuzijazam prelio na glumce, pjevače, zbor... Imao sam čast da meni šjoru Jovanu igra Manina mama, Marija Danira. Sjećam se gostovanja u zagrebačkom HNK.

Tadašnji rekord posjećenosti više nitko ne može srušiti jer više ni jedan vatrogasac niti zaštitar ne bi dopustio da na 700 i nešto mjesta uđe otprilike tisuću i pol ljudi, po deset u svakoj loži u koju inače stane pet. To neću nikad zaboraviti. Bili smo svjedoci jednog lijepog kazališnog vremena. U rukama pravog, dobrog producenata, menadžera, intendanata, Tijardovićev „Akvarel“ stvarno ima neki svoj budući život.
 

Maestro Bareza o „Dioklecijanu“

– Meni se čini da je vrijeme da se Tijardovićeva opera „Dioklecijan“ dramaturški i glazbeno pregleda, uredi i pripremi. To je djelo Ivi Tijardoviću jako ležalo na srcu. Postoje mogućnosti scenske, poluscenske ili koncertne izvedbe, na Peristilu, HNK u Zagrebu ili Splitu ili u “Lisinskom”.

Kad govorimo o našoj baštini, ja se ne mogu sjetiti niti jednog opernog djela skladatelja iz tog razdoblja, a da nije došlo do izvedbe, osim možda u jednom ili dva ekstremna slučaja. Istu takvu šansu trebalo bi omogućiti i Ivi Tijardoviću.

 Jagoda Martinčević, muzikologinja: Tijerdović je bio osoba visoke kulture i znanja

– Tijardović je na neki način uspijevao pomiriti i ono što je bilo i ono što jest i ono što tek treba doći. Djelovao je kao osoba visoke kulture, velikoga znanja, nimalo osvetnički raspoložen s obzirom na to da je bio u kazalištu narodnoga oslobođenja i djelovao na strani partizana. Možda se nije ni očekivalo da bude tako širokogrudan prema svemu onome što se u kazalištu u to vrijeme zbivalo. Šjor Ivo je naš suvremenik – Kad govorimo o prijeratnoj povijesti HNK u Zagrebu, baratamo imenima Baranović, Sachs, povremeno Lovro pl. Matačić, a Tijardovića se nekako zaobilazi. Mislim da je to nepravedno, jer je on i kao umjetnik, dakle skladatelj i kao izvrstan organizator u ovoj kući učinio jako puno. Ne bih rekla da pripada nekakvoj zaboravljenoj prošlosti. On bi trebao pripadati i dalje sadašnjosti, nismo tako daleko od tog vremena, a nismo još sve ni vidjeli iz njegova opusa. Operete na čekanju – Meni je neshvatljivo, napominje Jagoda Martinčević, da se u Zagrebu samo jednom izvela njegova opereta „Jurek i Štefek“, a to je tipična zagrebačka purgerska opereta s tri lika. Čudim se i da Splićani nikad više nisu ponovili operetu koju je Ivo Tijardović napisao za “Hajduka”.

Frano Dulibić, povjesničar umjetnosti, Filozofski fakultet u Zagrebu:Tijardović kao Chaplin

Tijardovićevo likovno djelo svrstava ga među autore poput Charlieja Chaplina. Naime, Ivo Tijardović je pišući operete, pisao i libreta i glazbu. Manje se zna dakle da je bio praktički autor svega ostaloga: skica za kostime i scenografiju, da je radio plakate za predstave. Kompletni vizualni identitet njegovih glazbenih djela bio je popraćen likovnim elementima. Kada sakupimo razglednice, crteže, neke karikature, cjelokupan likovni opus, po mnogim karakteristikama možemo reći da Tijardovićev likovni opus spada u vrh artdecoovske likovne produkcije u Hrvatskoj.
 

Gertruda ipak najdraža šjoru Ivi

U mom životu Tijardovićeva Floramye bila mi je prva važna i najveća uloga. Pjevala sam je s 18 godina... Maestro, pitali su Tijardovića, koja je Floramye vama najdraža? Pa, vidite, ova mala mi je dosad izvukla ono što sam tražio iz te uloge, odgovorio je maestro. Kad sam u Sarajevu dobila nagradu, stigao mi je telegram s čestitkom od obitelji Tijardović. Napisali su: našoj najboljoj i najdražoj maloj Floramye na svijetu. Gertruda Munitić, operna primadona

 O Tijardoviću u TV serijalu govore:

Dr. Tonči Šitin, povjesničar i glazbeni kritičar, dr. Joško Belamarić, povjesničar umjetnosti, dr. Antonija Bogner Šaban, teatrologinja, dr. Ivana Tomić Ferić, muzikologinja, dr. Mirjana Siriščević, muzikologinja, arh. Ivica Tijardović, sin Ive Tijardovića, Jagoda Martinčević, muzikologinja, dr. Slobodan Prosperov Novak, povjesničar književnosti i teatrolog, dr. Snježana Banović, redateljica i teatrologinja, dr. Nada Bezić, muzikologinja, maestro Igor Gjadrov, dr. Snježana Mikleušić Ćeran, muzikologinja, Vlado Štefančić, redatelj, Gertruda Munitić, pjevačica, Lili Čaki, pjevačica, maestro Nikša Bareza, mr. Jelica Valjalo, muzikologinja, Krešimir Dolenčić, redatelj, Branko Ivanda, redatelj, dr. Frano Dulibić, povjesničar umjetnosti, Siniša Škarica, diskograf, Ivana Antunović, novinarka HTV-a, dr. Irena Paulus, muzikologinja, Pero Gotovac, dirigent i glazbeni producent, dr. Duško Kečkemet, povjesničar umjetnosti, mr. Božo Majstorović, povjesničar umjetnosti, dr. Ljerka Šimunković, romanistica, dr. Marijana Alujević Jukić, romanistica, Nevenka Sobjeslavski, pjevačica.

Glumci

Belmondo Miliša (Ivo Tijardović) Luka Posinković (mali Tijardović) Filip Radoš (Mate, Tijardovićev otac) Andro Ćalo (Eligio Bonamicci, maestro di capella) Trpimir Jurkić (Niko Bartulović, upravitelj kazališta) Elvis Bošnjak (Mirko Korolija, dramaturg) Milan Štrljić (dr. Ivo Tartaglia, gradonačelnik) Žarko Radić (Ante Katunarić, književnik i slikar) Ratko Glavina (Emanuel Vidović, slikar) Valentina Fijačko (Zlatka Radica, pjevačica) Tonči Banov (Branko Kovačić, glumac i pjevač) Jelena Posavec Tušek (Mica Šekulin, glumica) Stojan Matavulj (maestro Josip Hatze) Nenad Srdelić (maestro Jakov Gotovac) Bruna Bebić (Nila, Tijardovićeva supruga) Sandro Damiani (karabinjerski časnik) Đani Stipaničev (Ante Katunarić, ml.) Krešimir Mikić (Boris Papandopulo) Pjevači Tomislav Mužek (glas: Katunarić i Antonije) Ljubomir Puškarić (Dioklecijan) Tea Slavica (velika svećenica) Saša Jakelić (Dion) Joško Tranfić (Tibul) Miroslav Škoro (pjevač) Marija Prelas (pjevačica ojkalice) Plesači i klapa „Filip Dević“, Jazz orkestar HRTV, Mješoviti zbor Vox anime, Zbor UMAS-a, Zbor i orkestar HNK, Zagrebačka filharmonija, Tamburaši za dušu, Zagrebački orkestar mladih HGZ.


Naslovnica Mozaik