Scena Mozaik

nagrada za životno djelo

Ivo Jurišić - skroman urednik s prevelikim zaslugama

nagrada za životno djelo

SSLqNema smisla  vraćati se u prošlost, ispast će da predikamo nemoguće. Kako danas objasniti da smo prije trideset i više godina, nakon završetka derbija u Poljudu, pred ‘Slobodnom’ prodavali friško tiskane novine s izvještajem s utakmice. Zamisl

Priznanja, prije ili kasnije, ipak stižu zaslužnima, pa je tako Ivo Jurišić (74), dugogodišnji novinar “Slobodne Dalmacije” i čak 25 godina urednik sportske rubrike, dobio najveću počast svoje novinske kuće: Nagradu za životno djelo. Zaista, Jure je prvorazrednim, neumornim, samozatajnim radom zaslužio takvo odlikovanje, to mogu potvrditi “ad personam“ budući da sam s njim dugo radio, surađivao, nadopunjavao se...

Ono što me je žestilo u naše vrijeme, dok smo u sportskoj sjedili jedan nasuprot drugome, bila je njegova lakoća prihvaćanja zadataka. Naime, sportska je rubrika pod Jurišićem doživjela fantastičnu ekspanziju, ona je prva u “Slobodnoj Dalmaciji” nadmašila regionalne okvire i postala bolja, kvalitetnija, jača od rubrika tzv. nacionalnih dnevnika. A Jure je kao urednik na kolegiju svaki put kad bi se dodavalo prostora sportu, kad su se kreirali novi zadaci, imao jedan jedini odgovor: “A to je lako!“

Prava ‘škvadra’ u rubrici

− Ma znam da nije bilo lako, ali naša je generacija tako odgajana, moralo se raditi, davati sve od sebe za dobro novina – rekao mi je Jurišić dok smo ćakulali o prošlim vremenima. “Slobodna” je pod vodstvom Joška Kulušića, glavnog urednika svih glodura, postala i kvalitetnija i tiražnija, pa Jure kaže: − Bilo je naporno, ali s Kulušićem je bilo uživanje raditi. Jurišić će priznati da “smo imali pravu škvadru u rubrici“, pa je spomenuo niz kolega (Marinkovića, Reića, Grabovca, Garbera, dopisnike Širinića, Mikuličina...), po njemu se stvaralo doslovno udarnički, normu se višestruko prebacivalo i pritom se nije vodilo računa o tome hoće li se to platiti...

− Nema smisla vraćati se u prošlost, ispast će da predikamo nemoguće. Kako danas objasniti da smo prije trideset i više godina nakon završetka derbija u Poljudu pred “Slobodnom” prodavali friško tiskane novine s izvještajem s utakmice. Zamislite, gledatelji sa stadiona, a novine ih već čekaju... Ili kako smo prvi osmislili nagradnu igru “Zonaš domaćin Hajduka“, pa je na račun kupona Neretvanac u Opuzenu ugostio momčad prvaka 1975., a naša se naklada popela na stotinu i više tisuća primjeraka.

I tako su krenula sjećanja na mutiranja strana sporta, na izvješća sa sportskih terena, organizaciju krosa u Sinju, praćenje radničkih sportskih igara, ali i s megadogađaja, na borbe s rokovima, na vrijeme kad se “baš krvavo radilo, doslovno od jutra dio mraka“, pa tako 25 i više godina. Bilo je i opasnih događanja, koja sada izgledaju smiješna...

‘Čudo od rotacije’

− Objavio sam fotografiju dvojca Gusara, Celenta i Mrduljaša, koji su bili u zaveslaju, tako da im se na majicama vidjelo USA. Otišao sam u Kanadu, u Montreal, na Olimpijske igre, a u komitetu su pokrenuli istragu zašto je ta fotografija objavljena. I zamjenik glavnoga je otišao na raport, pa je posramio komitetlije jer su veslači u zamahu svojim mišićima sakrili prvo i posljednje slovo, nije se vidjelo ono G i R, nego USA.

Jurišić je kao sportski novinar pratio vodene sportove, jer najprije je kao dječak jedrio, onda je bio vaterpolist (Jadran, Mladost, POŠK), dva puta i u izboru državne reprezentacije na pripremama u Krškom i Zagrebu (“Moj je problem bio što nisam volio trenirati, nas nekoliko sličnih zvali su ‘grupa katran’.“) Novinarstva se Jure prihvatio vrlo mlad: najprije “Novine mladih“ (urednik Pero Zlatar), onda “Narodne novine“ (Ico Kerhin), pa “Večernji list”... − U “Slobodnoj” su se čudili kako sve stignem, odakle mi tolike vijesti iz Splita, bili su sigurni da mi netko dodaje vijesti s regala iz tiskare.

Naime, znao sam se ispred stare “Slobodne”, one kod Pazara, sastati s Mirkom Kneževićem i Bogom Jadonićem, ljudima iz vaterpola, radili su kao korektori... Iz redakcije su namjestili trapulu, složili su vijest da je pronađen grob cara Dioklecijana. Međutim, stvar je bila jednostavnija: pojedini urednici “Slobodne” “tukli su” svoje honorare na Radio Splitu, ja bih slušao vijesti i slao ih “Večernjaku”.

No, tako me je zaposlio Sibe Kvesić, 1960. sam ušao u “Slobodnu”... Jurišić je izvještavao sa svih strana svijeta, čak četiri puta s Olimpijskih igara u Münchenu 1972., Montrealu 1976., Moskvi 1980. i Los Angelesu 1984., proputovao je mnogo kao vaterpolist i novinar. Bio je jedan od ključnih ljudi za dobivanje i promociju Mediteranskih igara 1979., vodio je “Mediteran press“, a poslije, prigodom Europskog prvenstva u plivanju, i “Speedo news“.

Početkom devedesetih Jurišić je postao zamjenik glavnog urednika, pa i šef deska, Kulušić ga je želio kao nasljednika na kormilu “Slobodne”... − Ponudu sam odbio jer je nekima trebalo podijeliti otkaze, a ja za to nisam imao srca. Jurišić se, to svi dobro znamo, nikad nije gurao u prvi plan, bio je i ostao preskroman, premda su njegove zasluge u razvoju “Slobodne Dalmacije” velike.

Desetak je godina u mirovini, nadoknađuje dane u obiteljskim radostima u kojima kao novinar nije uživao. Gušta ljeti sa suprugom Meri u Pučišćima, brine se o unucima Ivanu i Luki... I mnogo čita, “sve knjige Pavičića, Tomića i drugih“. Zamislite, još nije bio u Dugopolju, u novom zdanju “Slobodne”! − Volio bih vidjeti novu rotaciju, jer počeo sam uz olovni slog i takozvanu “abesinku“, divio se “engleskinji“ i “njemici“, a sada kažu da je ova rotacija čudo.

zdravko reić

Naslovnica Mozaik