Scena Mozaik

najstariji dalmatinski fratar prisjeća se teških, ali i lijepih trenutaka iz svog života, pa tvrdi:

Vjeko Vrčić: U svitu se nešto događa, život se izobličija

najstariji dalmatinski fratar prisjeća se teških, ali i lijepih trenutaka iz svog života, pa tvrdi:

Ne druže se ljudi, ne razminjuju radost i tugu.   A čovik je društveno biće. Nije što sam ja ostario, nego se sićan mirnijega i lipšega života, čovika okrenutoga drugome čoviku. Volija sam doć u Split, pa s prijateljima šetat po Rivi, po Varošu, M

Svako jutro izmolim oficije s velikin povećalom
Bez prvog pitanja započinjemo božićni intervju s čuvenim i najstarijim dalmatinskim fratrom, fra Vjekom Vrčićem (97), čija su djela obavezna literatura svih istraživača povijesti imotskog kraja, ali iznad svega snažne pojave u smeđem habitu pred čijim su ponudama prijateljstva padali i najžešći neprijatelji Crkve. U ona doba.
Košćat i uspravan, hitrih očiju i bistre misli, domislio se kako prekinuti neugodnu šutnju prvog susreta u fratarskoj ćeliji imotskog samostana Sv. Frane u kojoj nas je ugostio.

Ajmo po travaricu

- Ajde po jednu vilinsku travaricu. Liči najbolesnije, ćapa iz mrtvih sa dvadeset i dvi trave zajedno! Baš smo sinoć iza večere u refektoriju pričali da ćete doć. Nisan zna šta bi, al kaže jedan fratar da niste loši.

- Ajde bar jedan. Vi nećete?


- Ne sad, ja sebi spravin kapučino dok čitan ‘Slobodnu’, to mi je svako jutro. Vidite ovu božićnu kartolinu, to mi Metkovci čestitaju. A otamo san otiša 1958., prije pedeset i dvi godine! Još je zanimljivije kako san doša.
 Župnik i kapelan su pobigli prid partizanima 1945. godine, i kad san čuo da je Metković bez svećenika, put pod noge pa iz Imotskoga doli.

- Kako su vas primili?


- S ljubavlju i veseljen. Nije ima ko misu reć, obać bolesne, potribne, dici vjeronauk držat. Znate šta je misto bez svećenika...

- A vlast?


- Doša san se prijavit šefu kotara tadašnjemu. I vidi on mene ovako u habitu, svih prima, mene neće. Ma mislin se ja: ‘E neću otić, sad osta dva dana prid vratima!’ Kad oblači on jaketu da će pobić, a ja prida nj: ‘Di ćeš?’
 I primi me, a posli smo postali veliki prijatelji, šta ćeš od čovika. I bila je srića fratru u ta doba upast u jedno tako pitomo misto ka šta je bio Metković.

- Jesu Vrčići fratarska obitelj?


- Prvi san fratar iz Vrčića. Moj djed Mihovil doša je iz Šibenika za učitelja i služio Grabovac, Župu i Zagvozd. Ima je četiri sina i nekoliko ćeriju. Najstariji je posta pop, don Frano, a Vjekoslav – Lujo, moj otac, činovnik u Imotskome. Živili smo na Pjaci, stali smo ekonomski dobro.
Ovako je bilo 1958. godine na ispraćaju fra Vjeke u Metkoviću gdje je služio od 1945. godine
- I tko vas je u fratre poslao?

- Bio sam pobožno dite, ministrant, a u crkvi me naša i izabra fra Ante Antić, sadašnji naš kandidat za blaženika. Bolova je od tuberkuloze, a u Imotskome je bija čist zrak pa su takve slali ovde. Poslin će mi on bit šef i duhovnik u Makarskoj na Teologiji.

Kosila tuberkuloza

- Nije onda lako bilo biti fratar?

- A kad je bilo? Svako vrime nosi svoje jade. U Sinj san stiga u sjemenište s 11 godina. Zimi led veliki, slaba hrana, bija san oslab, ali izdrža san. Moje kolege je tada kosila tuberkuloza... Eto, dogura san i do 1938. kad san reka mladu misu ovde u Imotskome.

- Onda?


- U Split na Dobri, pa u Sinj di san predava na Gimnaziji crtanje i priprema se za slikarsku akademiju. Posli san od nje odusta, a slali me na povijest umjetnosti. Zamolio sam provincijala da me i od toga oslobodi.
Tako san na sinjskoj Gimnaziji osta od 1939. do 1945. i predava crtanje, latinski, hrvatski i povijest, a jednu godinu i povijest umjetnosti. Moj je đak bija i Miko Tripalo, poslin veliki komunist, ali gospodin.

- Kako ste dočekali kraj rata?


- Bilo je gadno. Sinj grad je bija više za partizane, a okolica više za ustaše, s tin
da su i u gradu postojale ustaške organizacije mladih.

Ustaše i partizani

Snalazio sam se u ratu svakako, izbjegavao ustaške priredbe, ali i kontakte s partizanima. Nije me politika nikad zanimala.

- Isto vas je takla?


Poručio bih ljudima da budu skromni, puni ljubavi
i suosjećanja...
- Je. Vrlo brzo po dolasku, partizani su odveli naša tri fratra, među njima i fra Jozu Olujića, učenjaka prirodoslovca svjetskoga glasa. Oda je po planinama za spužima i pisa znanstvene radove o transformacijama spuža.
I tako uhapse njega, a ja čujem da su ga natirali da goni neka kola i da se jako smočio. Promislim: slab je čovik, razbolit će se, uvatit upalu. Zagrnem se plaštom i prid sinjski zatvor.
Pita me prvi partizanski čuvar: Di ćeš ti? Ne moreš uć!’ Izvadin ja štrucu kruva i pusti on mene. Dođen u hodnik, drugi stražar.
I on se dere, ne da proć. Ja drugu štrucu – a on mi samo odškrine vrata. Tamo vidin fra Jozu, dodan mu šta mi je ostalo - po litre rakije da se izmasira i ugrije, ni rič nismo mogli izminit.
Nikad tu trojicu fratara više vidili nismo niti smo čuli šta je bilo s njima, u koju su jamu završili...

- Kad ste počeli pisati?


- Šezdesetih godina. Posli Metkovića san bija župnik u Runovićima, pa Zmijavcima, Igranama, Drašnicama, Vrgorcu, Imotskome...
U Vrgorcu je bilo puno posla, ali navečer nije bilo televizije, a ja nisam po kućama igra na karte, pa udri pisat, sve do dva u noći. Za pisat povijest imotskih župa i plemena trebalo je obilazit sela, prepisivat matice, govorit s ljudima, a najvažniji arhiv bija je u Zadru...

Nešto se događa

Onda sam se neko vrime služio mopedom, a kasnije su mi kupili fiću. Traja mi je do 1982. godine!
Poslije sam želio dovršit muzej u Imotskome, pa sam dobio premještaj.
Tu sam nastavio pisati i baviti se mladima, oni su mi najveća radost, kad san odlazio iz Imotskoga, 430 sam srednjoškolaca ostavio na župnom vjeronauku!

- Radost vam je i imotska povijest?


- Zanimala me, kopkala, nije mi dala mira, dok nisan ispisa te knjige. Kad vidiš koliko se na tu temu može razgovarat s ljudima, i koliko njima to znači, onda mislim da je bilo neke koristi. I sada mi često dolaze studenti i istraživači kad in šta triba doznat.

- Sve nas manje stvari danas zanima...


- U svitu se nešto čudno događa, ka i u nas u Hrvatskoj. Život se izobličija, a najviše onaj društveni.
Ne druže se ljudi, na razminjuju radost i tugu. A čovik je društveno biće. Nije što sam ja ostario, nego se sićan mirnijega i lipšega života, čovika okrenutoga drugome čoviku. Volija sam doć u Split pa s prijateljima šetat po Rivi, po Varošu, Marjanu. Sad svak biži, trči. A di će tako stić, ne znan.

- Možda sad više gledaju u jaspre?


- E, i ne virujen da je stvar samo u tome. A pitanje je kad smo bili siromašniji, onda ili sad. Svaki dan ja učinen đir po Imotskome i slušan ljude...

- Kakvi su bili stari Božići fratarski?


- U samostanima di je bilo više fratara bilo je veselo, bolje bi se skuvalo, pivalo se, služilo svečane mise... Običava san i u popa rišćanskoga ić čestitat.
Ali župnici u mistima su imali teške Božiće, morali su ić okolo, po dvi, tri mise služit po selima. Nije bilo puta ni asfalta, autobusa ni auta. Nego ili hodaj ili jaši na konju. Ima jedna smješica iz toga doba, da je rečen, a?

- Nego!


I danas svaki dan prošetam po gradu, popričam s ljudima,
osjetim da sam živ
- Fra Šimun Milinović, kasniji barski nadbiskup, dok je bija profesor, rado bi za blagdane pomaga kolegama po selima na blagdane.
 Tako je jedan put iša u Čvrljevo, i ode župnik u jedno selo, a njega uputi u drugo i kaže mu: ‘Ništa ne brini, konj će te sam dovest!’
I gazi konj, gazi, cilu noć, a sela nigdi!
A kad se svanulo, vidi fra Šimun da je konja gonija cilu noć oko velike ograde, nije stiga u selo, niti su imali misu...

- Vrte li se tako i vaši dani u krug?


- Nije meni teška starost, nego nemoć. Moran zamolit kojega fratra i da mi čarape obuče. Dobri su, kud ja okon, oni skokon, ali teško mi je molit, gnjavit ih za svaku stvar.
Molim Boga da im u zadnjim časovima ne padnem na teret. Druga je muka osamljenost; moga društva nema, vršnjaci najviše vole vršnjake.

U glavi sam ka mladić

A ja sam najstariji Imoćanin u Imotskome, čini mi se. Navika san ja sa svačim se zanimat, i u glavi sam još ka mladić, ne mogu se odma sitit kojega imena ili broja, ali događaje pamtim. Šta ćeš kad je tilo otišlo, više neće da sluša.
Ajde, nije to za javnost sve...

- Što bi im onda poručili?


- Da budu skromni, puni ljubavi i suosjećanja, kršćanski jaki, neka vole svoj narod. Neka budu onakvi kakvima smo ih učili. Neka im Božić donese mir.

Piše damir šarac
Snimio duje klarić / cropix

Na noge u 5 manje kvarat

Svaki dan se dižen u pet manje kvarat, zvrcne mi zvono. Izmolin oficije s velikin povećalom, onda krunicu i druge molitve, sve šta triba do šest i po. Tada se spustin u sakristiju, obučen misnu robu i slušan misu, a u sedan iman vezanu misu sam.

Iza toga molin oficije s fratrima i našim kandidatima. Onda je vrime za novine i za kojega posjetitelja šta ga zanima povijest. Iza ručka mali odmor, pa šetnja od samostana do rodne kuće i tržnice. Popričan s ljudima i osjetim da sam još živ.

Volin se s mladima družit, nikad nisan da ni rič protiv njih, oni su zdrava, neiskvarena pamet.... Kad se vratim, opet oficij, pa misa, ispovidin koga, pa večera, pogledan dnevnik, nikad ne iden leć prije deset i po – ispričao nam je fra Vjeko svoj dnevni orar.


Nikad bez habita

Fra Vjeku nitko nikad nije vidio bez fratarskog habita, koji ipak skine kad radi u sobi:

- Nikad prid župljane nisan izaša bez habita. Kad bi iša iz Vrgorca za Split, krenio bi u habitu, onda bi zaustavio fiću, složio habit i nastavio u civilnoj robi. U Vrgorcu mi je jedna žena održavala kuću, nikad me u tih 15 godina nije vidila bez habita. Do danas je tako.

Povjesničar

Fra Vjeko je utemeljitelj Franjevačkog muzeja s nekoliko tisuća eksponata, izdao je dvadesetak knjiga posvećenih imotskoj i neretvanskoj povijesti, piše prozu i poeziju. Njegova pjesma ‘Gospi od Anđela’, postala je himnom cijele Imotske krajine. Slikao je portrete, prepoznatljive motive Dalmacije,  a službovao je u Metkoviću, Runoviću, Zmijavcima, Igranama, Drašnicama, Imotskom i Vrgorcu. Počasni je građanin Imotskog, Vrgorca i Metkovića, dobitnik Županijske nagrade za životno djelo i nositelj Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Naslovnica Mozaik
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last