Scena Kultura

U ZAGREBAČKOM HNK-u PREMIJERA NOGOMETNO-PLESNOG SPEKTAKLA

“Srce moje kuca za nju” - kič, dosada i eksploatacija

U ZAGREBAČKOM HNK-u PREMIJERA NOGOMETNO-PLESNOG SPEKTAKLA

‘Srce moje kuca za nju’ Boruta Šeparovića je jednoipolsatna predstava koju se ukratko može opisati kao kič, dosada i hipereksploatacija

Da je, kojom srećom, u nedjelju u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu premijerno predstavljeni projekt “Montažstroja” i Plesnog centra “Tala” “Srce moje kuca za nju” uobličen kao 15-minutni performance, bio bi to možda pristojan komad kazališnog pop-arta.

No, autor projekta i redatelj Borut Šeparović, koreografkinje Larisa Lipovac i Tamara Curić i dramaturg Oliver Frljić odlučili su možda i nelošu ideju o kazališnoj reprizi legendarne hrvatske nogometne pobjede nad Englezima na Wembleyju pretočiti u “nogometno-plesni spektakl” u realnom vremenu. Tako je nastala 1,5-satna predstava koju se ukratko može opisati kao - kič, dosada i hipereksploatacija.

Lijepa li si...

Prvo kič. Već na ulasku u dvoranu HNK-a publiku dočeka nepodnošljivo raspaljeni Thompson i njegova “Lijepa li si”, te u pozadini pozornice spušteni Bukovčev zastor. Ubrzo, na pozornici se pojavljuje 11 mladih djevojaka u nogometnim dresovima, te u sljedećih sat vremena u sve žešćem ritmu izvode koreografirane nogometne i striperske kretnje.

Za to vrijeme, u pozadini se izmjenjuju prijenos spomenute utakmice, odličan DJ iz lože, a “nogometašice” povremeno i same zapjevaju “Djevojku sa sela”, “Zmiju i žabu” i još neke pjesme, te izvikuju: “Tuđman, Šušak, Tuđman, Šeks...”

Ma koliko se, međutim, “u jednogodišnjoj selekciji” pomno izabrane mlade neprofesionalke trudile pokazati da su i one u stanju usvojiti nečiji dril i postati dio “nadcjeline”, “Srce moje kuca za nju” ima samo nekoliko kratkih trenutaka istinske “zone”, odnosno pravog fizičkog teatra.

Drugo – dosada: ako baš niste ljubitelj nogometa, ili ako baš jeste, te ako vam je već dosta i izvođenja domoljubnih budnica i njihova (kvazi)ironiziranja i izrugivanja, a ni znojenje mladih djevojaka nije vam baš nešto, veći dio Šeparovićeva nogometno-plesnog spektakla bit će vam jedanko besmislen i naporan kao i neki televizijski šoui koji se prikazuju u isto vrijeme.

I na kraju: (hiper)eksploatacija: Iako je iskorištavanje ženske radne snage zadivljene “umjetnošću” zapravo prisutno i u prvom, nogometnom dijelu predstave - samo ono još nije lako vidljivo jer se radi o mladim djevojkama - eksploatacija postaje sasvim otvorena u drugom, polusatnom dijelu “Srca”.

Razvodi i bolesti

Tada, naime, plesačice zamijeni jedanest žena s burze, koje u tri kruga razotkrivaju svoju tešku tranzicijsku sudbinu i veću ili manju ogorčenost državom. Nekadašnje zaposlenice T-HT-a, Plive, Name i Naprijeda , top-modeli, mankekenke i doktorice znanosti vrlo hrabro, jednostavno stojeći na pozornici, govore o svojim otkazima, razvodima, bolestima, povremeno se pitajući što bi, “da mogu govoriti, oni koji su poginuli za Hrvatsku rekli o svojoj domovini danas”.

I tako, nakon što su bile eksploatirane u ime države, nacije, boljitka..., te
žene, za simbolične naknade, pre/odaju svoj teška iskustva za kratkotrajne
spektakle, bivajući tako eksploatirane i u ime “angažirane umjetnosti”.

Da je “Srce moje kuca za nju” napravljeno prije 10-15 godina, ili da je u nedjelju na pozornicu HNK-a postavio čelnike T-HT-a, Plive i hrvatske Vlade, ne bi li nam oni ispričali zašto su te žene tu gdje jesu, bilo bi to, međutim, nešto sasvim drugo.

vesna pažin
NEJA MARKIČEVIĆ/CROPIX

Naslovnica Kultura