Scena Kultura

'Knjiga o jugu'

'Divlja naselja, prevrnuti kontejneri, crne jame i Kerum': splitski novinar piše o današnjoj sceni u gradu, priznaje da ni 80-ih nije bilo tako bajno, evo kako bi 'ispravio' turizam

'Knjiga o jugu'

Jurica Pavičić, novinar, pisac i sveučilišni predavač, jedan od najboljih analitičara hrvatske, splitske i dalmatinske zbilje s gotovo tridesetogodišnjim kolumnističkim stažem, do sada je o Splitu, Dalmaciji i Mediteranu napisao nekoliko stotina kolumna i tekstova.

Dio njih dopunio je i uvrstio u prije mjesec dana objavljenu "Knjigu o jugu", a dio tekstova napisan je posebno za nju. Pavičić piše o pokojnim tvornicama Jugovinilu i Jugoplastici, Dalmatinki i Cetinki, ali i o Jadranskoj magistrali, Jadroliniji, buri, Renaultu 4, Diki Marjanović Radici, Tomislavu Iviću, Sutjesci... I što je za njega neobično, o obitelji, sebi i odrastanju u Spinutu. Naravno, Jurica je sve to zaodjenuo velikim znanjem iz cijeloga Mediterana, znanošću, dubljim analizama i promišljanjima.

Pavičić kao da je u naše vrijeme zalutao iz slavnih sedamdesetih i osamdesetih kad su orijaši gradili, proizvodili, skladali i pjevali, igrali, uređivali i pisali. Splitsko predstavljanje knjige bit će u četvrtak u 18.30 u Gradskoj knjižnici Marka Marulića, a uz autora govorit će sveučilišni profesor Srećko Jurišić i urednica knjige Adriana Piteša.

Iako u tekstovima ima referenci i podataka ne samo o Portugalu, Španjolskoj i Francuskoj, nego i o afroazijskome Mediteranu, glavnina je tekstova o istočnom Mediteranu. Bi li širenje priče previše proširilo knjigu?

- Moja intencija nije ni bila da pišem knjigu o Mediteranu. Želja mi je ponajprije bila da napišem knjigu o Jadranu i Dalmaciji, zbirku u kojoj bi prikupio eseje o antropologiji svog zavičaja: trajektima, vikendicama, magistrali… Naravno, koji bi me put to odvelo u kontekstualizaciju sa sličnim mediteranskim prostorima, a ti slični prostori su oni ekonomski pasivnog europskog juga kao što su Grčka, južna Italija… “Prava” knjiga o Mediteranu morala bi pričati i priču njegova južnog muslimanskog oboda.

Knjiga je sustavna, iz kazala se može iščitati i novinska prigodnost povoda, ali i temeljita priprema iz povijesti, tvornica i likova, uz putovanja na lice mjesta. Možemo li u bližoj budućnosti očekivati Pavičićev Mediteranski brevijar, iako bi se i "Knjiga o jugu" mogla tako shvatiti?

- Knjiga kao “Mediteranski brevijar” morala bi se baviti cjelinom Mediterana i iziskivala bi putovanja koja su za moj ritam života preambiciozna. Kad govorimo o brevijaru, mene je u ovoj knjizi više vukla želja da kontriram jednom uvriježenom, pasatističkom diskursu o Mediteranu koji je nastao uz nadahnuće turističke zajednice. Htio sam Mediterance podsjetiti što je Mediteran danas, da su to i divlje gradnje, i grčki dug, i camorra, i problem škovaca, i turistifikacija povijesnih jezgri, i neuspjesi agrarnih reformi, i propale industrije, propale modernizacije. Obično ljudi kažu da je Split “pravi Mediteran” jer ima Varoš i Rivu, a možda ga “pravim Mediteranom” baš čine divlja naselja, prevrnuti kontejneri, crne jame i Kerum.

Napravio si hrabriji iskorak s osobnim tekstovima o obitelji, koji slijede nakon dva gušća pavičićevska uvodna teksta. Je li se bilo teško otvoriti i ima li obiteljskih reakcija?

- Engleski postmodernist Julian Barnes u romanu “Flaubertova papiga” ima poglavlje koje se zove “Indeks zabranjenih knjiga”, u kojem se podruguje klišejiziranim knjigama kakve bi trebalo zabraniti. U tom poglavlju on kaže “obiteljske biografske knjige su dopuštene, ali samo jedna po svakom piscu". Eto, valjda bi ovo bila za mene ta jedna. Dosad sam imao strašan zazor prema tome da pišem o povijesti obitelji i o precima, jer je to užasan književni klišej s kojim se u istočnoj Europi lako postaje klasik. Kroz nekoliko eseja u ovoj knjizi nastojao sam diskretno ispričati neke od tih priča, ali tako da ih stavim u manje pretenciozni kontekst, da ne izgleda kao obiteljska saga.

Neupitnu duboku ljubav za Mediteran i znanje o njemu obogatio si kritičkim uvidima o monokulturama, nedovršenosti, pasivnosti. No perspektive ne samo Splita i Dalmacije nego ukupnog Mediterana u tvojoj optici ne čine se baš svijetlima, osim Barcelone, koja je prije petnaestak godina bila nominalni uzor splitskim turističkim vizionarima? Što da se radi, ima li pomoći?

- Nisam baš siguran da postoji receptura - jer, među ostalim, sudbinu Dalmacije danas ne krojimo samo mi, nego i Zagreb, Bruxelles, burze, banke, rejting agencije, cijela politička i ekonomska nadgradnja. Ali, čini mi se jasno što bi trebali izbjeći. Prvo, trebali bi izbjeći da sva jaja držimo u istoj košari (turizma) jer je to greška koju su napravili naši preci kad su 1890-ih ovisili samo o vinu, ili kad su 1960-ih sve uložili u industriju. Mi ne znamo što će biti s turizmom 2040., jer to ovisi o klimatskim i ekonomskim varijablama na koje nemamo nikakav utjecaj. Također, mislim da se naš prostor mora vratiti “socijalističkoj riječi” planiranje, jer turizam bez planiranja pojede sam sebe i onda nemaš ni sebe ni turizam.

U tekstovima hvališ Split 80-ih, koji je uz jaku industriju, jakoga Hajduka i Jugoplastiku - koji se, kako kažeš, neće ponoviti - imao i jaki teatar, novine, slikare, glazbenike, redatelje. Je li slabost današnje južne scene samo proizvod vanjskih faktora ili problem treba tražiti na licu mjesta?

- Ispričao si jedan dio moje priče o Splitu 80-ih, ali ne i drugi. Ja također pišem da je to bio grad kojem je smrdjelo more, Marjan je bio zabranjen za kupanje, ljudi su crkavali od salonita, a iza 23 sata nisi imao gdje popiti piće. Tada je grad imao jaku ekonomiju iz koje je izlazio jaki sport i institucionalna kultura. Ali, današnja je splitska scena jača. Split 80-ih nije imao ozbiljnog proznog pisca, sad ima Tanju Mravak, Olju Savičević, Antu Tomića, Baretića

Split tada nije imao nešto nalik današnjoj hip-hop sceni, ili sceni mladih filmaša oko UMAS-a, nije imao festivale koje danas ima, nije imao animatora (Veljko Popović) koji dobiva nagrade u Annecyju. Ono što bi Split trebalo zabrinuti je što svi ti kuljajući talenti produkcijski, financijski i ideološki ovise o Zagrebu. Da je samo Split i splitske institucije pitati, ništa od tih knjiga, filmova i muzike ne bi izišlo na svijet.

Dirljiv je tekst o ocu inženjeru koji je, poput mnogih kolega što se nisu snašli, postao suvišni čovjek 90-ih, kad je u Hrvatskoj provedena ludistička industrijska revolucija, gotovo po uzoru na Mao Ce Tungovu kulturnu. Ima li nade da nakon propasti turizma, koju prognoziraš, da Split kao grad dokazanih inženjera i industrijskih radnika proizvodi brodove, automobile, kompjutere, pružaju li nadu dokazani IT stručnjaci, startupovi i sveučilište?

- Ne znam ima li. Ono što znam je da me odgojila tvornička bušta, i da sam zato toj industrijskoj tradiciji dugovao spomenik, onakav kakav mogu napraviti. Zato su u knjizi tekstovi o Dalmatinki, Jugoplastici i Cetinki.

 

Paradoksalni Zagreb
Neizbježan dio mediteranske priče je i kontinent, kako Bruxelles i New York, a za domaće prilike Zagreb, koji se, pišeš, ponaša megalomanski kao svojedobno Beograd, a spomeničko-fontanski kao Skoplje. Čini se da se i premijeri s juga, čak tri u zadnjih 15 godina, Sanader, Milanović i Plenković, prema zavičaju ponašaju zagrebački, videći ovdje samo prostor za turizam?

- Pa zašto ne bi, kad i mi vidimo ovdje samo prostor za turizam. A opet, iz perspektive vlasti, još su sretni da postoji i taj turizam, jer da ne postoji, priobalje bi bilo kao Gračac ili Slavonija iz kojih se masovno bježi. Što se pak Zagreba tiče, u knjizi imam esej o Zagrebu koji se bavi najvećim paradoksom tog grada. Zagreb je najviše i najprije grad moderne - tehnološke i umjetničke - grad tehnokracije, EXAT-a, Gorgone, animiranog filma… a on od toga bježi u predmodernu pastoralu Austro-Ugarske.

 

Naslovnica Kultura