Scena Kultura

DOBITNIK ZLATNE ARENE

Damir Čučić, redatelj filma 'Ljetnikovac' koji se ovog četvrtka prikazuje na HRFF-u: Nema ravnopravnosti u utakmici s kapitalom, niti će je biti

DOBITNIK ZLATNE ARENE
Eksperimentiram s filmskim jezikom i potpuno sam slobodan. Ako se otisnem u komercijalne vode, morat ću biti isplativ i bitno manje slobodan.

Šest godina je prošlo od prvog ("Pismo ćaći") do drugog dugometražnog igranog filma Damira Čučića ("Ljetnikovac"). No, Čučić u međuvremenu nije mirovao. Snimio je dva zapažena dokumentarna filma, "Mitch – dnevnik jednog šizoreničara" i "Rakijaški dnevnik", od čega je potonji jedan od najboljih domaćih dokumentarac u novom mileniju.

Vratio se i ulozi montažera koju je uspješno obnašao na nizu kratkih, dugih ili dokumentarnih filmova kolega, poput "Autofocusa", "Naslovnice", "Vjetar puše kako hoće", "Kino Otok", "Pravda", "Oni samo dolaze i odlaze", "Ultra", "Ikea For YU"...

Je li šest godina bila planska pauza između dugometražnog igranog prvijenca i drugijenca ili ste se suočili s nekim (financijskim) poteškoćama da zarolate novi film?
- U šest godina sam uz dva primarno igrana snimio i dva dokumentarna filma. U mojem filmskom krajobrazu nema radikalnih distinkcija između filmskih rodova, gledajući iz te perspektive ispada da sam u šest godina snimio četiri dugometražna filma. Iskustvo rada na dugom metru za sada mi se pokazuje jednako kompleksno kod dokumentarnog i igranog filma.

Hoću reći da na svu filmsku djecu gledam jednako vlažnih očiju. Činjenica da u realnom životu, isto kao i u filmskom, imam  četvero djece upućuje na sustavnog čovjeka s uvijek spremnim planom. Međutim, u oba sam života skloniji stranputicama. Mogao bih grintati oko financija, ali nitko mi nije kriv što imam toliko djece (i filmova). Jedno je sigurno: i stvarna i virtualna čeljad me čine sretnijim čovjekom.

Koliko (ni)ste profitirali od Zlatne arene za "Pismo ćaći"?
- Nekako se za mene više lijepe zaduženja nego profiti pa sam i Zlatnu arenu doživio kao trenutak koji me na kvalitativan način obavezuje u daljnjem stvaralaštvu. Naravno da sam nakon Pule očekivao financijsku potporu za novi igrani film. Ona je izostala, za sada.

Možete li usporediti hrvatski film 2012. i 2018. godine?
- Dok sam egocentrično tratio vrijeme na vlastite uratke domicilna filmska zajednica je uspjela dosegnuti vrhunac i potonuće. Očekujem da ćemo nastaviti prema istoj amplitudi brijeg – dol. Filmaši se održe u obje varijante, i gore i dolje. Žilava smo branša i za hrvatske standarde dobro organizirani. Taman ono što ovom društvu ne treba.

Od 2012. naovamo, samo je jedan "nezavisnjak" poput vas osvojio Pulu, Igor Bezinović s komornim festivalskim art filmom "Kratkim izletom". Kako to komentirate?
- Ako smo Bezinović i ja započeli slijed u kojem svaku šestu-sedmu godinu u Puli slavi nezavisni film, onda smo napravili sjajnu stvar. Pokušajmo se prisjetiti u kojoj mjeri je to autorima uspijevalo ranije. Mislim da je jako dobro što, usprkos organiziranoj i ustrojenoj filmskoj produkciji, postoje mala grupa ljudi koja radi po svome. U skoro vrijeme očekujem sve više nezavisnih produkcija, nije da sam prorok, nego je u Hrvatskoj mali proračun za kulturu.

S "Ljetnikovcem" ste festivalski debitirali izvan Hrvatske – u Marseillesu...
- Razvidno je da sam pronašao luku jer "Ljetnikovac" je treći film u nizu koji se prikazuje na FID Marseillesu. Drago mi je da su me prepoznali i namjeravam im nuditi nove radove. U prošlom desetljeću sam imao tri kratka filma u Amsterdamu na IDFA. Bio je i Rotterdam, postalo je nepisano pravilo da moji filmovi u svijet kreću iz lučkih gradova.

"Ljetnikovac" je vaš još jedan intimni, mali film, fokusiran na svega par likova koji sa slijepim snimateljem dokumentarnih radio-drama u praznom hotelu izvan sezone također kopaju po traumama, djetinjstvu, prošlosti. Zašto vas ta tema zanima kao autora?
- Zanimao me trenutak u kojem ljudi progovaraju o traumama. Ta očigledno potrebna distanca s koje su spremni svjedočiti o zlu koje je nad njima počinjeno. Kopka me zašto ljudi godinama šute o seksualnim uznemiravanjima tijekom djetinjstva. To su godine i godine života u velikom strahu. Čini mi se da je velik broj ljudi seksualno uznemiravan u djetinjstvu pa sam osjetio potrebu snimiti film o tome.

Zanimljivo da je još jedan vaš film nakon "Rakijaškog dnevnika" fokusiran na lika koji radi sa zvukom, a koji, pak, slika sliku. Više vas zanima čuti, nego vidjeti?
- Poprilično sam znatiželjan, a kod takvih su uho i oko u neprekidnoj utrci. Volim zvuk, snimio sam i nekoliko dokumentarnih radio-drama pa mi se posao snimatelja zvuka činio idealnim za slijepu osobu koja je glavni junak "Ljetnikovca". K svemu tome, u filmovima volim koristiti medije, bilo da su audio-dnevnici, video-pisma ili snimke mobilnog telefona.

S takvim pristupom "Ljetnikovac" kao da koketira s eksperimentalnim, pa i dokumentarnim filmom. Vi ste otvoreni i smatrate da film ne poznaje rodne granice, no koliko se spomenuti rodovi nalaze u neravnopravnim ulogama danas?
- Eksperimentiram s filmskim jezikom i potpuno sam slobodan. Ako se otisnem u komercijalne vode, morat ću biti isplativ i bitno manje slobodan. Nema ravnopravnosti u utakmici s kapitalom, niti će je biti.

Ispred kamere Splićanina Borisa Poljaka držite u hrvatskom filmu nedovoljno iskorištenu Marinu Redžepović. Bi li Marina trebala biti češće angažirana?
- Volio bih da Marina glumi češće, i to u mojim filmovima. Ovom posesivnom šalom želim skrenuti pozornost na Marinu, prava istina je da su moji kolege i nadasve kolegice davno uočili raskoš. Sada će Marina, samo što nije.

A filmski kritičar Damir Radić koji utjelovljuje jednog od likova? Kako vam je bilo režirati kritičara?
- Damira sam uočio na televiziji kao jednog od stalnih govornika u filmskoj emisiji. Dojmili su me njegovi govornički nastupi, a i želio sam njegovu fizionomiju u filmu. Pokazalo se da je filmski kritičar izniman glumački potencijal.

Često surađujete s Poljakom. Kako ste vas dvojica "kliknuli"?
- Surađujemo punih 20 godina. Upoznali smo se preko eksperimentalnog filma i kino klubova. Predložio mi je da svojim radom i opremom pomogne produkciju mojih filmova. Objeručke sam prihvatio ponudu i ona je u mnogome utjecala na moj svjetonazor, kao da se odjednom pojavio stariji brat za kojeg do tada nisam znao.

Idući projekt vam je kratki film "Gradovi u kojima nisam bio", opet s Poljakom za kamerom. Možete ga ukratko predstaviti?
- Riječ je o apstraktnom putopisu kroz vizure gradova u kojima nisam bio. Slike gradova su možda apstraktne, ali prepoznao sam ih i odabrao iz stotina tisuća fotograma. "Gradovi u kojima nisam bio" su distopijska virtualna putovanja od Sao Paula, Dubaija do Dhake i dalje.

Naslovnica Kultura