Scena Kultura

U HNK Split

Mladi ljudi iseljavaju, no svi težimo jednome mjestu kad se više ne možemo nositi sa životom: o aktualnim temama skorašnje predstave popričali smo s redateljicom Oljom Lozicom

U HNK Split

Ove subote na Sceni 55 HNK Split bit će praizveden novi dramski tekst jednog od vodećih hrvatskih dramatičara Tomislava Zajeca "Mala Moskva". Predstavu koja nastaje u zajedničkoj produkciji HNK Split i Kazališta PlayDrama režira Olja Lozica, a uloge tumače Petra Kovačić Pavlina, Monika Vuco Carev, Đana Kuzmanić i Nikša Arčanin.

Tomislav Zajec (46) autor je jedanaest originalnih dramskih tekstova, a za dramu "Trebalo bi prošetati psa" nagrađen je Grand prixom na 29. Journées de Lyon des Auteurs de Theatre u Lyonu 2018. godine. Peterostruki je dobitnik državne nagrade za dramsko djelo "Marin Držić", za drame "Atentatori", "Dorothy Gale", "Spašeni", "Trebalo bi prošetati psa" i "Ono što nedostaje"; dvostruki je dobitnik nagrade "Marul" Marulićevih dana za dramu "Ono što nedostaje" i dramatizaciju romana Kristijana Novaka "Črna mati zemla", te brojnih drugih nagrada za književni, scenaristički i dramaturški rad.

Olja Lozica (36) je nakon školovanja u Korčuli diplomirala dramaturgiju na ADU u Zagrebu. Od 2010. godine režira zapažene autorske projekte te predstave nastale po klasičnim i suvremenim dramskim tekstovima, a za svoj je dramaturški, adaptacijski i redateljski rad višestruko nagrađivana. U Splitu je radila predstavu "Nevidljivi grad" za Splitsko ljeto 2015., te "Šest lica traži autora" Luigija Pirandella u HNK godinu dana poslije toga.

Uoči praizvedbe "Male Moskve" razgovaramo s redateljicom o predstavi.

Koji su vam bili prvi dojmovi kad ste pročitali Zajecovu dramu?

- Pomislila sam da je to do sada njegov najbolji tekst. Jako ga volim kao autora, pa mi je bilo interesantno kojim pravcem je otišao kao autor. S druge strane, kako je krenuo od Čehova, zanimalo me koliko je svijet koji je stvorio potpuno nov. I treće, ovo je fantastičan glumački tekst, što danas nije baš tako često. Tekst je jako izazovan, pogotovu za mlade ljude, jer nudi čitav jedan dijapazon stanja, igranja situacija s različitim tipovima emocija koje se jako brzo mijenjaju, tako da strukturalno dosta nalikuje filmskom scenariju. Moj dojam je bio O.K., ovo je jedan veliki izazov, velika emotivna priča o familiji, o tome kako funkcionira, koju ću rado raditi u kazalištu.

Mjesto koje treba napustiti

Na koji način su Čehovljeve "Tri sestre" poslužile kao inspiracija za ovaj novi tekst? Što im je zajedničko?

- "Tri sestre" su kao tema izabrane iz određenog razloga, jer ova je drama pisana po narudžbi. Dakle, kad je Matko Botić došao kao ravnatelj na čelo PlayDrame, odlučio je Tomislavu Zajecu ponuditi da napiše dramski tekst. Razgovarali su o mogućem broju ljudi koji se mogu angažirati kao glumci, s obzirom da je PlayDrama kazalište koje si ne može dopustiti da ima veliki ansambl. I tako je dogovoren tekst s tri ženske role i jednom muškom, što je netipično jer najčešće naši tekstovi imaju puno više muških uloga nego ženskih.

Dogovoreno je i da se radi o mladoj generaciji ljudi, s obzirom na dob glumaca koji će biti angažirani. Tomislav je odabrao temu koja je njemu interesantna, povezao je Čehovljev komad s četiri lica, te napravio jako dobru analizu likova. Baza svake od sestara, kao i brata, utkana je u Čehovljevu dramu, i ono što je njihov problem u ruskom komadu preneseno je u ovaj, samo što je on postavljen u današnje vrijeme i okrenuta mu je vizura. Sestre kod Čehova čeznu za velegradom, a ovdje je obrnuta stvar. Ovi likovi iz manje sredine odlaze u svijet i imaju se potrebu vratiti natrag, kako bi sa sobom razriješili neke svoje životne probleme. Tekst je potpuno nov.

Likovi imaju ista imena kao i kod Čehova: Olga, Maša, Irina i Andrej. Zašto?

- Zato što su one tako prepoznatljive kao karakteri drame. Baza likova je ista. No, razlika je u godinama života, te cijelom spletu životnih okolnosti koji im je donio probleme.

Hoće li gledatelj koji nije gledao Čehova imati teškoća u praćenju drame?

- Mislim da ne, jer ovo je cjelina koja ima zaokruženost, svoju priču. Nekome tko je upoznat s Čehovom može biti interesantno vidjeti jednu inačicu, iako je novi tekst u pitanju, a onaj koji nije, ništa mu to neće promijeniti. Jer ovdje je stvoren svijet za sebe, s ljudima koji imaju svoje probleme i imaju svoju liniju razvoja.

Što se događa s likovima u trenutku kad se vrate u rodnu kuću, kako to utječe na njih?

- Na način da se svi problemi koji su nastali izvan doma rastvaraju. Svatko od njih želi pronaći mir, razriješiti nedoumice koje su ga gnjavile i umorile dok je bio udaljen od doma. No, mjesto koje bi trebalo biti mjesto bezbrižnosti, postaje mjestom koje treba napustiti: brat je prodao kuću za koju su vezani, dakle, taj dom više nije dom, iz njega su izbrisani. Sve je jako "čehovljanski“, nema tu puno pomaka u radnji, više su unutarnje radnje. I događanja lica koja se žele uspostaviti u nekoj neutralnoj poziciji, nekom normalnom životu i da otpuste sve ono što ih brine. Sve ono što ih je snašlo u svijetu. U tom su kraju bili bezbrižni, odgojeni da se otisnu u svijet, novim iskustvima koja su bila krasna, ali i teška. A mjesto kojem težimo kad se ne možemo nositi sa životom je familija.

Zašto se komad zove "Mala Moskva"?

- Tako zovu njihovu kuću jer je otac tako zvao. A to se kroz predstavu rastvori zašto oni imaju naziv za svoju vlastitu kuću.

Teatri više nisu toliko u modi

Može li se tekst iščitavati u svijetlu masovnih odlazaka mladih iz Hrvatske, prema dalekim zemljama gdje se ostvaruju životni snovi?

- Drama ima veze s tim, tekst korespondira s današnjicom. Jer to su mladi ljudi za koje nije izričito naglašeno da su otišli trbuhom za kruhom, ali su njihova očekivanja bila da se izmaknu iz male sredine kako bi imali mogućnost da im se nešto dogodi, da napreduju. Međutim, njihove sudbine nisu išle u tom pravcu. Suština je egzistencijalna ugroženost, ta kuća se rasprodaje, tako da to puno govori o tome kako ti mladi ljudi nastoje preživjeti. Nije u prvom planu kapitalistički kontekst, ali oni žive u vremenu u kojem mi živimo.

Koliko poznajete glumce s kojima radite?

- Radila sam s Nikšom Arčaninom i Petrom Kovačić, nisam s Monikom Vuco i Đanom Kuzmanić, zapravo jesam u "Nevidljivom gradu", ali kako je bilo puno statista i manje uloga, nismo imali ovaj tip rada. Gledala sam ih na ispitima na Akademiji, jer to su još mlade cure. S Nikšom i Petrom sam radila dva projekta pa ih već poprilično poznajem. Oni se međusobno dobro osjećaju i dobri su partneri, pa se stvorilo neko zdravo ozračje za rad, što je bitno za ovaj tip komada.

Često se čak i nagrađeni dramski pisci žale da novi tekstovi teško dolaze do publike. Koje je vaše mišljenje?

- Ovo što radi PlayDrama je lijepa stvar jer inzistiraju na praizvođenju hrvatskih autora, ali ono je malo kazalište u odnosu na druge. A u velikim kazalištima postoji jedna zamka oko toga. Kad dolazite na čelo HNK, dolazite s gotovim četverogodišnjim programom, a Marulićevi dani na kojima se nagrađuju najbolje drame događaju se svaku godinu. Dakle, novi tekstovi dolaze, a vi imate program koji se treba ispoštovati jer bi bilo potpuno neodgovorno drugačije. Manevriranje postoji, ali taj se program ne može naknadno prilagođavati.

S druge strane, postoje ograničenja koliko toga se može proizvesti na velikoj i maloj pozornici, stvari se moraju poklopiti. Ali s obzirom na količinu autora i dramskih predstava, sigurno da pisci nemaju toliku vidljivost i toliko prostora koliko bi bilo očekivano. Naslovi se za repertoar također biraju za određene stvari. A i sama kazališta nisu toliko popularna koliko su bila. Generalno, živimo u vremenu u kojem će većina mladih ljudi radije otići u kino nego u kazalište. Trenutačno je takvo stanje u kulturi, a to isto diktira nešto.

Imate li već isplanirano, koju predstavu radite nakon što završite ovu u Splitu?

- Idem u Rijeku, u "Zajcu" ću raditi "Regoča", predstavu za djecu.

Naslovnica Kultura