Scena Kultura

STRUČNJACI POTVRDILI

Neki spomenici Tuđmanu izazivaju samo podsmijeh

STRUČNJACI POTVRDILI
Spomenik Franji Tudjmanu u Pridragi visok četiri metra
Spomenik Tuđmanu u Kaštel Lukšiću
Spomenik Ledereru
Most hrvatskih branitelja u Rijeci

Kvalitetni primjeri rezultat su javnih natječaja i odluke relevantnih stručnjaka, kao spomenik Gordanu Ledereru u Hrvatskoj Kostajnici ili Spomenik palim braniteljima Domovinskog rata u Karlovcu

Nakon prošlogodišnje konferencije "Skulptura i kultura modernizma", koja je organizirana u sklopu istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost "Crosculpture", na čelu s dr. sc. Daliborom Prančevićem, docentom s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Splitu, nedavno je završila međunarodna znanstvena konferencija "Skulptura na razmeđima društveno-političkog pragmatizma, ekonomskih mogućnosti i estetske kontemplacije". Na konferenciji je sudjelovao 21 izlagač, a o naglascima s dvodnevnog skupa razgovaramo s organizatorom, splitskim povjesničarom umjetnosti dr. Prančevićem.

– Konferencija je uspjela fantastično, bila je jedna od onih gdje su relativno heterogene teme raspravljene na homogen način, i to zahvaljujući interakciji između publike i izlagača – komentira za početak.

– Faktički nije bilo predavanja koje nije bilo popraćeno vrlo živim raspravama. Naravno, rasprave su bile najintenzivnije kada se govorilo o gospodarenju prostorom, o uvođenju kiparskog tijela u javni prostor. Uvidjeli smo da naše iskustvo nije drukčije nego je ono u drugim dijelovima svijeta. Svuda ima primjera estetski vrlo loše dorađene plastike, međutim, ipak naš je specifikum da se pravni okvir i procedura u većini slučajeva ne poštuju. Imamo izrazito ružna kiparska tijela "uvučena" u javni prostor. Redoviti profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. Frano Dulibić je izdvojio spomeničku baštinu koja je nastajala od 90-ih naovamo, a većina tih kipova o kojima je govorio su oni koji komemoriraju prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana.

Izbjegavaju se figuralni predlošci

Mogu li se izdvojiti neki konkretni primjeri?
– Kao izrazito problematične primjere, a radi se o inicijativama gradskih, odnosno općinskih vijeća, naveo je one u Prigradi, autora Ivana Malenice iz 2001., kao i spomenik što ga je u Kaštel Lukšiću realizirao Aleksandar Guberina 2005. Njima suprotstavlja kvalitetne primjere nastale kao rezultat javnih natječaja i odluke relevantnih stručnjaka, primjerice, spomenik Gordanu Ledereru u Hrvatskoj Kostajnici nastao u kolaboraciji Petra Barišića, Kate Marunice i Nenada Ravnića, ili Spomenik palim braniteljima Domovinskog rata što ga je 2009. realizirao Alem Korkut. Ne možemo reći da je sva kiparska plastika od 90-ih naovamo loša, međutim, određeni primjeri koje smo mogli vidjeti na impresivnom slide showu izazivali su podsmijeh. No, pitam se – o kakvoj formi mi razmišljamo kad govorimo o spomeniku? Visoki postament s figurom je model koji je prevladan, nešto što je historizirano. Zašto se ne bi mogli promišljati spomenici koji komemoriraju Domovinski rat kao što je slučaj u Rijeci s Mostom hrvatskih branitelja 3LHD kolektiva? Zašto to ne bi bio model? Pozitivan primjer su Korkutovi spomenici u Karlovcu i Koprivnici, koji involviraju publiku, a nisu napravljeni samo za gledanje kao oni u 19. stoljeću. Pitanje forme je upravo postavila njemačka povjesničarka umjetnosti dr. Suzanne Kähler: postoji li prikladna forma kiparskog monumenta.

Što je njezina sugestija?

– Upravo ta interaktivnost. Na njemačkim primjerima ona nam je pokazala na koji se način od sredine 19. st. do recentnog vremena artikuliraju projekti tog tipa. Razbija se ta forma, vidimo sasvim drukčije tipove monumenta – oni uključuju konzumenta i zajednicu da aktivno promišljaju o fenomenu koji se komemorira, bilo da je riječ o holokaustu, žrtvama nekog režima ili o nekom velikanu. Izbjegavaju se "suhi" figuralni predlošci kojima smo mi itekako skloni.

Mi kao da se u svemu stalno vraćamo unatrag, takvo smo društvo.

– Propitujemo identitet na jedan historiziran način, kroz te forme, umjesto da se pitamo gdje smo danas. Dr. Dulibić je pokazao da imamo lijepih primjera, ali ako ćemo biti potpuno iskreni, broj ovih drugih je puno veći. U razgovoru s dr. Kähler nakon izlaganja čuo sam da je izdvojila ono što smatra najreprezentativnijim primjerima, no da i u njemačkom kulturnom prostoru imaju katastrofalna rješenja

Loši smo, ali i drugi su za utjehu?

– Da, samo što se oni stvarno drže normativa struke. Ako je nešto loše, to je stvar struke, rada stručne komisije. No, u nas se radi mimo natječaja i komisija – naši zakonski normativi nisu loši, ali se ne primjenjuju. Nadalje, jedna od vrijednih tema o kojima se razgovaralo na konferenciji bila je plastika iz prethodnog socijalističkog režima, iz Jugoslavije, gdje su mnogi vrsni primjeri plastike koji komemoriraju Drugi svjetski rat, revoluciju, žrtve, 90-ih godina maknuti. Nitko ne kaže da je apsolutno sve iz tog vremena bilo na visokoj razini, ali nedopustivo je miniranje spomenika Vojina Bakića na Papuku, to je bila najveća apstraktna skulptura ikad podignuta.

Spomenička baština socijalizma

Nenadoknadivo, da ne komentiramo šire tu mračnu rabotu...
– Da. Imali smo predavanja koja su se osvrnula na kiparske kolonije i kiparske simpozije u Jugoslaviji, njihova zasićenost je bila izrazita u Sloveniji i Istri. Neke su još aktivne, kao što je ona u Labinu. U Sisku je propast industrije dovela do propadanja umjetničkih djela, a inicijativa za zaštitu parka skulptura je krenula iz umjetničkog miljea. To je nešto što je zanemareno u povijesti umjetnosti, kiparske kolonije i simpoziji nisu stručno valorizirani, a oni se javljaju u mjestima jake industrije. Fantastična djela su bila sačuvana. U tom kontekstu predavanje je imala dr. Sanja Horvatinčić s Instituta za povijest umjetnosti, čiji je znanstveni interes fokusiran na spomeničku baštinu socijalističkog razdoblja. Ona je govorila o problematici autorstva – ono što je meni zanimljivo je ženski element, to su autorice koje su uz glasovita imena muškaraca bile poprilično zanemarene iako je ženski narativ bio prisutan u društvu. Dr. Horvatinčić se osvrnula na učešće žena u realizaciji memorijalne plastike i arhitekture, osobito od 60-ih godina. U njihovoj se praksi promišljanja spomenika zamjećuju inovativne forme, a u tom kontekstu izdvojila je Hildegard Auf Franić, koja je potpisana kao suradnica Dušana Džamonje na više projekata, Silvanu Seissel na Dotrščini u Zagrebu u suradnji s Vojinom Bakićem, Josipom Seisselom i Angelom Rotkvić. Kao posebne izdvaja Dječje spomen-groblje i spomenik u Sisku dviju autorica, Milene Lah i Mire Halambek-Wenzler realiziran 1974. godine.

Tragom Meštrovića po SAD

- Ne možemo preskočiti ni teme vezane uz omiljenog nam Ivana Meštrovića.

- Imali smo gošću, kustosicu iz Victoria & Albert muzeja, dr Marjorie Trusted. Prije desetak godina pokušali smo napraviti Meštrovićevu izložbu u Londonu koja bi obilježila 100 godina od njegove izložbene uspješnice 1915. godine. Meštrović je bio jedan od rijetkih umjetnika kojemu je taj muzej otvorio vrata i to je bio prestižan događaj. No do realizacije naše izložbe nije došlo ali je  organiziran simpozij o Meštroviću, na koji smo mi „meštrovijanci“ iz Hrvatske bili pozvani. Meštrović je izuzetno prisutan i važan za tlo Velike Britanije upravo zbog te izložbe i onih nakon toga.  Njeno predavanje je povezalo Erica Gilla, važnog kipara tog vremena s Meštrovićem. Spomenuo bih i  predavanje kustosice Barbare Vujanović o memorijalu gradonačelniku Denvera koji je Meštrović radio 1934. godine, a radi se o jednom od njegovih nerealiziranih projekata kojih je u SAD nevjerojatno puno, osobito nakon Drugog svjetskog rata kada se preselio tamo. Ja sam ostao zapanjen koliko ih je, sigurno dvadesetak,  i to velikih suradnja. Između ostalog, trebao je raditi Židovski memorijal za Riverside park u New Yorku 50.tih godina, međutim  ostao je nerealiziran mada je izveo čitavu trodimenzionalnu studiju. Ta djela se čuvaju po američkim muzejima.

- Nedavno ste se vratili iz SAD gdje ste boravili zahvaljujući Fulbrightovoj stipendiji šest mjeseci. Kako ste je iskoristili?

- Na najbolji mogući način - moje matično sveučilište bilo je Syracuse, na koji je Meštrović bio primljen nakon što je napustio Hrvatsku po završetku Drugog svjetskog rata. Izučavao sam materijale koji se čuvaju u South Bendu, na Notre Dame University, na koji je otišao nakon toga i gdje je preminuo, tamo se čuva nevjerojatan arhiv. Išao sam Meštrovićevom stazom, pogledao sve umjetnine koje se nalaze u muzejima, od 1924. kad mu se priređuje izložba u Brooklynskom muzeju pa do 1962. kada je umro. Nisam uspio do kraja, najmanje još jednom ću morati ići, a obišao sam velik broj gradova gdje su čuvaju njegova djela: New York, Rochester, Buffalo, Cleveland,  Saint Louis, South Bend, New Orleans, Chicago,  Philadelphia, Washington DC… Prikupio sam vrlo vrijedan materijal i konačni rezultat bi trebala biti zasebna publikacija koja bi promotrila Meštrovićeve veze sa američkim kulturnim ambijentom.

Meštrović - kulturni diplomat
Nakon Zagreba, i u Splitu je promovirana knjiga "Ivan Meštrović i Česi" kojoj ste koautor.
– Na splitskoj promociji je dr. Josip Belamarić s Instituta za povijest umjetnosti dao jedan širi okvir povezanosti hrvatskog, osobito splitskog kulturnog prostora sa češkim, te istaknuo Meštrovića kao kulturnog diplomata. Ja sam se bavio prepoznavanjem Praške akademije kao relevantnog punkta za obrazovanje kipara, a u prvoj polovini 20 st. pojavio se lijep broj novih imena, kao što je Nikola Bodrožić, Frano Kršinić, Petar Pallavicini, Ivan Mirković iz Splita... Dr. Belamarić se osvrnuo i na arhitektonski dio, na Josipa Kodla s fantastičnim primjerima modernističke arhitekture koju čuvamo u Splitu, a posve je zanemarena.

Naslovnica Kultura