Scena Kultura

Nagrađivani pisac i scenarist

'Kad je rat završio, očekivali smo da će krenuti nabolje. A iz dana u dan postaje sve gore...': Josip Mlakić u Splitu je predstavio novi krimić u kojem se dotakao i nekih tabu-tema na Balkanu

Nagrađivani pisac i scenarist

Šesto splitsko izdanje Festivala svjetske književnosti ugostilo je u sedam dana desetak zanimljivih inozemnih i hrvatskih pisaca, a jedan od njih je i Josip Mlakić.

Pisac koji godinama mirno živi u Gornjem Vakufu, gdje radi kao strojarski inženjer, među ostalim i na gradnji aerodroma u Splitu i Dubrovniku, ali evo već 18 godina, od nagrađenoga romana "Kad magle stanu", u razmacima od otprilike godinu i pol književnu publiku, kritiku i članove žirija raduje novim naslovima.

To su, da navedemo neke, "Živi i mrtvi", "Čuvari mostova", "Tragom zmijske košuljice", "Ljudi koji su sadili drveće", "Planet Friedman", "Božji gnjev", "Svježe obojeno", "Bezdan", "Majstorović i Margarita"... Tu je još nekoliko knjiga priča, te scenariji za najpoznatiji roman "Živi i mrtvi" ili "Imena višnje".

Josip Mlakić u Split je doputovao kako bi predstavio najnoviji roman, odličan krimić "Crni gavran i bijele vrane", koji je nagrađen nagradom "Balkan noir" za najbolji regionalni kriminalistički roman. Istražujući okrutno ubojstvo mladića povezanog s narko-miljeom, ali i ratnim postrojbama, ubojstvima i silovanjima, pisac vješto gradi roman pun napetosti i sugestivne atmosfere općeg društvenog raspada, kapilarne korupcije, bijede, državnog i pravnog kaosa, raspada svih institucija, vjere i morala. I to ne u budućnosti, nego u aktualnoj sadašnjosti. Glavni likovi su inspektori Sećija i Sadik, do grla isprljani blatom po kojem se kreću, a opet s impulsom da se slučaj razriješi i da uslijedi kazna, makar i izvan sustava.

I u ovome romanu posegnuli ste za formom krimića, ali toliko ste ga nabili mračnom bosanskom stvarnošću da ste komotno mogli napisati balzakovski društveni roman?

– Oduvijek sam volio žanrovsku književnost i oduvijek sam pisao u žanrovskim obrascima. To je prilično zgodno jer vas na neki način disciplinira. Svaki žanr ima svoje kanone unutar kojih se morate kretati i to vas na neki način vodi. Pisati čisti žanr bez nekih drugih motiva koji zapravo vode čovjeka na pisanje po mojem je mišljenju čisti eskapizam. Književnost koju pišem ne razlikuje se zapravo od ozbiljne književnosti. To je švercanje književnosti kroz nekakve popularne obrasce, da se tako izrazim. Za govorenje o današnjoj Bosni i Hercegovini, a to mi je prvenstveno bio cilj u posljednjem romanu, mislim da je žanr krimića najbolji. Preko prikaza društvene stvarnosti u takvom krimiću možemo puno toga saznati o jednom društvu.

Pogotovo se to odnosi na krimiće koji su više europskog tipa. U Americi se krimići, koje najviše volim, više orijentiraju na nekakvu raspodjelu moći, dok su kod nas skopčani s opisivanjem društvene stvarnosti. Zato sam ovdje pisao u žanru krimića, a to mi nije prvi put. Do ovoga romana objavio sam još dva, "Božji gnjev" i "Majstorović i Margarita", dok su "Čuvari mostova" i "Tragom zmijske košuljice" također napisani u tom obrascu. To je danas nešto gotovo uobičajeno. Mislim da je u tom pogledu najviše napravio Umberto Eco s "Imenom ruže", koji je klasično napisan krimić.

"Crni gavran i bijele vrane" tražio je veliko poznavanje rata i poraća. Jeste li morali prikupljati informacije od policajaca, krimi-miljea ili novinara crnih kronika?

– Kako već četiri-pet godina pišem kolumnu za "24 Express", to me prisiljava da pratim društvenu zbilju. Osim toga, uvijek sam čitao novine i svi događaji u romanu zapravo su se dogodili, odnosno mogli su se dogoditi. Nema tu nikakvog pretjerivanja, mada će se nekome sa strane roman učiniti i preradikalan u crnilu koje opisujem.

Odabrali ste likove inspektora koji su u korupciju i kriminal ogrezli do službene značke. A opet u istrazi ili šaketanju uličnih zločinaca funkcioniraju kao moralni korektivi. Je li vam bilo teško pisati o takvim likovima u iskrivljenom društvenom zrcalu gdje ni razrješenje slučaja ne donosi olakšanje?

– Na početku romana citirao sam pasus iz romana "Veliko ništavilo" Jamesa Ellroya, koji je pisao upravo u tom ključu. Njegova LA tetralogija po mojem je mišljenju vrhunac krimi žanra. U njegovim romanima na nekoliko tisuća stranica ne postoji pozitivan lik. Mislim da klasični krimi obrazac, borba dobra i zla, u današnjem društvu ne funkcionira. Barem ne kod nas. Ne postoji jasno razdijeljeno dobro i zlo. Zato sam tako koncipirao roman i dao određeni ključ za čitanje s Ellroyevim citatom. Jednom sam rekao da su iz mene progovorile višegodišnje frustracije. Kada je rat završio, svi smo očekivali da će krenuti nabolje. A iz dana u dan postaje sve gore. Ovaj roman je moj nekakav obračun s tom političkom elitom i s ovim što su napravili. Osjećaj je još gori kad se čovjek sjeti koliko je ljudi stradalo i koliko je imovine uništeno da danas imamo to što imamo.

Dosta držite do strukture romana. Koliko to ima veze s vašim temeljnim obrazovanjem, završenim studijem strojarstva?

– Držim da ima veze. Već dvadeset godina radim kao inženjer strojarstva i u romanu imate princip projekta, na kojem radite od početka do završetka. Pri tome od samog početka morate poznavati sve faze i morate znati kako doći do kraja. Ako to primijenite na roman, pokazuje se vrlo učinkovito, tako da nikada ne počinjem pisati roman dok nemam kompletnu strukturu. A u posljednje vrijeme kada imam neku fabulu, napišem je u obliku scenarija, koji mi dođe kao nekakva skica za roman. Scenarij ima puno veze s inženjerskim poslom.

Kako se već duže bavim scenaristikom, ta mi je forma jako dobro poznata. Uživam raditi scenarije. Ni u pisanju literature zanatski dio više mi nije problem, najbitnije je postaviti arhitekturu romana i krenuti. Prilikom pisanja nemam rutinu ni pravila. Nekad započnem tri, četiri rukopisa pa ih ostavim i ne dodirnem godinu dana. Kada se neke stvari poslože, onda finaliziram rukopis. Tako da ne znam koliko sam radio na ovome romanu, koliko na nečem drugome. Imam roman koji bi trebao izići do konca godine, na kojem sam radio više od petnaest godina.

Pri čitanju romana može se osjetiti odličan predložak za film ili seriju. Jeste li razmišljali o tome i je li bilo kakvih ponuda?

– Od ovog predloška prije pisanja romana već sam napravio seriju i javio se na natječaj koji je raspisao HBO prije nekoliko godina. No, na njemu nisam prošao. Sada taj scenarij za seriju i film držim malo po strani, no vidjet ćemo.

Književna javnost reagirala je na knjigu dodijelivši vam regionalnu nagradu za kriminalistički roman. Je li bilo kakvih društvenih reakcija na sumornu sliku stvarnosti u romanu?

– Nema apsolutno nikakve reakcije jer nitko ne čita. Prije rata smo imali cenzuru, danas imamo nekakvo minoriziranje. Niti tko što čita, niti ikoga išta zanima. Ne postoje nikakvi kriteriji u društvu. Svatko može raditi što hoće, ne postoji razlog zbog kojega bi oni bili prisiljeni na ostavke. Na svim stranama. Došlo se dotle da ne postoji nikakva društvena odgovornost i zbog čega bi onda nešto prigovarali nekom romanu kada puno oštrije kritike postoje na portalima.

U vašim kolumnama, uz kritike na račun hrvatske i srpske strane, možda najkritičkije pišete o politici Bakira Izetbegovića. Razlog za to nije u vašoj pripadnosti hrvatskome korpusu?

– Ne. U društvima kakvo je Bosna i Hercegovina najveću odgovornost za društvo snosi većinski narod. I jedino većinski narod može tu zemlju uništiti. BiH ne mogu uništiti Milorad Dodik ni Dragan Čović. I stoga je moja kritika upućena prema pravoj adresi na kojoj treba tražiti rješenje.

Tvrdite da Milorad Dodik ne može uništiti BiH?

– Ne može. No, ovo što se sada događa sa srpsko-albanskim dogovorom o prekrajanju granica moglo bi potpuno promijeniti sliku Balkana i međunarodnih odnosa. Nešto što nikad nije bilo dopušteno sada je odjednom dopušteno. Republika Srpska danas je gotovo etnički čista, manjinci Hrvati i Bošnjaci maltene su svedeni na statističku pogrešku. Tako da mislim da je danas ono što zagovara Dodik realnije nego ikada prije. Ako se taj princip primijeni na Srbiju i Kosovo, to ne može ostati izolirano. Pogotovo ne na Balkanu. I to je ogromna opasnost. Mislim da taj strah nije bezrazložan.

Živite u BiH, a snažno ste prisutni i cijenjeni u Hrvatskoj. Kako gledate na vlastitu književnu pripadnost?

– Uvijek se kaže da književnost određuje jezik. Ja pišem hrvatskim jezikom. No, književnost je višeznačna i ne možemo je promatrati kao nogomet da možeš igrati samo za jednu reprezentaciju. Naravno da pripadam bosanskohercegovačkoj književnosti, tu su moje glavne teme i to je mjesto gdje živim. Mislim da su ta neka svrstavanja anakronizmi, danas je sve globalno i ne postoji ništa što je zatvoreno u nekakve granice.

Novinari kao klaunovi

Pište li za bosankohercegovačke medije? I možete li ih usporediti s hrvatskima?

– Ne pišem. Pristao sam pisati za "Express", više ne stignem od svoga posla, pisanja romana i scenarija. To mi je maksimum. U Hrvatskoj još postoje mediji, u BiH nema ništa, sve je srušeno i poravnjeno. Posljednji medij koji je bio vjerodostojan bili su BiH Dani, koje je prije desetak godina preuzela druga osoba, tako da danas to više nije taj list. Nekog ozbiljnog medija mi, nažalost, nemamo. Pogotovo što se stekla takva klima da novinare smatraju klaunima i izopćenicima iz društva. Imali smo nedavno više napada na novinare u Banjoj Luci i na Nedžada Latića u Sarajevu. Na Gloriju Lujanović, novinarku portala Dnevnik.ba, jer je pisala o ratnim zločinima mudžahedina, uslijedili su napadi na internetu koji su maltene bili pozivi na linč. Ne postoji povjerenje i vrlo je teško, čini mi se, uspostaviti neki vjerodostojni medij koji bi mogao utjecati na bilo što.

Ima li negativnih reakcija na vaše kolumne?

– Ne. Najbolji je način obrane prešutjeti. Institucije odgovornosti u nas ne postoje. Nema ni napada. Zbog čega bi se netko inkomodirao pa napadao?

Sarajevo kao Zagreb

Jedan od policajaca u romanu kritičan je prema Sarajlijama, koji žive u drugačijoj vrsti stvarnosti od ostatka BiH. Je li to realna ocjena i ima li sličnosti s odnosom Zagreba i ostatka Hrvatske?

– Odnos u BiH prema Sarajevu je upravo kao odnos Zagreba i ostatka Hrvatske, odnos provincije i glavnoga grada. S tim da je kod nas malo drugačije. Imamo tri naroda i Sarajevo bi moralo biti centar koji će sva tri naroda osjećati kao svoj. Ono to, nažalost, danas nije. Na tom ispitu Sarajevo je palo. Bio je slučaj prije 10-15 godina u Zenici kad su navijači Čelika vrijeđali sarajevske žrtve na Markalama. To je upravo odnos osiromašene, obezvrijeđene provincije prema gradu koji se postavio nadmeno. Sarajevo je možda žrtva današnjeg administrativnog ustroja BiH. Samo u federaciji imamo deset država i državica, Sarajevski kanton samo je jedan od tih deset koji međusobno svaki vuče k sebi. I nitko ga ne može prihvatiti kao nešto što pripada svima.

 

Naslovnica Kultura