Scena Kultura

MLADE, ZGODNE I TALENTIRANE

Elizabeta Brodić i Vini Jurčić, glumačka otkrića filma Eduarda Galića 'Za ona dobra stara vremena': Lakše je ići na ziher, ali ziher zna biti dosadan

MLADE, ZGODNE I TALENTIRANE
Vini: Jako sam zahvalna Galićima na riziku koji su podnijeli i drago mi je da su sada i sami zadovoljni zbog toga. Ispunili smo očekivanja i to je ono što me možda najviše veseli u vezi ovog filma, što mogu biti ponosna na nas mlade... pokazali smo spremnost i predanost, bez fige u džepu. Teško je kod nas dobiti novac za film pa mi je jasno da je lakše ići na ziher, ali ziher zna biti dosadno. S obzirom da u filmu igram Slavonku, odgovornost mi je bila da govor zvuči uvjerljivo jer bi, u suprotnom, loš govor mogao gledatelje iziritirati do te mjere da čitave scene i situacije padnu u vodu. Zbog toga je bila prisutna mala trema. Ali, moram priznati da sam se iznimno zabavljala dok sam igrala (smijeh). Elizabeta: Eduard Galić je preuzeo na sebe veliku odgovornost i ozbiljno riskirao. Istina je da su mu bili potrebni mladi ljudi u svakom slučaju. Nas je puno, ali iskustva, pogotovo na filmu, malo. Rizik je bio praktički neophodan, ali izgleda da se isplatilo. Trema je uvijek prisutna. Pitanje je samo je li kočnica ili gas. U ovom slučaju i okolnostima bio je gas.

Povratnički film doajena režije Eduarda Galića “Za ona dobra stara vremena“ ostat će upamćen po novim glumačkim licima hrvatske kinematografije. Mlade kazališne glumice Elizabeta Brodić i Vini Jurčić ostvarile su zamijećene uloge u Galićevom filmu premijerno prikazanom na Puli koji bi, nakon što je svečano otvorio festival u Vukovaru, ubrzo trebao stići u kinodistribuciju.

Kako vam je bilo preseliti se s kazališnih dasaka ispred kamere?
Vini: Iako nam je ovo prvi dogometražni film, nije nam prvo snimanje u životu (smijeh). Studenti filmske režije nerijetko nas zovu za svoje vježbe i kratke igrane filmove koje rade kao ispite na Akademiji, tako da seljenje nije bilo baš šokovito. Naravno, susreli smo se s puno novih stvari i okolnosti, što zbog dugog metra, što zbog profesionalne produkcije.
Elizabeta: Iako se zove ADU i iako su glavni predmeti orijentirani na kazališnu glumu, susrela sam se s kamerom. Nedovoljno, ali filmski redatelji koji studiraju na istoj školi ipak trebaju nekoga da im igra u ispitima (smijeh). U svakom slučaju uloga u filmu “Za ona dobra stara vremena“ mi je bila debitantska uloga. Bilo je izazovno i zabavno. Ekipa filma bila je zaista profesionalna i pristupačna. A olakotna okolnost je bila što mi je praktički jedinog partnera igrao Karlo Mrkša s kojim sam netom prije snimanja igrala predstavu u teatru Exit. Predivan je partner kojemu možeš vjerovati što je, kao i u životu, tako i u našem pozivu, najbitnije. Gluma, odnosno igra, kako ju više volim zvati je igra gdje god bila. I ako ju i dalje mogu tako zvati, znači da je selidba prošla dobro.

Možete li usporediti glumu u teatru i filmu?
Vini: U pravilu, ne bi trebalo biti puno razlika. Aktivnost iznutra je ista, samo na van izlazi sitnije, minimalnije. Kao da je kamera gledatelj koji ti je blizu... neka intimna predstava. Već male stvari gledatelju daju puno informacija.
Elizabeta: Postoji razlika u načinu, tehnici, pristupu kao takvom, ali kažem, igra je igra. Istina je da bi Akademija mogla malo više pažnje posvetiti glumi pred kamerom, ali ne može mi nitko reći da u Hrvatskoj nema glumaca koji su odlični, gledao ih na ekranu ili u kazalištu. Svi su oni prošli istu školu. Znači da se očito te “dvije glume“ itekako mogu usporediti.

Mislite li da biste se mogle udomaćiti pred kamerama? Je li u Puli pala neka glumačka ponuda?
Vini: Da (smijeh). Jako me uzbuđuje proces stvaranja filma i isto tako i činjenica da film ostaje kao gotov proizvod. Rastužuje me kad predstave umru. Ima ponuda (smijeh).
Elizabeta: Ma kako ne bih mogla. Pred kamerom je iznimno zabavno i za mene opuštajuće. Koliko je u kazalištu sve u trenutku i nemoguće vidjeti samoga sebe, toliko je na filmu izazov pogledati s odmakom što si napravio. Ponudu radije ne bih zacoprala pa ću to za sada zadržati za sebe, ali baš u Pulu sam došla direktno iz Beograda gdje sam snimala seriju “Besa“ koja će se emitirati u jesen.

Galić vas je odabrao na audiciji i radije angažirao vas nego neko poznatije glumačko ime. Je li vam bila trema?
Vini: Jako sam zahvalna Galićima na riziku koji su podnijeli i drago mi je da su sada i sami zadovoljni zbog toga. Ispunili smo očekivanja i to je ono što me možda najviše veseli u vezi ovog filma, što mogu biti ponosna na nas mlade... pokazali smo spremnost i predanost, bez fige u džepu. Teško je kod nas dobiti novac za film pa mi je jasno da je lakše ići na ziher, ali ziher zna biti dosadno. S obzirom da u filmu igram Slavonku, odgovornost mi je bila da govor zvuči uvjerljivo jer bi, u suprotnom, loš govor mogao gledatelje iziritirati do te mjere da čitave scene i situacije padnu u vodu. Zbog toga je bila prisutna mala trema. Ali, moram priznati da sam se iznimno zabavljala dok sam igrala (smijeh).
Elizabeta: Eduard Galić je preuzeo na sebe veliku odgovornost i ozbiljno riskirao. Istina je da su mu bili potrebni mladi ljudi u svakom slučaju. Nas je puno, ali iskustva, pogotovo na filmu, malo. Rizik je bio praktički neophodan, ali izgleda da se isplatilo. Trema je uvijek prisutna. Pitanje je samo je li kočnica ili gas. U ovom slučaju i okolnostima bio je gas.

Koliko ste bile upoznate s njegovim opusom i općenito koliko ste upoznate s hrvatskim filmovima starijeg datuma?
Vini: Gledala sam dosta starih hrvatskih i jugoslavenskih filmova, do kojih sam mogla doći. Volim Milenu Dravić.
Elizabeta: Zapravo sam jako rano počela gledati hrvatske filmove i serije jer su mi crtani filmovi brzo dosadili. Nisam sigurna da postoji puno filmova ili serija koje nisam pogledala. Od Krleže do imitacije tete Mine dok jede orahnjaču. A kad bih počela o Smogovcima, ne bih mogla stati (smijeh).

Galić nam je rekao da se pomladio uz mlade glumce. Jeste se vas dvije “postarile“ u smislu dobivenog iskustva u radu s veteranom?
Vini: Galić je u duši mlad kao i mi. Inače ne bi mogao napraviti ovako mladenački film, zar ne? S druge strane, na setu se lako moglo uočiti bogato iskustvo, veliko povjerenje u glumce i mirnoća, staloženost. Mislim da nas je postaralo, ako se tako može reći... u svakom slučaju nas je obogatilo.
Elizabeta: Rad s Eduardom je predivan. Redatelj je to koji je duhom ostao u 30-oj. On je izniman čovjek s ludom energijom, a njegovo iskustvo je nesporno. Ja se nadam da sam se u ovoj konstrukciji starenja postarila.

Što mislite kako bi izgledalo da ste igrale ulogu one druge? Elizabeta, koliko ti je bilo olakotnije što igraš studenticu glume umjesto konobaricu i studenticu Filozofskog?
Vini: Izgledalo bi drukčije. Ni bolje, ni lošije, ni lakše... Svaka uloga ima za tebe nešto novo. U mom slučaju to je između ostalog bilo zanimanje s kojim se nisam nikad bavila pa mi je bio zabavno naučit se kretati za šankom, raditi kave, nositi punu tacnu... To su neke fizičke sposobnosti, ali još puno zanimljivije su karakterne osobine, situacije u kojima se lik nalazi te kako taj lik utječe na cjelokupnu radnju filma, jer ne smijemo zaboraviti da smo pazile koje grade cjelinu. Zato treba imati povjerenja u redatelja, kao jedine osobe na setu koja u glavi ima film kao cjelinu. Isto tako i vjerovati da je s razlogom Elizabeti dodijelio njezinu uogu, a meni moju.
Elizabeta: Pa teško je reći. Nisam razmišljala o drugoj ulozi jer sam u startu na audiciji dobila tekst za Martu, a čini mi se i Vini za Ivanu. Ne smatram ulogu studentice glume ni olakotnom i otegotnom okolnosti. Koji god fakultet ili struka da su upisani u scenarij, proučila bih ih. Ali, pošto nije bio veliki naglasak na tome, ne bi bio problem.

Generacija u filmu se tretira kao izgubljena. Je li svaka generacija na neki način izgubljena ili ima i pronađenih?
Vini: Ako je neka i pronađena, problem je što ta nikad ne pomogne sljedećoj da se pronađe. Namjera je prisutna, ljudi daju živote za bolje sutra, ali nažalost uvijek se netko potrudi da to uništi.
Elizabeta: Sve su generacije izgubljene osim onih koje nisu (smijeh). Jasno da je svaka generacija izgubljena. Kočnica je zablokirana, ali traži se deblokator. Hemingway, “Put ka sreći“, “Smells Like Teen Spirit”, ”Soundtrack za život“, “Balada o prolaznosti“…

Što za vas osobno predstavljaju “ona dobra stara vremena“?
Vini: Vremena bez interneta i mobitela. Kratko sam ih doživjela, ali drago mi je da sam bar odrasla u ovom zadnjem vozu djece koja se igraju vani.
Elizabeta: Rekli su mi da sve dobre stvari starenjem postaju bolje. Trenutno mi je jako dobro. Pitajte me kroz deset godina (smijeh).

Radnja se odvija 2002., sjećate li se sebe tada? Jeste li htjeli biti tu gdje ste sada?
Vini: Tad sam igrala svoju prvu predstavu u Gavelli. Sjedila sam u krilu Edite Majić. Nisam razmišljala gdje želim biti 16 godina poslije. Bilo mi je super u krilu Edite Majić.
Elizabeta: Imala sam sedam godina. Mislim da sam tada željela postati učiteljica ili eventualno teta u vrtiću, doktora sam se bojala. Nisam voljela pitanje koga više voliš, mamu ili tatu, a obožavala sam jesti. Za ovo gdje sam danas odlučila sam se deset godina kasnije.

Likovi filma razmišljaju o napuštanju Hrvatske i iskušavanju sreće u bijelom svijetu, što je stvarni trend posljednjih mjeseci. Jeste li vas dvije možda razmišljale o tome ili vam je (zasad) dobro ovdje?
Vini: Ne razmišljam o odlasku, ali to ne znači da je kod nas dobro. Mislim da s našim poslom nije mudro samo otići. Dosta je riskantno, a ovdje smo ipak neke temelje napravili. Ako se ukaže neka prilika, naravno da ću je rado iskoristiti. Cijenim još neke vrijednosti u životu osim posla, a to su priroda i zdrava hrana koja se kod nas još može pronaći pa rado živim ovdje. Ipak, činjenica je da nam mladi svojim odlaskom puno govore.
Elizabeta: Zahvaljujući roditeljima i njihovoj ljubavi prema putovanjima vidjela sam veliki dio bijelog svijeta. Volim ga, naslijedila sam ljubav i nadam se da ću nastaviti tradiciju. Ali, nema ljepšeg osjećaja nego vratiti se doma. Zasad je tako. Što se tiče trenda, neka je trend. Većina mladih ljudi nema ovdje što tražiti. Neka statistika samo pokazuje gdje idemo. A to sigurno nije Irska.

Bubamare koje život stalno spaja

Elizabeta i Vini se poznaju odavno. Ispričale su nam njihovu priču...
- Ovo nije priča o najboljim prijateljima, rastancima, ovim ili onim vremenima, politici, djetinjstvu... priča je o životu. Zamenhoffova ulica. Brodići na broju 24., a Jurčići na broju 25. Između nas vrtić Tatjane Marinić. Dvije bubamare koje nisu ni sanjale da će ih život stalno spajati. Isti razred osnovne škole, ista grupa na sinkroniziranom plivanju, ista zgrada srednje škole, ista grupa u učilištu ZKM-a, jedna je Antigona, druga Izmena, na ponovljenoj izvedbi u rujnu dobivamo bijele ruže, jer smo obje upisale glumu na ADU u Zagrebu. Na istoj smo klasi. Sretale smo se na svakoj audiciji za “jednu“ djevojku do 23 godine. Nismo dobile. Stiže poziv za audiciju za film “Za ona dobra stara vremena“, traže se “dvije“ djevojke do 23 godine. Dobile smo. Obje. To be continued...

Naslovnica Kultura