Scena Kultura

'Diskutiram, pišem, provociram...'

'Još uvijek ne znam kako bih ubio dekana': splitski sveučilišni profesor i osnivač 'Pričigina' o novome krimiću

'Diskutiram, pišem, provociram...'

Mnogi ga znaju kao makroekonomista, predsjednika izvršnog vijeća Splita, sveučilišnog profesora, dekana Ekonomskog fakulteta. Poznato je i da je prof. dr. Petar Filipić idejni začetnik i osnivač popularnog i dugovječnog Pričigina, za koji je pro bono osigurao stabilno i kontinuirano financiranje smotre i pripovjedača unatoč našem teškom ekonomskom i političkom svagdanu. Kako profesor Filipić Pričigin ne koristi za osobnu promociju, tako je i svoju knjigu s trinaest priča "Moj prijatelj Petar" u nakladi "Jesenski & Turk" predstavio ne na njemu, nego na Mediteranskom festivalu knjige. Intelektualno poticajne, tečno ispripovijedane priče doimaju se kao da ih je ispričao sam život u svojoj najzrelijoj fazi, ranim sedamdesetima.

U "Mome prijatelju Petru" ima priča iz života, ali ima i eseja, ekonomske teorije kojom ste se bavili na fakultetu. Kako bi se knjiga mogla žanrovski odrediti?

- U njoj ima i znanstvene esejistike i čiste literature. Moji znanstveni korijeni ovdje se jako dobro vide, ne samo zbog upotrebe statistike i matematike. Svaka priča ima drugu temu, drukčiji filozofski, metodski predložak, svaka gotovo da ima i drugu lokaciju, različitu ključnu riječ. Likovi se koriste različitim dijalektima, fiškalskim, starospli'skim, zagrebačkim. Ima i onoga što se naziva romanom ceste, kada variraš jednu temu s različitim ljudima koje "srećeš" u toku priče. Takve su četiri priče. Osobno, bilo mi je jako važno napraviti tekst koji nije dosadan.

Priče mi je teško sveukupno definirati. Urednik Kruno Lokotar smatra ih autofikcijskom prozom. One to i jesu. Većina ih izvorište ima u nečemu što sam osobno doživio. Ali to je tek iskra, nakon toga ide priča koja nema veze sa stvarnim događajima. U tekstu nema puno upitnika i uskličnika koji po naravi unose dinamiku. Čak i kada se govori o nečemu što je vrlo značajno, problematično ili što stvara nekakvu duhovnu eksploziju, tekst je kontinuirano miran. Paradoksalno, dinamiku mu daju statistika i brojke, koje se inače malo upotrebljavaju u literaturi. Najprije sam mislio da je riječ o toku svijesti, danas mislim da je riječ o toku sudbine. To je, prema mome mišljenju, najbliže opisu kakva je to literatura..

U kolikom je vremenskom rasponu i na koji način knjiga nastajala?

- Nekoliko sam desetljeća zapisivao priče i devedesetih se skupilo dosta stranica. Zamolio sam profesora Joška Božanića da ih malo pogleda. Nakon nekoliko mjeseci našli smo se i njegova me analiza osokolila. Istina, osamdeset posto je završilo u košu, ali ostatak je tiskan u knjizi "Svjetlo u tami". Nju sam objavio pod pseudonimom jer je tada bilo neprimjereno da se ozbiljni znanstvenici bave literarnim poslom. Pa da bih izbjegao eventualni podsmijeh, stavio sam pseudonim. Ali ta simpatična knjižica se rasprodala. A ja sam i dalje nastavio zapisivati. Na "Prijatelju Petru" radio sam relativno kratko. Prvu sam priču napisao u nekoliko dana. Nakon toga u mjesec dana još šest priča. Renatu Baretiću sam na našim redovnim kavama punio glavu o tome što pišem, a on me svojim slušanjem poguravao. Pokazao sam ih konačno uredniku Lokotaru, koji je pozitivno reagirao. I tako je došlo do knjige.

Kako je Kruno Lokotar uredio tako raznorodno štivo?

- Priče sam posložio ja, a on je imao jednu ili dvije intervencije u smislu redoslijeda. Kroz priče pojavljuju se dva povezujuća aktera. Jedan je Vesna, glavnosporedni lik, a drugi je pas. Prvi naslov zbirke je bio "Obične priče". Onda je Lokotar korespondenciju koju smo vodili na mailu naslovio sa "Prijatelj Petar" pa je tako nastao "Moj prijatelj Petar".

Jedna od priča bavi se odlaskom u mirovinu, ozbiljnom životnom situacijom kroz koju i sami prolazite. Vi ste, vidimo, i te kako aktivni?

- Priča o mirovini je motivirana zakonom prema kojem svi profesori stariji od 65 godina moraju ići u mirovinu. Ali priča je zapravo podsjećanje na pokojnog profesora Branka Horvata, čiji sam učenik bio u svakom pogledu. To se njemu dogodilo, bilo je toliko neljudski i kopkalo me sve do sada. Povezao sam takvih nekoliko različitih situacija i nastala je priča. A što se tiče aktivnosti, baš sam nekidan pomislio da se ponašam kao da mi je trideset godina. Plivam, bauljam po trim-stazi, diskutiram, pišem, provociram... To je valjda do osobe.

Ne zapostavljate ni stručne knjige pa ste među zadnjima objavili i "Anatomiju destrukcije", političku ekonomiju hrvatskog visokog školstva,

- Stalno radim ekonomske tekstove. Ali oni su sada labaviji, veseliji, malo drukčiji, razumljiviji svim ljudima. U svijetu je običaj da profesori s fakulteta pišu stručnim jezikom koji je teško prohodan. U svojim sam radovima volio navoditi primjere iz života u formi priča, ali na to su mi urednici i recenzenti u stručnim časopisima ukazivali da ih moram promijeniti ili izbaciti. Ipak, neki od mojih kolega profesora ekonomije, kad bi došli do statusa redovnog profesora u trajnom zvanju, opustili bi se i promijenili retoriku. Jedan od najpoznatijih takvih je pisac "Mostova okruga Madison" Robert James Waller.

Kod nas je takvu knjigu "Dostava rasutog tereta: deklasificirane priče" objavio bivši ministar kulture Antun Vujić. Tako, eto i ja. Izraziti primjer je moja znanstvena monografija "Ekonomski paradoksi". To je knjiga koju čine 22 paradoksa, od kojih svaki u prilogu ima priču. I u spomenutoj "Anatomiji destrukcije" ima veselja i priča. Usput, Ivica Ivanišević se zgrozio nad tim naslovom. Stavi "Profesori lopovi" i svi će ti kupovati knjigu, predložio je. No knjiga je ipak prodana u dobrom broju primjeraka.

Ta knjiga kao da je prošla ispod radara?

- Logično je da o nalazima te knjige baš i nije bilo velike rasprave. Ljudima u akademskoj zajednici sasvim je ugodno i rijedak je slučaj da netko iznutra kritizira sustav. To je malo čvršća knjiga koja razotkriva neke situacije. Ona je moj dug prema četrdeset godina rada u visokom obrazovanju.

Imate li nekih novih ideja na polju literature?

- Želim se okušati u formi romana, recimo krimića. Radim na priči o fakultetskom životu pod radnim naslovom "Tko je ubio dekana". Za sada malo pišem ali uglavnom se bavim pripremom teksta. Čitam teoriju krimića, na TV-u gledam krimi serije, koje me opuštaju. E kad bih imao glavu Jurice Pavičića prepunu krimića, lako bih ga napisao. Glavni mi je problem što još uvijek ne znam kako bih ubio dekana. I treba li ga uopće ubiti… Međutim, trenutno su mi važnija dva članka makroekonomske tematike za koje je rukopis u završnoj fazi.

Erotika na idućem Pričiginu

Ni na Pričiginu nećete ići u mirovinu, dapače. Vrtite li teme i goste pola godine prije početka?

- Kada je Renato Baretić sebi dodijelio časno mjesto savjetnika, timu se kao voditelj programa entuzijastično pridružio Nebojša Lujanović, a ja ću tu i dalje biti za organizacijske i financijske poslove. Tražili smo neka europska sredstva, nažalost bez uspjeha ovaj put, tako da ćemo i dalje trebati biti kreativni u financiranju. Naša vjerna publika i donatori znaju što to znači. Programska shema sljedećeg Pričigina tek je u pripremi. Razmišljamo jedno događanje posvetiti mitovima, jer će oni biti tema Svjetskog dana pripovijedanja 2019. Na Pričiginu smo inače dvaput imali mitove, bračke i istarske. Mislim da će biti nešto i na temu erotskih priča, ima nekoliko mladih književnica koje ih pišu pa bismo ih izvukli na površinu.

 

Naslovnica Kultura