Scena Kultura

Na festivalu svjetske književnosti

'Od Splita moga djetinjstva, nažalost, nije ostalo ni S': jedan od najistaknutijih domaćih pisaca mlađe generacije objavio knjigu priča

Na festivalu svjetske književnosti

Istaknuti hrvatski pisac mlađe generacije Andrija Škare, u okviru Festivala svjetske književnosti, pred gotovo punom velikom dvoranom Gradske knjižnice Marka Marulića predstavio je aktualnu knjigu priča "Društvene igre".

Diplomirani novinar, koji je diplomu potvrdio dugogodišnjim honorarnim radom na HTV-u, radiju i u tisku, najpoznatiji je kao jedan od suosnivača eventualizma, hrvatske varijante Novih puritanaca, koji su zbornik "Nagni se kroz prozor" predstavili 2006. godine. Dvije godine poslije Škare je objavio upućenu knjigu o zagrebačkim kafićima "S više mlijeka, molim". Tada je uzeo šestogodišnju stanku od objavljivanja, do knjige priča "Život svijeta koji će doći", u kojima se likovi bude s kokošjim nogama ili u tramvaju susreću Leonarda Cohena pa zajedno slušaju Idole.

Prije dvije godine stigla je i knjiga "Slušaj me", s kraćim esejima o glazbi, koja je Škari važna otprilike kao Bobu Dylanu knjige. U novoj knjizi od devet priča, "Društvenim igrama", pripovijeda se o likovima koji su pritisnuti različitim problemima i traže svoje mjesto u svijetu. Prva i zadnja priča u knjizi su povezane, a kao u romanu, priče povezuju i identični likovi, rečenice, pa i pasusi.

U svome prvom pravom predstavljanju u Splitu, na Literarnoj ćakuli koju je vodila Paula Jurišić, saznalo se da je Andrija Škare knjigu dovršio na jednomjesečnoj rezidenciji u Pazinu jer nije mogao od posla. Kazao je da ne vjeruje u inspiraciju, da u trenutnoj situaciji u nakladništvu nakon pada Algoritma ima razloga za nezadovoljstvo i zadovoljstvo...

Splitska publika u GKMM-u imala je razloga samo za ovo drugo. A pisac koji je ljubav za grad Đavola i Kukoča čuvao kao pionirsku knjižicu ili uspomenu s prve pričesti konačno je dočekao prvi poziv na splitsko gostovanje. Ne sumnjamo, bit će toga još.

Prošlo je više od pola godine od objave knjige priča "Društvene igre", dovoljno da je možete pogledati s odmakom. Jeste li zadovoljni vlastitim pisanjem, promocijom, prodajom i kritičkom recepcijom knjige?

– Nakon objave knjige autor može samo s radošću ili sa žaljenjem gledati što se s njom zbiva. Ja sam zadovoljan, možda bih samo promijenio neke sitnice. To je vjerojatno neizbježno jer je u nekom trenutku trebalo staviti točku. S recepcijom sam zadovoljan, kritike su uglavnom bile pozitivne ili čak vrlo pozitivne. To je istodobno poticaj za dalje i velika odgovornost. To je kao prokletstvo drugog albuma u glazbi, ono kad napraviš dobar album pa je teret idućega sada na tebi. Nadam se da ću s romanom koji pišem uspjeti zadovoljiti sebe i druge. "Društvene igre" promovirane su u Zagrebu i nekim drugim hrvatskim gradovima, a sada, što je meni posebno drago, i u Splitu, i to je što se ove knjige tiče to. Osim ako me netko ne pozove. Često me zovu iz knjižnica u nekim gradovima, uvijek se rado odazovem jer mislim da je živi kontakt autora i čitatelja dosta važan.

Predstavljanja izvan Hrvatske nisu vam važna?

– Dio priča je preveden i volio bih, naravno, da se iziđe izvan okvira Hrvatske, no to su strašno teški i komplicirani procesi. Ako se dogodi, dogodit će se, ali jednostavno ne mogu na tome raditi. Dosadašnje knjige nisu imale takav iskorak, možda sam tu malo pasivan. Jer objaviti knjigu bilo gdje je dug proces koji iscrpi čovjeka. I onda kad jednom dobijem knjigu u ruke, bude mi dosta.

U književnosti ste debitirali kao predstavnik zapažene skupine pisaca eventualista, koja je okupila osam mladih pisaca. Postoji li još eventualizam, držite li se još početnih, dvanaest godina starih postulata?

– Najčešće su nam govorili da nastavljamo FAK, ali uzor su nam bili engleski Novi puritanci. Eventualizam više ne postoji, o njemu se samo priča. A neke postulate neki od nas su prihvatili, drugi odbacili.

Od prve knjige primijećeno je da ste skloni urbanim prostorima, generacijskim likovima koji u druženjima i čavrljanjima traže smisao i vlastito mjesto pod suncem. No za svoje izvanzagrebačke i izvangeneracijske literarne izlete dobivali ste kritičke pohvale. Je li to poziv da pišete i o onima koji nisu rođeni u Petrovoj bolnici osamdeset i neke?

– Pisao sam o Zagrebu zato što je to što najbolje poznajem. Strašno mi je važna ta uvjerljivost. Ne bih se usudio pisati o Splitu koji se mijenja iz dana u dan. U romanu ću pratiti djevojčicu od trinaest godina, od rane do zrele dobi, što je ipak generacijski iskorak.

U jednoj od priča pišete i o Splitu i njegovu kolodvoru, a sada ste se ovdje prvi put i predstavili na Festivalu svjetske književnosti. Kako gledate na Split?

– U Splitu nisam živio, ali tu mi je cijela mamina strana obitelji. U Splitu bih provodio cijele praznike, ljeti i zimi. Po tri mjeseca godišnje, sigurno. Imam Split svoga djetinjstva od kojeg, nažalost, nije ostalo ni S. To je, naravno, bilo neko nevinije, toplije vrijeme. Split mi je nevjerojatno važan, volim ga jako. On me obilježio i formirao koliko i Zagreb. Nažalost, u Splitu se zatvaraju knjižare, a u Zagrebu se one sele u šoping-centre. Gradovi su nam postali poligoni za primarne potrebe turista, zemlja nam je kulisa.

Imate dvije zapažene knjige priča i iako vam je kritika odavno sugerirala da napišete roman, još to niste napravili. Zašto toliko čekate?

– Imam respekt prema romanu najviše zato što je to ogroman komad teksta, treba time ovladati. Roman mi je još neistraženo područje i sada mu s radošću pristupam da vidim gdje su tu zamke. Mislim da sam se dokazao u kratkoj priči, koju najviše volim. U njoj znam što mogu očekivati, gdje su potencijalni problemi i kako se s njima nositi.

Iako se u prikazima pisalo da su vaši likovi pasivni, vi ističete da se oni ipak upuštaju u promjene, makar one tihe. Je li to i cilj vaših priča, promjena društvenih okolnosti, ne na ulici, nego za pisaćim stolom?

– Kratke priče ne mogu promijeniti svijet, ali mogu potaknuti čitatelje na promjenu. Volio bih da moje knjige motiviraju ljude da budu subverzivni, makar da napišemo slovo A na zgradi.

Glazba je bitan dio vašeg pisma, pune su je priče. Objavili ste i zanimljivu knjigu kraćih eseja o rock-glazbi "Slušaj me". Otkud toliko glazbe u vašem književnom svijetu, svirate li ili ste svirali i pjevali u nekom bendu?

– Glazbu slušam dok čitam ili pišem, ali nemam nikakve rituale u vezi s glazbom, napravim si samo nekakvu play-listu. Uvijek mi nešto svira. Nekada kad tražim pravu riječ, glazba mi potiče mentalne procese. Nažalost, nikada nisam svirao. A kao pisac volio bih da netko zbog moje knjige zavoli neki bend.

Da kojim tragičnim slučajem morate napraviti "Andrijin izbor" i opredijeliti se između glazbe i knjiga, za što biste se odlučili?

– Pišem i radim lijep posao koji je vezan s knjigom, a sve što je vezano s knjigom meni je lijepo. Nadam se da mi profesionalna vezanost uz knjige neće uništiti konzumentski užitak. Često su me pitali jesu li mi knjige važnije od glazbe, često sam o tome razmišljao i nikada nisam mogao dati jednostavan odgovor. To je za mene pitanje od milijun dolara...

 
Naslovnica Kultura