Scena Kultura

Vlaška čakavština

'Bili smo siromašni, ali imali smo sve': solinski humorist u novom romanu opisuje bajkovito djetinjstvo u idiličnom Ogorju

Vlaška čakavština

Ante Tešija poznato je splitsko književno lice. Pjesnik je, prozaik, humorist koji nastupa na književnim večerima, a dolazi i kao slušatelj. Objavio je knjige priča "Život pod Svilajom" i "Da li me se sićaš", zbirke stihova "Iz dubine duše" i "Usidreno vrime". Pred tiskom su mu zbirka priča, roman i knjiga aforizama "Ma vid' ti to". Nedavno je za priču "Monika" dobio prvu nagradu na četvrtom Festivalu književnosti Červar Porat u Poreču, gdje treći put zapaženo sudjeluje. Nagrada iznosi tri tisuće kuna, od kojih će pola ići u humanitarne svrhe, a dio i na marende i na tiskanje nove knjige.

Koliko je u vašoj nagrađenoj priči "Monika" o starome dalmatinskom galebu i njegovu nepoznatom djetetu iz veze s Njemicom stvarnosti, a koliko mašte ili mita?

- Priča je nastala kada sam čuo priču prijatelja s Brača o djevojci koja je došla tražiti oca. Puno je takvih veza ostvareno, mnoga djeca nisu znala roditelje. Priča je dakle istinita, ali je puno toga dodano.

Sve se čini lagano ispričano, je li to bilo baš tako?

- Kad sam vidio natječaj, imao sam dovoljno vremena razmisliti kakvu ću priču napisati. Tražio sam onu koja će progovoriti o suvremenosti i društvenim problemima. Nisam nigdje pročitao neku sličnu pa sam se uhvatio toga da je ja napišem. Jedan od problema današnjeg društva je u tome da mnoga djeca ne znaju tko su im roditelji.

Dernek u nastajanju

Nagrada iznosi tri tisuće kuna, a pola ste obećali uplatiti u humanitarne svrhe?

- Uvijek se trudim izdvojiti u humanitarne svrhe, pa i od prodaje knjiga. Tako je bilo od prve knjige čiji sam prihod usmjerio solinskoj djeci s posebnim potrebama. Jednom sam s prijateljima reagirao na tekst iz "Slobodne" Linde Perić i Mate Prlića o siromašnoj obitelji sa Sućidra pa smo im obnovili kuću. Pomogli smo i dječaku iz Ogorja kojem je pao strop...

Vaša prva knjiga priča "Život pod Svilajom" odjeknula je snažno kao ojkalica u kazalištu?

- Knjiga je izazvala veliku pažnju, otišlo je svih petsto primjeraka. U "Životu pod Svilajom" "vlaškim" govorom dalmatinske Zagore, mojim ogorskim, opisan je moj djetinji bajkoviti život u idiličnom Ogorju. Bili smo siromašni, ali imali smo sve. Nije bilo televizora, radio je bio vrhunac, pa smo se morali sami zabavljati. Najveći kompliment za knjigu bio mi je kad me je jedan Sinjanin pozvao s obitelji kod sebe na ručak i pričao mi priče iz te knjige koje je usvojio kao da su njegove.

Je li došlo vrijeme da književnom opusu dodate i roman?

- Trebao bih objaviti roman "Dernek", koji se sastoji od 47 povezanih priča i također je smješten u staro vrijeme. I u njemu ima dosta humora i satire, kao što ga ima u svim mojim djelima, jer to i čitatelji vole. Pisac treba biti čitan. Ako te ne čitaju, džabe su ti sve majstorije. A kad te nagradi struka, onda je to najveći uspjeh. Moje knjige možda neće kupiti neki profesor, ali znam to da će ih kupiti moji odozgar i moji u Solinu. Neki mi ljudi za njega već daju novac unaprijed, i za deset primjeraka, to je kao pretplata.

"Dernek" ću tiskati u dvaput većoj nakladi od "Života pod Svilajom". Predstavit ću ga u Domu kulture "Zvonimir", a uz njega ću promovirati i kulturu mog Ogorja. Dernek je važan događaj u tamošnjoj kulturi, kada neke cure trajno mijenjaju adresu.

Inače, sporo objavljujem jer puno ispravljam i dok ja ne budem zadovoljan, a to zna potrajati, ne puštam ga van. Djelo prva pročita moja kći Kristina, koja je diplomirala književnost i piše kazališne kritike, i ona mi otvoreno kaže što mi je dobro, a što ne. Tako se - otvoreno, pa makar i bolno - razgovara u mojoj obitelji, gdje smo svi umjetnici. Supruga se bavi modom, jedan sin glazbom, a drugi slikarstvom.

Unatoč dokazanom umijeću pripovijedanja i nagradama, potpore kao da izostaju. U čemu je kvaka?

- Borim se bez potpora. Žalosno je da gradski oci ne prepoznaju kulturu jer je život bez kulture kao jelo bez soli. U mome gradu Solinu gdje plaćam prirez i gdje sam očekivao nekakvu pomoć izigrali su me kao najobičnijega tovara. No oduševilo me imenovanje Tonćija Ćićerića za ravnatelja Doma "Zvonimir". Mlad, pun volje i znanja. Treba prepustiti mjesta onima koji znaju.

Osjećao sam se kao Ante Tomić

Biranim riječima govorite o Istranima. Što to oni imaju, a mi Dalmatinci nemamo?

- Festival organizira Udruga Červar Porat. Nevjerojatno je koliko se oni trude i ulažu u festival koji vodi porečki književnik Zoran Antičević. Od natječaja, poziva i tretmana u dobrome hotelu, isplate nagrada, sve ukazuje na davanje važnosti piscu. Za mene je ta nagrada u rangu Nobela. Na pozornici sam se osjećao kao Ante Tomić. A da ne govorimo o tome da je u publici sjedio i porečki gradonačelnik Loris Peršurić, koji je komentirao priču. U nas ne dolazi ni gradonačelnik pa ni ljudi koji vode službe za kulturu. A Poreč financijski podupire nagrade i projekt. Udruga ima planove za obnovu antičkog teatra u kojem bi se čitala književnost. I ne sumnjam da će ih ostvariti.

Za razliku od nekih drugih humorista, i privatno ste nasmijani. U čemu je tajna?

- Svemu pristupam s humorom, i najtežim pitanjima. Uplakan i tužan čovjek ne može razmišljati. Kada dođem u dućan ili u poštu, uvijek je humor i zafrkancija. To je moj način razmišljanja.

Bili ste aktivni i u politici?

- U politiku sam ušao u Liberalnu stranku, pod utjecajem djela velikog Vlade Gotovca. Bio sam i predsjednik stranke u Splitu, poslije sam se razočarao i maknuo iz politike. Najgora je podjela na naše i vaše. Ja uvijek pripadam "vašima". Zbog moga dugog jezika, u startu bivam stavljen na marginu. Da šutim, bolje bih prošao na natječajima. Ali to onda ne bih bio ja.

Što kao bivši političar i sadašnji pisac možete obećati čitačima?

- Spremam knjigu priča. Osim ovih dviju nagrađenih u novoj knjizi bit će tu i ona s natječaja za kaštelansku knjižnicu, humoristični zbornik "Za umrit od smija" i desetak neobjavljenih. Imam troje djece, ali ove priče su moja djeca. One me hrane, daju mi volju da pobjeđujem neke nedaće u životu. Planiram svoje najozbiljnije djelo, roman, kroniku jednog izmišljenog mista u isječku vremena, teatar života, to će biti moje životno djelo i uhvatit ću ga se uskoro. Ali ne žurim. Nisam ja Miro Gavran.

 

 

Čakavac iz Ogorja
Rođeni ste u općini Muć, živite u Solinu, a obje priče, pa i ona lanjska o vlajini na otoku, napisane su čakavicom. Kako ste uspjeli ovladati čakavštinom
?
- Kad sam kao mladić počeo raditi u trgovini, prvi posao koji sam dobio bio je u Pučišćima. Kao mali vlaj ništa ih nisam razumio, da ne govorim o onima iz okolnih sela. I tako sam ovladao čakavštinom i zavolio otok Brač. Poslije sam prešao i u Supetar. I prvi posao koji sam kao komercijalist dobio u Slobodnoj Dalmaciji bio je pokrivanje otoka Brača.
Tako mi se nametnula čakavština. Ona je toliko interesantna, šarolika. Drago mi je pisati na njoj jer nudi fantastične mogućnosti izražavanja. S književnim jezikom si krut, moraš paziti na sve. U čakavici možeš izmisliti riječ, možeš šta hoćeš. Koji put čujem: Vlaj, a piše na čakavici. Pa i moji doma mi se smiju, ali ja se na to ne obazirem. Zbirka priča koja će mi uskoro izići većinom će biti na čakavici. Čakavština živi uglavnom u književnosti, malo tko je danas govori. Ona mi je izazov, iako znam da nisam njezin pravi predstavnik. Ali trudim se.

 

 

Naslovnica Kultura