Scena Kultura

Vitalitet klasike

Nedavno održani Piano Loop Festival otvara pitanja: Tko klasičnu glazbu sluša još?

Vitalitet klasike

Od 14. do 22. kolovoza održan je u Splitu 5. Piano Loop Festival s brojim sadržajima i edukacijskim programima. Okupilo se 50-ak učesnika, klavirskih pedagoga i studenata uglavnom iz Japana i dalekoistočkih zemalja prvenstveno studenata i polaznika Ljetne škole Kemala Gekića. Program je bio raznovrstan i bogat: od klasičnog edukacijskog rada sa studentima i recitala polaznika uz Komorni orkestar Piano Loop Akademije, pianističkog natjecanja, majstorskih radionica i sedmodnevnog recitala profesora, laureata i gostiju koji su izazivali poseban interes. Nedvojbeno, cilj je festivala, koji je s posebnim marom i predanošću vodila i osmišljavala prof. Vanesa Kleva Pleština, ravnateljica Festivala i predsjednica Udruge Piano projekt, da pridonese popularizaciji klasične glazbe, posebno među mlađom populacijom, zbog čega je na Peristilu postavljen videozid na kojemu se mogao pratiti piano recital u Palači Božičević-Natalis (Etnografski muzej). Na marginama festivala s učesnicima radionica, napose pedagozima i profesorima, vodili smo razgovore o položaju klasične glazbe, konkretnije o tomu treba li nam tako nešto i koje su šanse da mladež i nove slušatelje približimo klasičnom glazbenom repertoaru. Spektar pitanja širio se u svim pravcima, ali i fokusirao na ono gotovo blasfemično: je li klasična glazba još uvijek relevantna, kakav je odnos ljudi prema umjetnosti i koliko se zapravo šire definicije kreativnosti?

I 'atonalci' vole Beethovena

Svima je, čini se, jasno da je klasična glazba zgrada u plamenu; priprema li život neke nove slike ili treba pozvati vatrogasce? Niz autora, koji već nekoliko decenija kritički razmatraju probleme u i oko klasične glazbe, suglasni su da je podjela na "visoku" i "nižu" umjetnost artificijelna, pa su tako Beethovenova 9. simfonija i ma koji šlager podjednako tumačenjski podložni kulturni tekstovi.
Ali glazba je ipak više negoli tek "stvar ukusa"; dok jedna služi kao zabava ili je ugodna pozadina dok peglamo ili peremo suđe, druga se nameće kao umjetnost i zahtijeva drugačiju pozornost. Vrednovanje klasične glazbe u suvremenom društvu je nedostatno; problemi nastaju u trenutku kada se nema sluha i kada se zapravo malo i ništa ne investira u glazbu kao umjetnost. Problem se može promatrati i s pozicije koliko na popularnost (suvremene) klasične glazbe, a tu je i opera, utječe nedostatak melodije i emocija u suvremenom skladanju? Brojni skladatelji postmodernističkih glazbenih projekata smatraju da treba izbjegavati staromodne melodijske numere i emocionalne uplive, premda se bez toga ne može, jer ostaje enigma što nam se glazbom želi uopće poručiti? Stigma je dodirnula klasičnu glazbu, onu istu koja je upravo na živim izvedbama ranije ispunjala naša srca čudesnom energijom, radošću i poticajima u raznim pravcima. Da stvar bude zanimljivija, skladatelj Hanns Eisler je u pismu legendarnom Arnoldu Schoenbergu daleke 1926. kazao da mu je "moderna glazba dosadna". Sličnih stavova ima još dosta. I dok se moderna glazba mijenjala, pristup suvremenim djelima zaglibio je u prošlosti. Stara remek-djela i dalje se forsiraju kao nedostižni uzori, dobar dio magle širi se koncertima koji su fokusirani na skladatelje 19. stoljeća i ranije, a nova djela uspoređuju se s poznatim kanonima gubeći bitke. Kuriozum je ponovo jedna izjava Schoenberga koji je nakon iscrpljujućih probi atonalne glazbe zamolio svoj gudački kvartet - "Možemo li sada svirati malo Beethovena!".

Razni pravci

U takvim okolnostima teško je očekivati da će suvremena glazba brzo na zelenu granu. A potrebno je "samo" pokazati malo volje, otvoriti se novim idejama i osjetiti što nam nude mahom mlađi skladatelji. Kako bilo, klasična glazba ide u raznim pravcima, vrijeme će izabrati ono što vrijedi i ostaje. Treba, po svemu sudeći, poticati razgovore, nova mišljenja, putove komunikacije, uključivanje mahom mladih ljudi u procese profiliranja glazbenog ukusa i uopće platforme koje bi radile u prilog očuvanja klasične glazbe. Razumije se, polje muzeologije, interaktivne izložbe i dizajnirane videoigre, live stream concept, a posebno formiranje klasičnog glazbenog muzeja (Lydia Goehr) i slično - mogu poticati vitalitet klasične glazbe. Sve su to teme i pitanja kojima se neko konkretno treba baviti, ulagati svoja znanja i istraživanja u promjenu stanja kojeg imamo konkretno i u našem gradu.
U općoj vrtoglavici ne zaboravimo da ima dobar broj istraživača, glazbenika i kritičara koji smatraju da je klasična glazba umrla negdje 70-ih godina i ranije, svakako i zbog promjena kulturne slike svijeta. Klasična glazba nije više vrh svih glazbenih izričaja kao što je to bila u prošlim stoljećima, ona je postala jedna od mnogih glazbenih žanrova kao što su pop, rock, hip-hop, Jazz, electronic music, folk, latin i dr. Ljudi su slobodni u izboru, kreiranju i izricanju svojih stavova o glazbi. Ako klasična glazba otvara svoja vrata novim putovima i načinima komunikacije s mladima, bit će to dašak nove čarolije koja se sve stavila na kartu "under study".
Očekivano skromni posjeti koncertima (osim Gekićevom i možda Jurinićevom) otvaraju bolnu stranu izostanka motivacijskog potencijala kod profesora glazbe i teorije na Glazbenoj akademiji i Glazbenoj školi. Može se na prste jedne ruke pobrojiti koliko je profesora bilo zainteresirano za koncerte koji su kvalitetom daleko iznad produkcije koja se nudi u Splitu tijekom godine. Kada je već to tako s desetinama profesora, nije moglo biti bolje ni đacima i studentima koji nisu pokazali ni malo znatiželje za skladatelje i velike interprete, konačno glazbu samu koja ima misterioznu sposobnost da pomiče planine!

Riječ stručnjaka

Ugledni glazbeni pedagog iz Frankfurta Lev Natochenny zanimljiv je analitičar glazbene situacije u svijetu, spreman na stalno provjeravanje teorije u praksi, profesor kojemu zbivanja u Splitu i Hrvatskoj nisu strana. Njegove prognoze su kritične do kraja i još uvijek vidi nadmoć primjerice glazbenih škola na Istoku koja izdvajaju dovoljno sredstava i daju na tisuće glazbenika svake godine, za razliku onih na Zapadu koje upadaju u krize, zatvaraju se i nestaju. Kao da je glazba "in fine finali" rezervirana za elitu koja će moći sve plaćati i podnijeti rastuće troškove. Nesuspregnuto Natochenny vidi veliki problem u ljubomori glazbenika koja razdire Europu, pa i našu domovinu, dok je u Americi problem manje izražen, dominacija opuštenosti i usredotočenosti na vlastitu karijeru je dominantna. Čemu zavidjeti na brzoj ili lakoj karijeri drugoga, kada je kreativni život tako kratak kao zimski dan?
Igor Lazko, profesor je koji poznaje našu glazbenu sredinu a i onu u Parizu gdje radi, slobodno i nesputano komentira situaciju u klasičnoj glazbi. Fantazija nije iznad stvarnosti i istine koja ne daje mnogo optimizma, ali ni prostora za ekstreme jer ipak sve još funkcionira, škole rade, ima nade da se složimo i borimo za neki drugačiji glazbeni i humani svijet. Svakoj je svojoj studentici, pa i onoj iz dalekog Japana, približio glazbu i autora kojega svira, upozoravaju da svaki umjetnik ima pravo da na svoj način pronalazi nova i njemu bliža rješenja.
Yuri Martynov, dolazi u Split iz Moskve i Državnog konzervatorija P. I. Čajkovski, priznajući da voli romantičnu glazbu, ali i barok, klasičnu Veneciju. Poznaje mnoge mlade talente i njihov stil, sugerira im da sve sviraju sa strašću. Želja mu je da u svakoj interpretaciji bude originalan i maksimalno iskren, da svoje duboke emocije prenese na slušatelje koji će naći u svemu nešto specifično i blisko samo njima. Yuri je profesor i sjajan pianist koji oduševljava publiku i zna kako prići studentu, što su prepoznali brojni stručnjaci nagrađujući ga najvišim odličjima.
Aljoša Jurinić, najmlađi je sudionik festivala s kojim sam razgovarao koji vraća brojne nade, bez okusa skrivene zasićenosti i klonuća. Sve se odvija kroz epizode, nema odbacivanja prošlosti a hrvatski autori stalno su nadohvat ruke. Vedrina i optimizam koji su njegova duhovna hrana, guraju ga u adrenalinske groznice koncerata koji su i dalje dekor njegova života skokovitog, raskošno fantazmagoričnog i nerijetko očaravajuće infantilnog. Ući u bunar Schumannove Fantazije u C-duru, u tugu kiša i nesretne ljubavi, pa to u praksi povezati sa srećom svoje nađene ljubavi dva su nadrealna pola Ljoše koji stalno uči i bolji čeka svoje nove zore.

Naslovnica Kultura