Scena Kultura

Monoplay monolog

Ona pleše na špici HRT3, a njena priča o plesu i uspjehu uvući će vam se pod kožu; U Salzburgu uči studente, u Zadar dovodi zvijezde

Monoplay monolog

Ako ne radiš, ako se svake dvije do tri godine iznova ne izmisliš u plesu, ako ne pratiš kako se tvoje tijelo vremenom mijenja... Kada to prestane, prestaje i ples.

U Zadru je završen 10. Monoplay, festival suvremenog plesa, fokusiran na solo predstave, predstave s jednim izvođačem. Pokretačice i umjetničke voditeljice festivala, koji je postao jedan od najrelevantnijih kulturnih proizvoda Zadra ne samo u Hrvatskoj, ugledne su plesačice i plesne pedagoginje Petra Hrašćanec i Sanja Petrovski.

Petra je rođena u Zadru i docentica je na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a Sanja je više od 40 godina posvetila razvoju plesa i odgoju plesača u Zadru.

U skladu s duhom festivala zamolili smo Petru za jedan "monoplay", ispovijest u prvom licu, za Slobodnu Dalmaciju.

– Plešem od pete godine. Moglo bi se reći da dolazim iz obitelji u kojoj umjetničko izražavanje nije bilo rijetka pojava jer je moja mama plesala u Studiju za suvremeni ples u Zagrebu prije preseljenja u Zadar. Ja sam svoje prve plesne korake isprobala upravo u Zadru. Pitala me, hoćeš li na vjeronauk ili na ples.

U Zadru sam u Kneževoj palači, prije nego što je stradala u ratu, pohađala Odjel za balet i ritmiku, kod profesorice Ane Tomić. Sam program škole uvjetovao je i muzičko obrazovanje u smislu nastave solfeggia i sviranje jednog instrumenta (klavir).

To je trajalo od prvog do trećeg razreda osnovne škole. Kako je u ratu Kneževa palača pogođena imala sam pauzu od plesa nekoliko godina. Plesu se vraćam u novoj školi "Blagoje Bersa" i u novom prostoru koji je tada dodijeljen glazbenoj školi.

Tu me zapazila Nives Šimatović Predovan, imala sam 12 možda 13 godina. Svidio mi se suvremeni ples, to je bilo ono što sam mislila da ples treba biti. Nisu važni samo pokreti i forma već polje imaginacije, kreacije, slobode... Tako je ostalo do danas.

Stara prijateljstva

U to vrijeme u plesnoj školi također smo bili razred, a neka od tih prijateljstava čuvam i danas. Formirala se grupa nas, i kako u Zadru tada nije postojala srednja škola za ples, pozvani smo od Sanje Petrovski u plesni studio Doma Hrvatske mladeži.

Našli bi se oko 20 sati i vježbale bi i plesale do ponoći, svaki dan. Dodatno bi vikendom odrađivale treninge, a vodile su nas Nives i Sanja. Prelazak iz Studija u Zadarski plesni ansambl dogodio se vrlo brzo (nakon godinu dana) i dosta organski s obzirom da smo se stvarno zaljubili u sve što ples nosi.

Gimnaziju Vladimira Nazora završila sam "po noći" jer su me u to vrijeme zanimali i seminari plesa u Zagrebu. Paralelno s plesom, na nagovor Nives i Sanje, obavezno smo svakog mjeseca odlazili u kazalište, pratile smo što se događa na Zadru snova, gledali nastupe Montažstroja, "Metamorfoze", Christiana Suchija, Nataše Lušetić... U kombinaciji s radom stasale smo i shvatile da nam ples nije samo hobi, već da se time želimo baviti u životu.

Nekako u to vrijeme Zadarski plesni ansambl (ZdPA), kojeg su pokrenule Sanja i Nives, počeo je pozivati vanjske koreografe: Vesnu Mimicu, Jasnu Frankić Brkljačić, Anamariju Bogdanović... Sjećam se naše prve predstave, "Fuštan", i izvedbe na sceni HNK u Zagrebu, na Tjednu suvremenog plesa. Nakon toga smo pozvani na gostovanje u Mađarskoj. Iskustvo te prve cjelovečernje profesionalne predstave otvorilo mi je vrata u taj svijet.

S 18 godina selim se u Zagreb, ali ne na studij. Upisujem, opet, Srednju školu za balet i ritmiku Ane Mađerić. Ta je škola otvorena 1955. i u šezdesetim godinama izbacila je generaciju ljudi koji su promijenili plesnu scenu u Hrvatskoj. Bili su najutjecajnija plesna škola na području bivše Jugoslavije.

Htjela sam je završiti jer je to bila jedina "diploma" koju si plesač u Hrvatskoj može osigurati. Dvije školske godine polagala sam u jednoj. Paralelno sam se priključila Studiju za suvremeni ples i izvanredno sam polagala ispite na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Nažalost, nikad je nisam završila, ostalo mi je pet manje važnih ispita...

Prvu predstavu sa Studijem za suvremeni ples imala sam 2001. godine. Zvala se "Glossiness", a autorica je bila Jasna Čižmek Tarbuk, uslijedile su i brojne druge, a jedna od većih te sezone bila je i "Gisselle" Adriana Lutejina. Tako sam s 19 godina postala profesionalna plesačica, a s 20 sam dobila status slobodnog umjetnika. Treba napomenuti da se čak i u to vrijeme stalno vraćam u Zadar i periodično sudjelujem u predstavama Zadarskog plesnog ansambla.

Vrijeme je brzo prolazilo, već sam godinu dana radila u Plesnoj školi u Zagrebu kad sam donijela odluku da sve to moram nekako prekinuti. Nisam htjela plesati moderni, nego suvremeni ples. Dala sam otkaz, došla doma i rekla: "Mama, tata, odoh vani!".

Trebao mi je novac, a moji su digli kredit i poslali me na audiciju u Salzburg na Experimental Academy of Dance (SEAD). Četiri godine su koštale 30 tisuća eura, a ja sam za prvu imala 10 tisuća. Kasnije su mi se u Salzburgu pridružile i druge Zadranke: Lada Petrovski, Josipa Štulić, Matea Bilosnić, Filipa Bavčević...

Festival jednog plesača

Završetkom studija u Austriji vraćam se u Zagreb, opet u Studio za suvremeni ples, gdje ostajem naredne četiri godine. Istovremeno postajem gostujući pedagog u Salzburgu i Bruxellesu. Od 2009. postajem asistentica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu na katedri za scenski pokret (što mi se iz čini ove perspektive kao planirano od Sanje i Nives već odavno, s obzirom na to da su nas poticale stalno na razvijanje svojih pedagoških sposobnosti).

Ubrzo se otvara plesni odsjek i zadnjih šest godina tamo sam docent predavač na katedri za suvremene plesne tehnike.

Monoplay, festival jednog plesača, rodio se u Zadru prije 10 godina u sklopu Artikulure, jedne od manifestacija zadarske nezavisne kulturne scene. Počeo je kao humanitarna akcija za prikupljanje sredstava potrebnih za školovanje u Salzburgu jedne naše članice, Matee Bilosnić, a danas je postao relevantni europski festival suvremenog plesa na kojem nastupaju najpoznatija i najznačajnija imena suvremenog plesa iz cijeloga svijeta.

Monoplay je po tome najznačajniji festival plesa u Dalmaciji, i uz Tjedan suvremenog plesa i Platformu u Zagrebu te festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu u Istri, jedan od najznačajnijih festivala suvremenog plesa u Hrvatskoj.

Ako me pitate zašto Monoplay... Imam 36 godina i da sutra umrem, rekla bih O.K. Toliko se toga napravilo i sve je to naraslo ovdje u Zadru, a meni je uvijek bio motiv vratiti nešto tamo gdje je počelo.

Dodatni inat je bio kulturni kontekst Zadra. Od vremena kad smo mi u Zadru mogli gledati raznorazne izvođače kulturna ponuda grada je značajno degradirala. Kad bih dolazila iz Zagreba činilo mi se da u Zadru nigdje nemaš otići osim na plažu. Okupljanje oko Artikulture govorilo mi je da Zadar ima prostora za nezavisnu kulturnu scenu.

Znam, to je uvijek festival za 100 do 300 istih ljudi, nije ništa bolje ni u Zagrebu, ali Monoplay je vrijedan toga jer među tih nekoliko stotina mladih ljudi sutra će biti jedna ili dvoje koji će zasjati. Ako ne zbog drugih onda samo zbog njih je to bitno.
Kad se gleda globalno, Zadar ima svoju školu plesa i ansambl.

Zahvaljujući djelovanju Sanje Petrovski zadnjih gotovo 30 godina pedagoškog rada i više od 40 godina plesačke karijere, ples se u Zadru stvarno može osjetiti. Ona je cijeli jedan život uložila u to da se nešto stvori.

U tom pogledu naša nagrada nisu komplimenti ni aplauzi, nama je nagrada dolazak jednog Xaviera Le Roya koji je nastupio ove godine. To je najveće priznanje za naš rad koje smo mogle dobiti. On je jedan od najvećih koreografa i autora u povijesti.

Njegove klipove smo kao djevojčice gledale i nismo mogle vjerovati da tako nešto postoji. Taj dana kad je nastupao na Monoplayu, gdje je izveo svoju legendarnu predstavu "Self unfinished", koju izvodi već 20 godina, digle smo se ujutro i rekle: "Bože, danas je u Zadru Xavier Le Roy, ima 55 godina i izvest će za nas svoju predstavu!"

On, koji nikada nije dopustio da se njegova predstava snimi, došao je na naš mali festival i na njegovu desetu obljetnicu izveo svoj klasik. I ako sad govorimo što je Monoplay napravio u ovih deset godina, to je to. Nama je srce puno.

Ples je najsličniji borilačkim vještinama. Semantički, to je prepuštanje trenutku. Zaljubljena sam u plesnu tehniku, to je razlog zašto ga volim. Ples nema zadanu formu, nego mogućnosti koje se prenose na anatomiju tijela koje ima svoje zadanosti. Zato jest kao borilačka vještina.

Imaš neko unutrašnje stanje i svijest o izvedbi, poznati fokus i dijeljenje prostora. Osjećam u svom tijelu da danas mogu izvesti što mi god dođe. Znam, to će jednog dana prestati, to je zakon tijela, ali ta granica između kože i vanjskog svijeta, možda nemam dobre riječi, to je ples.

Osjećaj izvođenja je nešto drugo. Kao da te 100 posto ima i 100 posto nema na sceni. Plesom stvaraš neki prostor i istovremeno ti se taj prostor nudi kao novi događaj. Otplesala sam u karijeri možda 250-300 predstava. Pokreti se u plesu zaboravljaju ako su tuđi, ali ako su tvoji, tijelo pamti.

Znam, zvuči kao floskula, ali i u životu uvijek istom rukom hvatamo kvaku, četkicu za zube, brišemo lice...

Ples i sport

Ples se na nekoliko razina ipak može uspoređivati sa sportom. Nije dovoljan samo talent. Uz talent potrebno je puno rada. Ako ne radiš, ako se svake dvije do tri godine iznova ne izmisliš u plesu, ako ne pratiš kako se tvoje tijelo vremenom mijenja...

Kada to prestane, prestaje i ples. To je vrsta ulaganja u vlastiti rast, to je ono razotkriveno na sceni. A bez toga nema trenja s publikom. Ples se uvijek veže s tijelom, a predodžba o tijelu je možda važnija. Sloboda se u plesu rađa iz percepcije pokreta koji se vidi u tijelu.

Tko je Messi u plesu? Možda Julian Hamilton ili Benoit Lachambre. Oni su možda najbolji autori i izvođači suvremenog plesa. Imam sreću da kao docent na ADU živim u laboratoriju sa studentima. To je svakodnevna živa suradnja s tijelom. Trenutno sam u najboljem laboratoriju koji sam mogla zamisliti. Stalno proživljavam to što radim.

Zadnju predstavu koju sam izvela zove se "Love will tear us apart" i s njom sam nastupila ovo ljeto na Silbi. Dosad je predstava imala 72 izvedbe. Nastala je u suradnji sa Sašom Božićem s kojim već deset godina surađujem, to je možda naša najcjenjenija predstava.

Često surađujem s Ksenijom Zec, s njom vodim Umjetničku organizaciju 21:21 koja je ujedno i koproducent Monoplaya. U našem radu koketiramo s likovnim i vizualnim umjetnostima, često mijenjamo uloge, plesača, koreografa, redatelja, suradnika za scenski pokret...

Zadnja predstava koju sam napravila zove se "Kompass" i nastala je u suradnji sa Sašom Božićem i Simone Aughterlony iz Švicarske. Izvodimo je samo nas dvije, muzičar je Hahn Rowe, dizajner svjetla Bruno Pocheron, scenografkinja je Ana Savić Gecan.

To je možda najbolje što smo napravili u zadnjih deset godina na plesnoj, zvučnoj, perfomativnoj i likovnoj razini. Dosad je četiri puta izvedena u Zagrebu (ITD), a s njom sada imamo gostovanja u Bassano di Grappa. Inače, kao plesačica i koreografkinja gostovala sam u Kubi, Kolumbiji, Peruu, Irskoj, Engleskoj, Švedskoj, Norveškoj, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Poljskoj, Egiptu, Češkoj, Slovačkoj, Austriji, Mađarskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Švicarskoj...

Predavala sam na mnogim platformama zadnjih 15 godina a prvo sljedeće pedagoško gostovanje je u Helsinkiju na Uniarts akademiji. I voljela bih jednog dana plesati u Japanu, recimo, ili na Baliju…. Da, plešem i na špici HRT 3.

Monoplay? Rodio se hrabro, samouvjereno, ima smeđe oči i veliki nakrivljeni osmijeh. Jedan od onih iz ulice koji se prvi penje na smokvu i pogađa loptom točno u susjedni prozor, zaljubljeno gleda u oblake dok učiteljica tumači dijeljenje s dvoznamenkastim brojem, a poslije škole miluje glave malih lastavica u sakrivenom gnijezdu....

Svima nama koji smo mu pomogli da odraste (koje je i on nepovratno promijenio) podario je mala jedra. Kaže da ne možemo na put bez malih jedara od sunca jer inače nećemo nikada ozdraviti.

 

 

Naslovnica Kultura