Scena Kultura

GLEDAJ GLASNO

Oliver Sertić, direktor Liburnia Film Festivala: Djeca zadojena nacionalizmom su problem roditelja, medija i obrazovanja

GLEDAJ GLASNO
Mi smo sretni da u ova vremena rezignacije, svekolikog zatupljivanja i okretanje glave od teških tema, vlada interes za film koji nije lagan, koji progovara o našem vlastitom mraku i propituje nametnute 'neupitne svetinje' koje nam se nameću. 'Trigger' je svakako užasan događaj s početka devedesetih, ali ono što je još užasnije je da smo i danas, 27 godina poslije, zarobljeni u lažima i šutnji, a zatvorenici su, osim nas samih i potpuno nedužna maloljetna djeca koja distribuiraju netrpeljivost donijetu od kuće. Djeca su uvijek pomalo okrutna, ali djeca zadojena nacionalizmom su problem roditelja, medija i obrazovanja. Bez suočavanja s nekad ne baš lijepim stvarima, nikad nećemo doći do katarze.

Šesnaesti Liburnia Film Festival, pod vodstvom direktora Olivera Sertića, zavrtio je prvi od ukupno 18 dokumentaraca ovog ponedjeljka u Opatiji i potvrdit će se kao nezaobilazan dio kvarnerske kulturne ponude. Liburnia je, među ostalim, dosad “disala film“, a ove godine se festival odvija pod motom “gledaj glasno“.

Je li se moto odnosi na zvučne dokumentarce koje imate (i) ove godine u ponudi ili da filmovi dižu glas protiv svijeta i društva oko sebe?
- I jedno i drugo. Hrvatsko društvo tone u najveću crnu rupu od 90-ih. Uskraćuju se temeljne ljudske slobode i prava, građansko društvo se urušava, frizira povijest, propituju se najosnovnija civilizacijska dostignuća, a katarza suočavanja s bližom prošlošću dalja je nego ikad. Kiosk-filozofi i rigidni pametnjakovići s kvartovskog ugla postali su “opinion makeri“ u elitnim terminima na javnoj televiziji. Interesne grupe odlučile su zbog vlastitih interesa paralizirati zemlju, a država je toliko slaba da to de-facto dopušta i ne može ili zbog vlastitog oportunizma ne želi zaštiti svoje građane od nasilja.

Sve skupa, tonemo u jednu opću društvenu regresiju. S druge strane, pokušavam ne povjerovati da je cijelo društvo takvo, već je glasna manjina trenutno preuzela javni prostor, a uplašena većina ušla u stanje obamrlosti. Ali i to je razumljivo. Ako gledaš kako da prehraniš familiju, ne baviš se filozofijom. Nije to ništa novo, ali se u zadnje dvije godine manifestira na radikalne načine.

Odraz takvog stanja su i važni politički i socijalni dokumentarci koje prikazujemo na LFF-u. Činjenica da postoje dokumentaristi spremni progovoriti o važnim i prešućivanim temama, ispunjava me optimizmom jer su i ti filmovi dio javnog prostora i to izuzetno važnog i hrabrog, od “Chris the Swissa“ i “Srbenke“, do duboko intimnih “Lijek“ i “Majči“. Važno nam je da znamo da nije sve otišlo u materinu i da postoje ljudi koji misle drugačije od nametnutog narativa, a to nas održava na životu.

Kakav su svijet i društvo dokumentirali hrvatski dokumentarci unatrag godinu dana?
- Puno je intimnih socijalnih filmova, poput već spomenutog “Lijeka“ Ane Opalić, “Majči“ Josipa Lukića i “Kol'ko god nas noge nose“ Renate Lučić, koji se bave svojim obiteljima ili sjajni “Josipa, volim te“ Jadranke Cicvarić Šiftar i Senada Zemunovića o razvoju odnosa neobične povezanosti snimatelja i protagonistice koja krije mračnu tajnu. I “Chris the Swiss“ i “Srbenka“ kojima otvaramo i zatvaramo festival, vrlo su osobne priče, ali s obzirom da se bave i tamnom stranom Domovinskog rata, za nas su još važniji, jer nas suočavaju s nama samima.

“Okupirani bioskop“ Senke Domanović tmurna je i dinamična priča o tranzicijskom kapitalizmu na ovim prostorima, a “Dani ludila“ se dotiču otporu dominantnim metodama hrvatske psihijatrije. Nekoliko je izvrsnih autorskih promišljanja, kao što su “Slatko od ništa“ Borisa Mitića, “Meso“ Elvisa Lenića, “Bebe na Vole“ Vlade Gojuna, “Zarobljeni u stroju“ Leona Rizmaula ili “Pusti Dobre, pusti“ Vlatke Vorkapić, a svakako valja spomenuti i “Zabavu“ Bojana Mrđenovića i “90 sekundi u Sjevernoj Koreji“ Ranka Paukovića. Ono što me veseli je da to nisu samo važne priče, već vrhunski autorski dokumentarci i ne sjećam se kad smo imali tako jaku, hrabru i raznovrsnu hrvatsku dokumentaristiku kao ove godine.

Koliko je Liburnia trasirala hrvatsku doku-scenu u ovih 16 godina?
- Nadam se da smo kroz sve ove godine pomogli nekim autorima da se profiliraju, nekima po prvi put dali šansu da prikažu film ne velikom platnu pred dobrom, zainteresiranom publikom i osigurali im solidan medijski prostor. Puno surađujemo sa selektorima drugih međunarodnih festivala i raznim stranim medijima, pa je od nas nekoliko filmova krenulo put svijeta. Vjerujem da taj trud prepoznaju i sami filmaši jer se možemo pohvaliti da budgetski stvarno mali festival poput LFF-a došao do toga da može čak sedam od 18 filmova prikazati premijerno. To jest svojevrsna ekskluziva zbog kojeg nastojimo ustrajati.

Festival je u tinejdžerskim godinama. Kako kontrolirate svog tinejdžera?
- Mi već nekako, ogromnim trudom i zalaganjem festivalske ekipe koja se za sitne novce lomi da najprofesionalnije moguće organizira festival, odabere filmove, dovede brojne goste, ove godine njih više od 50, plasira filmove u medije i organizira publiku. To je skoro cjelogodišnji posao. No, roditelji su se počeli ponašati maćehinski i to kvari cijeli dojam, a i ustvari nas dovodi na rub održivosti. Festival radimo sa 50.000 kn manje nego prošle godine.

Morali smo znatno smanjiti produkciju, popratni filmski program i broj gostiju, kao i skresati ionako mizerne honorare suradnicima. Festival je cijelo vrijeme rastao, ali to niti HAVC, niti druge institucije nisu dodatno prepoznale. Ako se ništa ne promijeni u sljedećih godinu dana, možda više nećemo imati razloga da radimo taj festival.

Opet imate Dalmatince na programu, poput Josipa Lukića, koji spadaju među najzanimljivije hrvatske dokumentarne filmaše. Postoji li dalmatinska dokumentarna scena?  
- Nažalost scena ne postoji, postoje sjajni pojedinci, koji su opet najčešće naslonjeni na zagrebačke produkcije i to je šteta, ali i neumoljivi fakat koji nam je donijela centralizacija zemlje. Jako mi je žao što Dalmacija nije uspjela do sad iznjedriti produktivniji autorski “hub“ i stvoriti svoj prepoznatljivi autorski rukopis, ali kreativnog potencijala ima i na tome bi trebalo inzitirati, od kontinuirane edukacije, građenja producentskih kuća zainteresiranih za dokumentarce, producenata koji ostaju i Splitu i građenja ajmo to nazvati mediteranskog autorskog rukopisa.

Lukić je definitivno osvježenje na hrvatskoj dokumenarnoj sceni, iznimno hrabar i vješt autor, koji je namirisao sjajnu temu i beskrajno iskrenu protagonisticu (svoju majku), a taj talent nije mala stvar. Vjerujem da je ovaj film tek početak za njegovu dokumentarističku karijeru. S južnog dijela zemlje, iz Dubrovnika, dolaze i sjajni Ana Opalić i Vladimir Gojun čije filmove na LFF-u prikazujemo premijerno!

Najzvučniji film na LFF-u je svakako “Srbenka“ nakon selekcije za EU Oscara i nagrade na Sarajevu, makar se prikazuje izvan konkurencije. Što mislite da je presudilo da baš “Srbenka“ pobijedi na Sarajevu i bude odabrana za EFA-inu selekciju? Je li to dokumentarac trenutka?
- S obzirom da se radi o dokumentarcu moje produkcijske kuće, Restart, teško mi je objektivno pričati o njemu. Nebojša je nesumnjivo vrhunski redatelj, puno promišlja tijekom procesa rada na filmu i zaista razumije dokumentarni medij. Vrlo precizno od početka zna što želi s filmom i unosi cijelog sebe u rad. Cijela ekipa je napravila sjajan posao, od već iskusne producentice Vanje Jambrović do izvrsnog mladog montažera Tomislava Stojanovića. Rizici da tema koji su mnogi nazvali lokalnom je izbjegnuta i jako smo sretni da su to prepoznali i izvan Hrvatske.

Prijedloge za shortlist Erupske filmske nagrade daju selektori najvažnijih europskih dokumentarnih festivala, a “Srbenku“ je predložio veliki Visions du Reel gdje smo imali svjetsku premijeru, a film je bio i njihova nominacija za Doc Alliance nagradu. Ne bih rekao da je to dokumentarac trenutka, no dolazi u pravi čas. Ja vjerujem da će imati festivalskog uspjeha, a vrijeme će pokazati koliko će trajati. Nadam se da će i publika u Hrvatskoj ići u kina pogledati ga, a kino distribucija kreće 20. rujna iz riječkog Art kina “Croatia“, grada gdje je većina filma i snimljena.  

Uspjeh filma je i vaš uspjeh budući da je “Srbenka“ nastala u produkciji vaše kompanije Restart. Ako doista bude nominirana za EU Oscara, hoće li se uspjeh Restarta dijeliti na vrijeme prije i poslije “Srbenke“?
- Ne znam baš odgovoriti na ovo pitanje. Po svim mjerilima uspjeha, recepcije na festivalima, nagradama i javnim interesom, možemo biti jako zadovoljni. Ovo je svakako prvi hrvatski dokumentarac “shortlistan“ za europskog Oscara, prvo Restartovo Srce Sarajeva, medijski interes je velik. Mi smo sretni da u ova vremena rezignacije, svekolikog zatupljivanja i okretanje glave od teških tema, vlada interes za film koji nije lagan, koji progovara o našem vlastitom mraku i propituje nametnute “neupitne svetinje“ koje nam se nameću.

“Trigger“ je svakako užasan događaj s početka devedesetih, ali ono što je još užasnije je da smo i danas, 27 godina poslije, zarobljeni u lažima i šutnji, a zatvorenici su, osim nas samih i potpuno nedužna maloljetna djeca koja distribuiraju netrpeljivost donijetu od kuće. Djeca su uvijek pomalo okrutna, ali djeca zadojena nacionalizmom su problem roditelja, medija i obrazovanja. Bez suočavanja s nekad ne baš lijepim stvarima, nikad nećemo doći do katarze.

Naslovnica Kultura