Scena Kultura

SRCE SARAJEVA

Nebojša Slijepčević, autor 'Srbenke', najboljeg dokumentarca na Sarajevo Film Festivalu: Većina stanovnika Hrvatske nema vremena za '91.

SRCE SARAJEVA
Uvjeren sam da je zapravo većina Hrvata tolerantna. Ali ima i budala profašističke orijentacije koji rade incidente, koji vrijeđaju i prijete. I kad se tako nešto desi izostaje prava reakcija vlasti. Tu je korijen problema. Kad glumice koje su se drznule javno kritizirati Thompsona budu obasute prijetnjama, nema ni predsjednice, ni premijera da stanu u njihovu zaštitu. Kad Frljiću uzastopno prijete, pa i provaljuju u dom, nema ministara da stanu na njegovu stranu. Naprotiv, predsjednica uporno pokazuje mnogo razumijevanja za one koji prijete, kao što smo vidjeli u nedavnom slučaju s prijetnjama Indexovim novinarima. I to šalje poruku svima koji se osjećaju manjinom: ako ih netko napadne, država ih neće zaštititi.

Nakon premijere na Motovunu, dokumentarac “Srbenka“ Nebojše Slijepčevića svoju je drugu regionalnu projekciju imao na Sarajevo Film Festivalu. “Srbenka“ je na SFF došla s pohvalama kritike i nagradom Doc Alliance u Cannesu, ali i kontroverzom budući da kronicira pripremu predstave Olivera Frljića “Aleksandra Zec“ o ubojstvu srpske obitelji Zec na Sljemenu za vrijeme Domovinskog rata koja je i sama podizala prašinu. Iz Sarajeva, gdje je upravo ovjenčan nagradom za najbolji dokumentarac, film kreće dalje u pohode, do Europskog Oscara.

Frljić je spremao predstavu 2014., znači li to da ste već tada počeli snimati film? Jeste li znali da će iz proba nastati “Srbenka“?
- Film je gotovo cijeli snimljen 2014., na probama Frljićeve predstave. Nisam došao na probe s namjerom da snimim film, no već drugi dan sam shvatio da bi materijal koji snimam mogao funkcionirati kao alegorija cijeloga našeg društva. Ali, trebalo mi je tri godine da shvatim kako snimljeni materijal pretvoriti u film.

Bio vam je cilj napraviti istraživački dokumentarac o tome “kako polarizacija društva utječe na mlade koji su rođeni nakon Domovinskog rata“...
- Ne treba biti posebno pronicljiv da bi se ustanovilo da se manjine danas u Hrvatskoj ne osjećaju ugodno. Pritom nije riječ samo o nacionalnim manjinama, nego i o seksualnim i političkim manjinama. Evo samo jednog primjera: koliko se javnih osoba – glumaca, političara, nogometaša, TV voditelja – deklariralo kao homoseksualci? Je li moguće da nema baš ni jedan, ili je u pitanju nešto drugo? Upoznao sam tijekom istraživanja cijeli niz mladih osoba koje su doživjele neugodnosti zbog toga što ne pripadaju većini.

Naravno, sad će se javiti netko s argumentom kako ima susjeda Srbina koji nema nikakvih problema. No, kad bi baš svi pripadnici manjina bili maltretirani i ugroženi - to bi značilo da živimo u fašističkoj državi. Srećom, to nije slučaj. Ali, mislim da je dovoljno alarmantno ako se neki manjinci osjećaju nelagodno. To je dovoljno da se počnemo kao društvo preispitivati. Pogotovo ako je ta nelagoda na neki način ignorirana, pa i poticana od vlasti.

Jedna 18-godišnja djevojka ispričala mi je pred kamerom svoje iskustvo, opisala mi je maltretiranja koja je doživjela u osnovnoj školi zato što su druga djeca pomislila da je Srpkinja. A onda se nakon snimanja predomislila, molila me da ju izrežem iz filma iz straha da će ostati bez posla koji je upravo dobila. No, od kuda taj strah? Odgovornost je na političkim elitama. Uvjeren sam da je zapravo većina Hrvata tolerantna. Ali ima i budala profašističke orijentacije koji rade incidente, koji vrijeđaju i prijete. I kad se tako nešto desi izostaje prava reakcija vlasti. Tu je korijen problema.

Kad glumice koje su se drznule javno kritizirati Thompsona budu obasute prijetnjama, nema ni predsjednice, ni premijera da stanu u njihovu zaštitu. Kad Frljiću uzastopno prijete, pa i provaljuju u dom, nema ministara da stanu na njegovu stranu. Naprotiv, predsjednica uporno pokazuje mnogo razumijevanja za one koji prijete, kao što smo vidjeli u nedavnom slučaju s prijetnjama Indexovim novinarima. I to šalje poruku svima koji se osjećaju manjinom: ako ih netko napadne, država ih neće zaštititi. A živimo u osjetljivom području u kojem se u zadnjih 100 godina više puta gubilo glavu zbog krive nacionalnosti ili političkog uvjerenja.

Ipak, na kraju je “Srbenka“ ispala nešto sasvim drugo, osobnije?
- “Srbenka“ je svojevrsni “rašomon“: veći dio filma slušamo razgovore između Frljića i glumaca. Razmjenjuju svoja iskustva iz ranih 90-ih. Svi oni su tada bili maloljetni, i iskustva su im ponekad dijametralno suprotna. A sve to promatra i sluša 12-godišnja djevojčica Nina, i slušajući ih i sama osjeća težinu prošlosti. Iako je rođena godinama nakon završetka rata, čini joj se da ne može pobjeći od prošlosti, kao da je sama nekako kriva za nju.

Bi li film bio ovakav kakav jest da se među glumicama za ulogu Aleksandre Zec u predstavi nije pojavila ta 12-godišnja djevojčica srpske nacionalnosti iz Rijeke?
- Bez Nine ovog filma ne bi ni bilo. Cijeli film je izgrađen oko jednog kadra, najboljeg kadra koji sam u životu snimio. Riječ je o krupnom kadru Ninina lica, dok razmišlja o redateljskoj uputi koju je upravo dobila. Naime, Frljić je tražio od nje da pred publikom odgovori na pitanje koje je nacionalnosti. No, rekao joj je i da ne mora reći istinu, da je Srpkinja. I Nina se lomi, grize usne, razapeta između ponosa i srama. Dok sam snimao taj kadar, znao sam da imam film.

Što vam slučaj te djevojčice govori o Hrvatskoj danas? Zar je već klincima u toj dobi važno tko je tko?
- Ma klinci su ogledalo društva, nisu oni ništa krivi. Oni samo ponavljaju što su čuli kod kuće, ili na televiziji. I kad Nini kaže dječak iz razreda da “sve Srbe treba poubijati“, on sasvim sigurno nema pojma što govori. No, Nini to ne čini razliku, ona se osjeća ugroženo. Dakle, nije problem u klincima, nego u javnom diskursu koji prevladava. A taj javni diskurs dozvoljava da se nekažnjeno vrijeđaju različiti.

Našem društvu neophodna je politička korektnost: set pravila o javnoj komunikaciji koji osigurava da su svi zaštićeni od vrijeđanja. Svatko tko koristi govor mržnje, pogotovo kad su u pitanju manjine, mora biti ekskomuniciran iz javnog života. Naravno, politička korektnost ne smije biti paravan za suptilniju diskriminaciju. To je samo jedan od elemenata jednakosti, ali, kad su djeca u pitanju, izrazito bitan.

Koliko je u tom smislu Hrvatska nazadovala od 2014. naovamo?
- Nažalost, od 2014. kad sam počeo snimati film do danas Hrvatska je jako nazadovala. U Hrvatskoj su se spojila dva trenda: s jedne strane, svijet tone u netoleranciju. S druge strane, HDZ svoj uništeni rejting pokušava spasiti radikalizacijom.

Je li vas bilo strah snimanja filma s obzirom na politički kontekst predstave?
- Strah? Ne znam zašto bi me trebalo biti strah. Hrvatska je pluralistička zemlja u kojoj bi trebalo biti dozvoljeno iznositi stavove i snimati filmove bez straha. Ja osobno nisam imao neugodnosti: niti mi je tko prijetio, niti me vrijeđao. No, niste prvi koji me to pita. Kao da se to očekuje, kao da je postalo normalno da svatko tko se drzne baviti manjinskim pitanjem postane predmet prijetnji. A ta normalizacija straha je opasna sama po sebi. Zato i ne volim to pitanje. Trebalo bi upitati one koji prijete: kako to da njih nije strah kaznenog progona?

Frljić je dobivao prijetnje, uoči premijere ispred kazališta ljudi su držali parole “kad će hrvatske žrtve dobiti predstavu“. Je li vas itko pitao kad će hrvatske žrtve dobiti film?
- Oliver je gromobran, on privlači na sebe bijes. Ali, u njegovu slučaju to je i svjestan umjetnički čin. Svjesno se žrtvuje za ono što smatra ispravnim. I, iako ga danas mnogi u Hrvatskoj mrze, on je veliki umjetnik, ali i veliki čovjek, jedan od ljudi koji ovu državu čine boljom. A što se tiče pitanja o hrvatskim žrtvama: to na moj film nije primjenjivo. Jer, moj film se ne bavi mrtvima ni jedne nacionalnosti. Moj film se bavi živima, današnjom djecom koja odrastaju u tužnoj državi koja svoj nacionalni narativ pokušava graditi na ratnoj pobjedi od prije 23 godine, jer nakon toga drugih uspjeha gotovo i da nema.

Takvu predstavu bi Frljić, kako je rekao, snimio u Srbiji. Biste li i vi išli tom analogijom?
- Taj Frljićev stav je fantastičan, dijelim ga u potpunosti. Pitanje elementarne društvene higijene je prvo počistiti svoj prag, a onda viriti susjedu u dvorište. “Srbenku“ su zvali skoro svi festivali dokumentarnog filma u Srbiji, no do sada sam te pozive odbijao, baš iz razloga što znam da će neki krugovi u Srbiji pokušati zloupotrijebiti ovaj film za građenje neke lažne moralne superiornosti kojoj stvarno nema mjesta.

Čitate li vi desničarske portale kao Frljić koji u filmu kažu da ih čitaju samo budale poput njega samoga?
- Čitam, zašto ne. Živimo u demokratskoj državi, a osnova demokracije je sukob mišljenja. I dragocjeno je čuti različita mišljenja. Naravno, mnogi desničarski portali prelaze granicu civilizirane rasprave. Pročitao sam svašta – i laži o filmu koji još nisu vidjeli, i nagađanja o mojem porijeklu o kojem stvarno nemaju pojma... Ne uzrujava me to. Laž je moćno oružje, no vjerujem u inteligenciju hrvatske publike.

Da vas osobno netko pita “di si bio '91.“, a možda i hoće nakon ovog intervjua, što biste odgovorili?
- To je pitanje koje dolazi kad se potroše svi argumenti. Još me to nitko nije pitao, a ako me pita – to će samo značiti da priznaje da sam u pravu, i da je jedini način da me ušutka je da me na neki način diskvalificira iz rasprave. Ali, ne vidim kako bi me tim pitanjem diskvalificirao: '91. sam bio gdje sam i 2018., na istom mjestu gdje sam od rođenja.

Koliko će još godina Hrvatska živjeti u 1991.?
- Mislim da većina stanovnika Hrvatske živi čvrsto u sadašnjosti. Borba za egzistenciju je toliko nemilosrdna da većina nas nema ni želje, ni vremena, ni energije osvrtati se u prošlost. Oni koji nas vraćaju u 1991. su političari kojima je to jedini način da se dokopaju vlasti. Prestat ćemo živjeti u prošlosti kad se riješimo stranaka koje nas vuku tamo.

Dokumentarci iz svijeta mašte

Što vam je iduće u planu? Nešto opuštenije? “Gangster te voli 2?“
- Davno smo Gangster i ja zaključili da bi u nastavku mogli pratiti obuku njegova nasljednika u poslu bračnog posrednika. No, kako ni Gangster još nije za penziju, a nema ni šegrta, okrenut sam drugim projektima. Idući projekti su mi igrani filmovi, no koji su čvrsto povezani s dokumentarizmom. Jedan teoretičar je rekao da su svi filmovi dokumentarni, a oni koje nazivamo igranima samo dokumentiraju svijet mašte. Tako bih mogao nazvati svoje sljedeće projekte – dokumentarcima iz svijeta mašte.

Naslovnica Kultura