Scena Kultura

PIJANISTIČKI JAZZ DUET

Bojan: Suradnja s Amirom je više od glazbe, mirimo posvađana plemena; Vasil: Moj odnos sa Matijom Dedićem je zbilja nešto posebno

PIJANISTIČKI JAZZ DUET
Bojan Zulfikarpašić i Vasil Hadžimanov uoči koncerta na mosorskoj visini
Bojan Zulfikarpašić i Vasil Hadžimanov uoči koncerta na mosorskoj visini

Koncert na Mosoru jazz pijanista Bojana Zulfikarpašića i Vasila Hadžimanova ostat će kod publike koja se popela na kotu od 700 metara nadmorske visine zapamćena kao top događaj ne samo ove ljetne kulturne sezone. Odabir mjesta s kojeg puca pogled na planinu i splitski akvatorij za premještanje dva velika Steinwaya na kojima su oni, opet, pod noćnim nebom nadahnuto muzicirali uz čak dva bisa, e to se ne doživljava često. Ili, kako je Zvjezdano selo postalo "Zvjezdani jazz velegrad", definirao je Boro Dežulović u uvodu svirke.

Jednake dojmove dijele i ova dva beogradska glazbenika čije se karijere protežu diljem Europe, pa i šire: Bojan Z. (50) je nakon koncerta s Amirom Medunjanin u Puli svirao na francuskoj rivijeri, pa se vratio na našu planinu, a Vasil (45) je već sutradan bio u avionu za Prag, jer je na promotivnoj turneji novog albuma svoga Vasil Hadžimanov benda.

– Kad nam je Vedrana Jerić Miloš iz Cochlee slala fotografije gdje nastupamo, odmah smo znali da je to nešto posebno – objašnjava Vasil. – Ali kad se popneš ovdje, na Mosor, to je milijun puta jači dojam nego na fotografiji. Trideset godina sviram i nikada ništa slično nisam doživio, ovo se pamti za cijeli život. Nevjerojatno! Iako postoji konstanta vezana uz Bojanove i moje koncerte, a to je da je nama uvijek dobro ako imamo dva dobra instrumenta i ako sebe možemo čuti, ali… Ovako nešto, to se ne sreće svaki dan. Prije koncerta zaista nisam znao što će se dogoditi, ali mi i sviramo takvu glazbu da je u tome i poenta, da ne znamo kako će nas inspirirati… Publika je bila najbolja moguća. Sama činjenica da su došli sa svih strana, iz Mostara, s Hvara, neki stranci, da su se popeli ovdje za početak i da su tako divno reagirali… Meni je srce puno, stvarno – oduševljeno je komentirao nakon koncerta.


Niste se držali samo liste skladbi s CD-a "Live at Kolarac", dodali ste i neke nove za ovu priliku?

Bojan: – Mi imamo repertoar koji može popuniti dva koncerta, imamo podosta zajedničkog materijala, a pritom smo dosta brzi u dodavanju novih stvari. Jazzeri, naspram rock i klasičnih glazbenika, ne računaju na note, nego na uši i memoriju. Imamo izvježban način memoriranja i reagiranja za nove ideje. Sve se može dogoditi za par minuta i bez ikakvog straha to sviramo pred publikom. To je želja za improvizacijom, "bacanje u prazno", na koje smo navikli jer se i Vasil i ja odavno time bavimo. Svaka je tema predtekst za nešto drugo, mi nikad ne sviramo na isti način. Naravno da imamo "formule" uz koje se dolazi do željene reakcije publike, ali mi ih pokušavamo svirati kao da nam je prvi put. S nekom svježom energijom, tako da ljudima koji znaju kako to zvuči na snimci neće biti isto.

Bojane, jeste li zadovoljni koncertom u Puli s Amirom?

– Bilo je čarobno. Veliki zalogaj i za Amiru i za nas, njezine glazbene suradnike. Ja s njom radim devet godina, pratim je iz velike blizine, i za nju je to bio "high light", jer Arena nije bilo što. Na kraju koncerta imali smo jedan dio za Olivera, Amira je to tako maestralno otpjevala da sam bio ganut do suza, kao i većina ljudi. Bilo je vrlo emotivno.

U kontekstu svih vaših glazbenih preokupacija, koje značenje ima suradnja s Almirom i obrade sevdalinki?

– Ja se time dugo bavim. Vjerujem da me je Amira upravo zbog toga i kontaktirala, to nam je dodirna točka. Sad smo u Puli izveli "Granu od bora", nju sam snimio u New Yorku 1993. godine, kad je stvarno bila među pionirskim mješavinama sevdaha i jazza. Napravio sam jednu ili dvije instrumentalne obrade, ne više od toga. Ne volim ponavljati stvari koje dovedu do uspjeha, raditi "industrijski". Međutim, za mene kao instrumentalista imati glas nekoga kao što je Amira ipak je veliki luksuz. Jer način na koji ona posreduje emociju i pogađa ljudska srca je fenomenalan. Ja se bavim s mnogo različitih glazbenih žanrova u kojima se čuje moj otisak jer sam odrastao uz razne glazbene utjecaje. Jedno sam se vrijeme usredotočio samo na jazz, no vrlo brzo sam se širio jer mi ne odgovara da budem samo u jednoj niši. No, ima jedna druga dimenzija ovoga što radim s Amirom, neskromno ću reći, to je nešto što nadilazi ono što radim sa svojom glazbom – mi mirimo glazbom ova posvađena plemena. Jer gdje god da sviramo od Slovenije do Makedonije, čak i i šire po svijetu, ljudi plaču u istim momentima. To je apsolutno šire od glazbe.

Trideset godina živite u Parizu, što vam je Francuska dala kao umjetniku?

– Dala mi je puno: mogućnost da se bavim glazbom na vrlo profesionalan način, da iz Francuske obiđem cijeli svijet i da je kao umjetnik predstavljam po svijetu, jer godinama idem na turneje koje organiziraju francuski kulturni centri. To je vrlo altruistično od jedne zemlje, ne znam baš sličnih primjera što se tiče Hrvatske i Srbije, da jedan strani migrant predstavlja zemlju koja ga je prihvatila. To je za Francusku nešto potpuno normalno. Ja sam pokušao to vratiti Francuskoj time što nesebično dajem sve svoje znanje kroz work shopove, učeći djecu, jer predajem već godinama, a zadnje četiri godine na dva sveučilišta u Parizu. To je svakako jedna uspješna kolaboracija. S druge strane, društveni život u Francuskoj vrlo je siromašan, tako da mi je drago kad dođem ovdje jer su mi odnosi s ljudima puno bliskiji nego što su tamo. Ali to su te razlike koje postoje među kulturama.

Imate li još planova nastupati ovog ljeta?

– Ovo je ljeto vrlo okrenuto prema Hrvatskoj, puno više nego prošlih godina. Lani sam svirao samo jedan koncert u Makarskoj s mojim dugogodišnjim suradnikom. Pula, Mosor, pa Špancir fest 17. kolovoza s Amirom u duetu, poslije Varaždina idem u Austriju, pa se vraćam u Istru i to je to. Čitavo ljeto bilo je vrlo malo odmora.

Dosta putujete profesionalno?

– Da, 85 posto moga vremena sam na putovanjima. Puno sam odsutan od obitelji, putujem po cijeloj Europi i šire.

Vasile, vi ste također stalno u pokretu?

– Izašao je novi album VHB-a, non-stop putujemo i sviramo. Ovaj "Lines in Sand" je već drugi album koji izdajemo za MoonJune Records, izdavačku kuću iz New Yorka preko koje smo se s prošlim albumom uspjeli dotaknuti jazz scene izvan regije, izvan Balkana. Nije to laka rabota, probiti se na tu scenu odavde. Meni je to itekako jasno s obzirom na to da sam pet godina živio u Americi, a godinu u New Yorku. Uglavnom, zahvaljujući izdavačkoj kući i našoj glazbi dobili smo 50-ak sjajnih recenzija po svijetu i ušli smo među najbolje Downbeat Magazina 2016. godine, što je nevjerojatan uspjeh za nekoga tko živi i radi u Beogradu. Uz to, ja sam istovremeno angažiran na desetak strana s različitim izvođačima i autorima.

Da, vi imate interesantnu obiteljsko-glazbenu situaciju pa, između ostalog, svirate s Biserom i Senkom Veletanlić, Zafirom i Martom Hadžimanov, Brankicom Vasić Vasilisom, a svi su oni vam članovi obitelji.

– Da, sva sreća da su svi fantastični, otac, majka, tetka, punica, kćerka, stvarno su svi majstori u svojem polju: Zafir u nekom šansona-mjuzikl zabavnom elementu, Bisera od jazza do zabavne muzike, majka moje supruge Brankica Vasić Vasilisa u world music – balkanskom etnu. To su sjajne suradnje, glazbeno i kreativno, bez obzira na to što smo obiteljski povezani. U tom kontekstu bit će interesantna suradnja s Matijom Dedićem koji će nastupati sa svojom majkom Gabi, a ja s tetom Biserom. Planiramo koncert u Makarskoj već koncem kolovoza, pa u "Cankarjevom domu", "Lisinskom" i u novom Domu sindikata u Beogradu. To je, opet, neka veza dvije obitelji koje su surađivale dugi niz godina.

S obzirom na to da su vaši roditelji i teta imali publiku na ovim prostorima, zanimat će je što je s njima, još su glazbeno aktivni?

– Bisera je baš aktivna, Zafir se posljednjih tri, četiri godine povukao, rjeđe nastupa. Majka Senka povukla se odavno, još 90-ih godina. Otac je dosta dugo bio fantastičan u kazalištu, gdje je nastupao u mjuziklima, pjevao je glavne uloge u "Violinistu na krovu" i "Jadnicima", i to desetak godina, iz sezone u sezonu. Briljirao je, zaista, jer je on završio Akademiju za dramske umjetnosti, međutim, sad je i on odlučio odmoriti se.

Vaša je obitelj stalno izložena srpskim medijima, a sada dio popularnosti otpada i na kćer Martu.

– Ona je izgleda na djeda, voli mjuzikle – ima glavnu ulogu u "Fantomu iz opere" u Nacionalnom teatru u Beogradu. Najmlađa je glumica u povijesti tog teatra i upravo je završila sezonu, a ujedno je i najmlađa glumica u svim svjetskim produkcijama "Fantoma". Oborila je sve rekorde. Ima talent za glumu i muziku, ali fascinira me njezina zrelost.

Matija Dedić u jednom je intervjuu rekao da je u Srbiji više jazza nego u Hrvatskoj. Je li to točno?

Vasil: – Istina je da se u posljednjih pet, šest godina pojavila potpuno nova, mlada ekipa jazz glazbenika koji su fascinantni. Evo, nedavno su studenti s Berkleeja, njih desetak, organizirali festival tamošnjih diplomaca i studenata. Ti su klinci predstavili svoju autorsku glazbu, a ja sam ostao bez teksta! Oni imaju od 15, 16, do 25, 26 godina i već stvaraju sjajnu glazbu, i ovo što sam čuo je – stati i slušati, zaista! Matija možda ima pravo, možda ih ima u postotku više, ali mislim da i u Hrvatskoj ima sjajnih glazbenika, i uopće u regiji zaista postoji scena koja je ispod radara. Jazz se svira po klubovima, rupama, postoje neki mladi usprkos tome što je sve protiv njih. Nikakve logike nema u tome što se bave tom glazbom, ali oni sviraju i šibaju, iz srca.

Bojan: – Meni se čini da postoji jedna razlika – da se većina jazz glazbenika u Hrvatskoj povezuje s onima iz pop voda. Puno više nego u Srbiji, tamo su, kao, navikli da budu underground, a oni koji su aktivni puno se više bave autorskom glazbom. Možda je tu jedina vidljiva razlika.

Vasil: – Postoji bitna stvar, a to je da se u Hrvatskoj propagira fina i pristojna pop muzika. Postoji ovo što je jeftino, na prvu loptu, komercijalno, ali ima i pop-rock glazbe. Nije sve fenomenalno, ali očigledno je da je nekome stalo do toga da se čuje neki pristojniji zvuk. A tu već 25 godina postoji i Porin! Nije ni čudo što ne surađuju, kad prave pop muzike ima malo u medijima, druga je slika u Srbiji.

Matija, Vasil, mama Gabi i tetka Bisera
- Vasile, s Matijom ste svirali lani u Opatiji, gdje su nekoć na festivalu nastupali i njegovi i vaši roditelji. Imate puno zajedničkog?

– Ja to stalno pričam kao štos, ali istina je: Matija i ja smo isto godište, oba od oca šansonijera i majke pjevačice, i on i ja smo na klaviru najprije učili klasičnu glazbu, pa jazz. On je otišao u Graz, a ja na Berklee u Bostonu, pa smo se 1997., iste godine, vratili kućama, pa sam ja dobio kćerku, on isto… Tako da je ta sinkronizacija fantastična. Kad smo se prvi put vidjeli prije ne znam koliko godina, konačno, samo smo se pogledali: "Ti si Matija?", "Ti si Vasil?" i zagrlili, kao, sve mi je jasno, znam kako ti je, ha, ha, ha. Planirali smo zajedničku svirku dosta dugo, ali smo slični i po inerciji u organizaciji kad ćemo svirati. Ali onda je naš prijatelj Elvis Stanić u Opatiji organizirao taj koncert, pa se dogodio ovaj sljedeći korak s Gabi i Biserom.

Naslovnica Kultura