Scena Kultura

NA ZALASKU

Vrijedilo je uspona na Mosor: 'Orestija' osvjetlala obraz dramskom programu Splitskog ljeta koji se previše zatvorio, puno toga moglo bi drugačije

NA ZALASKU

Opaža se već više godina da su lepeze postale neizostavna oprema u gledalištima. U sredini ljeta grad gori od vrućine i prenapučen je turistima, pa bi trebalo barem razmisliti o pomicanju termina festivalaU 'Orestiji' Dejana Projkovskog upada u oči kritika demokratskog sustava u kome ipak prevagu odnose bogovi, odnosno politički moćnici, masa se da izmanipulirati, a suci lako potkupiti

Jednu premijeru i sedam gostovanja ponudilo je ovogodišnje Splitsko ljeto u svom dramskom programu. Ni malo ni mnogo, ali, da nije na kraju festivala bilo iznenađujuće dobre "Orestije" na Mosoru, u koju je uložena sva energija kazališnog ansambla, izbor ne bi bio nimalo impresivan, premda se moglo pogledati nekoliko vrlo kvalitetnih ostvarenja.
Festival, kojim bi morale dominirati izvedbe na otvorenom, ili barem one u povijesnim zdanjima, tri je predstave održao u kazališnoj zgradi.
Predstava "Barufe", koprodukcija teatara iz Kopra, Pule, Trsta i Nove Gorice, koju je prema Goldonijevim "Ribarskim svađama" adaptirao Predrag Lucić, završila je u zgradi u zadnji čas jer je gradom zavladala nogometna euforija, pa se u dvorištu HNK nije moglo igrati.

I Podrumi sparni

Glumci i publika smješteni su zajedno na pozornicu, mogla se vidjeti velika srčanost i glumačka energija, ali se zbog lošeg ozvučenja nije čulo ni razumjelo gotovo ništa, tim prije što se u komadu govori različitim dijalektima. Na pozornici je igrao i "Mizanrop" riječkog HNK te "Famozna", s kojom su stigli Histrioni.
Ta je komedija o pjevačici bez sluha gledljiva i šarmantna, ali prikladnija za jesen i redovitu sezonu. Publika nema pravi osjećaj ljetnog festivala kada gleda izvedbu u zgradi, premda u sparnim večerima klimatizirani prostor ima svojih prednosti.
Čak je ovoga ljeta i u Dioklecijanovim podrumima bilo zagušljivo. Opaža se već više godina da su lepeze postale neizostavna oprema u gledalištima; napokon treba prihvatiti činjenicu da se klima promijenila, da u sredini ljeta grad gori od vrućine i da je prenapučen turistima i barem razmisliti o pomicanju termina festivala za petnaestak dana.
U podrume stoga idu ostale predstave, nipošto zato da bi se povezale s ambijentom, nego stoga jer tamo nema buke. Poveznicu je potražila jedino dubrovačka predstava "Orfej sluša radio", dočim je Exit teatar tamo naprosto izgradio "kutiju" za svoj komad "Dvoje", inače banalnu ljetnu tezgu, pravi buket izlizanih šablona.
Preostale dvije "podrumske" predstave također nisu imale dodirnih točaka s prostorom, ali su barem bile kvalitetne. Teatar Rugantino i Kazalište Planet Art, odnosno njihovi ravnatelji Marko Torjanac i Gordana Gadžić u komadu "Za umrijet od smijeha" pružili su moćne, uvjerljive kreacije dvojice čudaka u djelu američkog autora Christophera Duranga, čiji je žanr teško odrediti. Protagonisti suvereno šeću kroz sadašnjost i budućnost u provokativnoj Torjančevoj adaptaciji, ali srž predstave, gotovo potpuno lišene scenografije, je u glumi, uvjerljivoj i tako iskrenoj da od prve scene "hvata" publiku i ne pušta je.
Također bez ikakvih scenskih pomagala nastupio je slovenski glumac Robert Waltl u produkciji Mini teatra Ljubljana, MG Ptuj i Novog kazališta Zagreb. Ivica Buljan režirao je za njega ovaj komad francuskog dramatičara Mohameda El Khatiba s temom smrti majke. Waltl pripovijeda o nažalost veoma čestoj životnoj situaciji, boravcima po bolnicama, uzaludnim terapijama i neminovnom kraju. Toplo i ljudski a bez patetike, čak i s iskrama humora, u izvedbi je sama gluma namjerno prigušena, i fokus je stavljen na pripovijedanje.

Efektna lokacija

Sve nabrojeno, i dobro i slabo, moglo se igrati bilo kada i bilo gdje. A onda se u samoj završnici dramski program popeo u plus, a za to je trebalo uspeti se na Mosor. "Orestija" se povezala s prostorom i urasla u njega, pa se konačno može govoriti o pravoj ambijentalnoj predstavi nakon dugo vremena.
Tekst je bogat i kićen, s mnogo pripovijedanja i nužno nosi u sebi i određenu mirnoću, nalik na epsko pripovijedanje o minulim vremenima. U prvom dijelu predstave redatelj je, vođen samim Eshilom ali i okruženjem, prilično prigušio igru, premda radnja obuhvaća i nekoliko ubojstava. Taj dio kao da je dozvao sjene starog kazališta u kome se sluša priča; drugi je dio kraći, raspojasaniji, i s više scenskih efekata koji prizivaju današnje vrijeme. Upada u oči kritika demokratskog sustava u kome ipak prevagu odnose bogovi, odnosno politički moćnici, masa se da izmanipulirati, a suci lako potkupiti.
Premda je na Mosoru bilo nemalih građevinskih radova, ipak je u pridodanu scenu intervenirano samo koliko je bilo nužno. Pougljenjena šuma je efektna i rječita, a vodena površina i svjetlo dali su izuzetne efekte. Izgrađeni bazen uz pomoć mutnog sjaja i prirodnog povjetarca na trenutke je zbilja nalikovao na rijeku Stiks preko koje valja prijeći mrtvima.

 


Samo da kiše ne bude
Eshilova "Orestija", jedina dramska premijera, veoma je uspješan, dojmljiv i snažan kazališni projekt. Splitski dramski ansambl, pod vodstvom makedonskog redatelja Dejana Projkovskog, vratio se na najbolji način tradiciji Splitskog ljeta koje su obilježile mnoge antičke drame.
Prostor u Sitnu Gornjem, na Mosoru, s velebnim pogledom na grad u vrućoj izmaglici i morem na kome je lako zamisliti ahejske lađe koje će stići u luku, jak je i drevan. To mjesto, pretvoreno u scenu, odiše mirnom snagom prirode koja se nagledala ljudskih jada kroz tisućljeća, i traje, zagonetna i nemjerljivo čvršća od kratkih života punih nemira koji uz nju promiču.
Uz nekoliko vrsnih glumačkih ostvarenja i uigran kor splitska je drama pružila ovom predstavom publici jedinstven doživljaj, pa svakako vrijedi pogledati preostale izvedbe. Samo da ne bude kiše i nevere jer i ona u zadnje vrijeme gotovo redovito sudjeluje u završnici festivala.

 

Naslovnica Kultura