Scena Kultura

IZ PULE U SARAJEVO

Đorđe Bajić, Zoran Janković i Ivan Velisavljević, autori 'Kritičkog vodiča kroz srpski film 2000./2017.': Tko je bolji, hrvatski ili srpski film? Oba su gori!

IZ PULE U SARAJEVO
Hrvatska kinematografija je u ovom periodu prije svega uspostavila dobar sistem rada, digitalizirala kina, uspjela održati filmsku kritiku na zavidnom nivou. Također, ona ima autore koji su uspjeli ostvariti kontinuitet i ozbiljan opus – Schmidta, Ogrestu, Grlića, Matanića... Srpska nije uspjela ustanoviti funkcionalan i nekoruptivan sistem, ali zato i dalje ima, što zvuči paradoksalno, publiku i tržište. Samo zajedničko djelovanje, povratni kulturni utjecaj, koprodukcije, kritičarske debate mogu učiniti i jedan i drugi film bitnim u europskim okvirima - govori kritičarski trojac koji, nakon promocije knjige na pulskom festivalu, gostuje i na Sarajevo FF-u.

Regionalna filmska biblioteka je postala bogatija za još jedno kvalitetno štivo - “Kritički vodič koz srpski film 2000/2017“ autora Đorđa Bajića, Zorana Jankovića i Ivana Velisavljevića. Tri filmsko-kritičarska znalca udružili su snage i iznjedrili sažimajući “best of“ (i “worst of“) svezak srpskog filma koji funkcionira i kao dokument jednog, ne samo kinematografskog vremena na ovim prostorima.

Da, Bajićeva, Jankovićeva i Velisavljevićeva knjiga ima i političke konotacije, odražavajuće na srpsku kinematografiju u datom razdoblju, no ponajprije je film(ofil)ski orijentirana i, kao takva, obavezna lektira za svakog ljubitelja (srpskog) filma.

Jeste li usklađivali kritičarske stilove, ako ne i stavove? Kako ste se dogovarali tko će što pisati? Koliko je vaše povremeno razilaženje u stavovima oko pojedinog filma prednost knjige?
Janković: Izvjesno usklađivanje tijekom samog procesa pisanja se nužno moralo dogoditi, možda i na podsvjesnom nivou. Početni dogovor je bio da se filmovi, odnosno budući tekstovi, dijele po principu “ja ću ovo, a ja ću ono...“, pa tako sve dok se ne istroši kvota iz date godine. Nimalo iznenađujuće, jagma je bila najprimjetnija u slučaju najprestižnijih filmova i filmova koji zavrijeđuju najzamašniji kritičarski tretman, a to su uglavnom i filmovi koji su najinspirativniji za pisanje kritičkog teksta.

Ali, kako smo krenuli od baš širokog zamaha, uključivši sve filmove prikazane bilo u redovnoj distribuciji, bilo na festivalima u datom periodu, kritikama su morali biti pokriveni i oni daleko manje reprezentativni i manje nadahnjujući filmovi. Razmimoilaženje, a bilo ga je u podosta navrata, u konačnom sudu ili samo u procjeni izvjesnih aspekata određenih filmova, jest velika prednost ove knjige jer, označimo to tako, to podsjeća na fluidnost i širinu filma kao medija i katkad i umjetnosti.

Knjiga je napisana bez dlake na jeziku, tj. tastaturi, iako se u cjelini osjeća da marite za srpski film. Kakav je bio prijem od strane srpskih filmaša? Jesu li do vas došle neke reakcije? Je li netko “churchillovski“ poviknuo “zaustavite tisak“?
Bajić: Veoma mi je drago što se naša ljubav prema srpskom filmu može primijetiti tijekom čitanja knjige. Uostalom, da te ljubavi nema, ne bismo se ni upuštali u pisanje “Kritičkog vodiča“. A što se reakcija filmaša tiče... bilo je tu svega. Većina je prepoznala i pohvalila ono što smo htjeli napraviti ovom knjigom. Neki nisu bili baš oduševljeni i imali su zamjerke. Nisu ih iznosili javno, doduše, ali Beograd je mali grad, a ljudi vole pričati...

Što se “zaustavljanja tiska“ tiče, nije ga bilo. Imali smo potpunu slobodu da iznesemo svoje stavove i povjerenje našeg izdavača, Filmskog centra Srbije. Nije bilo intervencija te vrste i iskreno bih se i začudio da jeste. Uostalom, nije ovo “Kritički vodič kroz srpsku političku scenu“, već knjiga o filmu. A knjige o filmu ne izazivaju tu vrstu reakcije.

Je li ovo i knjiga za filmaše, ne samo filmofile?
Velisavljević: Da, zato što se u njoj, osim temama, značenjima, žanrovskim kretanjima, bavimo i filmskim stilom i načinima njegove kreacije na svim zanatskim nivoima – od mizanscene, preko montaže i fotografije, do kostima i scenografije. Filmaši mogu pratiti koje su se stileme izmjenjivale u srpskom filmu u ovom periodu, kojim su filmskim postupcima kreirane, a naposlijetku i kakav im je bio domet.

Niste pobornici postojanja “svetih krava“ u svijetu (srpskog) filma, posebice onog komercijalnijeg?
Janković: To postaje jasno već od prvih tekstova u knjizi i to nam je svoj trojici zajednički nazivnik, a dolazimo iz različitih priča i prilično raznorodno doživljavavamo film, ne nužno samo srpski i regionalni). “Svete krave“ su nešto što okvirni koncept ovako osmišljene i u djelo sprovedene knjige naprosto ne bi ni mogao podnijeti. Na koncu konca, i potpis svakog od nas ispod tekstova, barem u subjektivnom doživljaju svijeta, ima izvjesnu težinu, te relativizacije i apologije tog tipa nisu ni dolazile u obzir. Lako je provjerljiva činjenica da je izvjestan broj relevantnih, pa i velikih autora u periodu koji pokriva knjiga lutao, brljao i iznevjeravao, ali nas je dobrim dijelom vodila i iskrena filmofilija. Stoga su se neke od potencijalnih “svetih krava“ morale suočiti s onim što se na engleskom zove “tough love“.

Jesu li vas inače srpski redatelji znali kontaktirati kad biste npr. nekom filmu dali tri i pol zvjezdice umjesto četiri ili pet?  Ima li pritisaka i cenzura?
Janković: Kad je o pisanju kritike redovnog/tekućeg repertoara riječ, pritisaka je znalo biti, povremeno i oštrih i posve ogoljenih prijetnji. I to je dio folkora kad je u pitanju film i znatno širih geografskih i društvenih razmjera nego što je to srpski ikada zapravo i bio. I to je donekle, u nekom smislu u redu, ili barem razumljivo - njihovo je da nastoje pritiskati, naše da ne damo na svoj sud, kao u filmu, ili makar igrokazu, gdje svatko ima svoju zadanu ulogu. Događalo se da su priče o tim pritiscima i neugodostima, ali i prijetnjama, vidno živopisnije i zanimljivije, čak i potencijalno filmičnije, nego sami filmovi čiji su autori/producenti posegnuli za tako očajničkom mjerom u potrazi za samopoštovanjem.

Kakav je odnos srpskih kritičara i redatelja?
Velisavljević: Može se reći da praktično nije postojala nikakva komunikacija, izuzev par tabloidnih sukoba. Konstruktivne diskusije između kritičara i redatelja, odnosno, šire, redatelja i filmaša, potpuno su nestale u ovom periodu – dijelom zato što su kritičari izgubili relevantne pozicije i mjesto u medijima, dijelom zato što redatelje, nažalost, nije ni interesirala ta diskusija. Zanimljivo je da su u ovom periodu neki kritičari postali redatelji i scenaristi, kao i da su svi do jednog dramaturzi po vokaciji.

Dimitrije Vojnov, recimo, jedan od najaktivnijih figura srpskog filma u ovom periodu, aktivno je pisao kritiku do 2006. i prestao kada je realiziran njegov prvi scenarij, slično vrijedi za Aleksandra Radivojevića, scenarista “Čarlstona za Ognjenku“ i “Srpskog filma“, a Saša Radojević, veoma značajan kritičar koji je počeo pisati još osamdesetih, postao je ključni autor “garažnog filma“.  

Kako to da su, što je razvidno i u knjizi, neki redatelji uspjeli snimiti više filmova od 2000. do 2017., neovisno o njihovom (ne)uspjehu, a neki se nisu još dobacili dalje od prvijenca?
Janković: To je misterija u nekoj ontološkoj, djelimično i fatumskoj ravni. Kako se pokazalo i na uzorku filmske “baštine“ iz perioda 2000.-2017. u Srbiji, kvantiteta i istrajnost nije nužno značio i kvalitetu. Neki su autori prodorniji, neki su sramežljiviji, neki su neselektivni, neki izrazito nošeni svojim stvaralačkim porivima... Osim toga, nakon propasti filmskih kuća i filmskih radnih zajednica, dobar dio zrelije generacije očito nije na vrijeme ovladao pravilima igre fondovskog filma i sistema natječaja, a nešto je učinila i puka biologija. A neki su naprosto mezimčad, kako sistema, tako i spominjane sudbine.

Zašto nismo još uvijek vidjeli dugometražni igrani drugijenac Mladena Đorđevića (“Život i smrt porno bande“), Srđana Spasojevića (“Srpski film“), Maje Miloš (“Klip“)…?
Bajić: Film je skupa umjetnost. U Srbiji, baš kao i u Hrvatskoj, država financijski pomaže snimanje filmova i bez toga se ne može, ili se veoma teško može. Postoje natječaji Filmskog centra Srbije, ali treba imati u vidu da su se oni ustalili tek u potekle dvije i pol ggodine, od vremena kada je Boban Jevtić postao direktor. Novi projekti Mladena Đorđevića i Maje Miloš podržani su baš u tom periodu – “Ilijin povratak“ (radni naslov) u lipnju 2016. i “Prvi milion“ u prosincu iste godine. Ali, kako novac koji osigurava FCS nije dovoljan da se odmah uđe u snimanje, producenti sa svojim projektima moraju sudjelovati na natječajima za manjinske koprodukcije i/ili pronaći neke alternativne izvore financiranja kako bi zaokružili budžet. A to traje. Po dvije, tri godine... Jest to sve frustrirajuće, ali to je naša filmska stvarnost. Tako je isto i u Hrvatskoj.

Upravo su ovi “novovalni“ filmovi najviše i najbrutalnije preslikavali/odražavali stvarnost srpskog društva na ekran(u)…
Bajić: To je lijepo primijećeno. “Porno banda“, “Srpski film“ i “Klip“ jesu uneli neku novu energiju u srpski film. Ja bih ovom “svetom trojstvu“ dodao i film “Miloš Branković“ Nebojše Radosavljevića koji im je prethodio, a koji je na sličnoj liniji. Iz današnje perspektive, reklo bi se da je ovaj mini val brutalnih vivisekcija srpske stvarnosti okončan prije pet-šest godina, s Ikićevim “Varvarima“ (2014.) kao posljednjim filmom koji bi se mogao, mada u manjoj mjeri, zavesti pod sintagmu “novi srpski brutalizam“. Tim me još više zanimaju novi projekti Maje Miloš i Mladena Đorđevića - nadam se da će biti podjednako upečatljivi i hrabri kao i filmovi koji im prethode.

Možete li povući paralelu između moderne hrvatske i srpske kinematografije? Što hrvatska ima, a srpska nema i obratno? Mnogi govore da je srpski film bio bolji u 90-ima, a hrvatski u 2000-ima…
Velisavljević: Hrvatska kinematografija je u ovom periodu prije svega uspostavila dobar sistem rada, digitalizirala kina, uspjela održati filmsku kritiku na zavidnom nivou. Također, ona ima autore koji su uspjeli ostvariti kontinuitet i ozbiljan opus – Branka Schmidta, Zrinka Ogrestu, Rajka Grlića, Dalibora Matanića... Srpska nije uspjela ustanoviti funkcionalan i nekoruptivan sistem, ali zato i dalje ima, što zvuči paradoksalno, publiku i tržište. A na pitanje tko je bolji, mogu samo kazati: oba su gori. Mislim da samo zajedničko djelovanje, povratni kulturni utjecaj, koprodukcije, kritičarske debate – mogu učiniti i jedan i drugi film bitnim u europskim okvirima.

A između hrvatske i srpske kritike? Obilato citirate i hrvatske kritičare u knjizi…
Velisavljević: Zato što je u Srbiji na planu kritika situacija bila dosta loša. U Hrvatskoj se očuvala stara, a uz nju stasala i nova, vrlo analitična, obrazovana kritičarska scena. Prije svega, rekao bih, zahvaljujući Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje se filmologija predaje na zavidnom nivou. Uostalom, “Hrvatski filmski ljetopis“ postao je najvažniji filmski časopis u regiji.

Njegovo uredništvo, prije svih, neka se ostali ne naljute, Hrvoje Turković i, kasnije, Nikica Gilić, kao fakultetski profesori uspjeli su dati prostor i mlađim kritičarima, a dodatno su se pera filmske analize i kritike oštrila u “Zarezu“, “Filmonautu“, u “Up&Undergroundu“ i uz festival Subversive... Tom Šakić, Karla Lončar, Mario Kozina, Mima Simić, Mario Slugan samo su neka od sjajnih imena mlađe filmske kritike u Hrvatskoj. Da ne spominjem kako su Hana Jušić i Igor Bezinović, meni trenutno najzanimljiviji hrvatski autori, također pisali kritike za spomenute časopise. U Srbiji je bilo mladih i bitnih kritičara, ali je cijela situacija s objavljivanjem kritike i komunikacijom filmaši-redatelji bila zaista depresivna.

Koliko filmska kritika danas još uvijek ima težinu i značaj kad svatko može biti (“online“) kritičar, staviti osvrt na IMDb, blog ili makar kritizirati film u statusu na Fejsu? Odnosno, ima li baš zbog toga značaj, što svako želi biti i misli da je kritičar?
Velisavjlević: Matthias Frey u knjizi “Permanentna kriza filmske kritike“ pokazuje da je “online“ kritika – za ogledni primjer uzima sajt Rotten Tomatoes – upravo osnažila autoritet tzv. ozbiljnih kritičara (“top critics“). Osim toga, kritika je i dalje jedan od ključnih elemenata institucionalizacije filma i ona ima ulogu u određivanju “kanona“, toga što je vrijedno da se čuva, restaurira, izučava na fakultetima...

Kad se podvuče crta, je li bilo više uspjeha ili razočaranja u srpskoj kinematografiji 2000-ih, a u usporedbi s 90-ima? Što je srpski film imao, a izgubio, odnosno što je možda dobio?
Janković: Zadržimo li se na usporedbi s devedesetima, srpski film je, počevši od 2000., donio više razočaranja nego opipljivijih uspjeha, naravno, uz ogradu da razočaranje, kao i u životu, najčešće i najradije obitava u sferi subjektivnog i ne posve racionalnog. Srpski film je evidentno izgubio na značaju u spomenutom periodu, slijedeći sveopće društvene trendove i gibanja, a na planu konkretnog kao dan je jasno da je dobar dio iskusnijih i cjenjenijih autora svoja najbolja djela napravio upravo u tim kletim devedesetima (Kusturica, Srđan Dragojević, Paskaljević...). To je jasno sve i da nas ne pokreće onaj stalni poriv za romantiziranjem prošlosti.

Što je za vas uopće srpska kinematografija novog milenija, odnosno moderni srpski film?
Janković: U najkraćem bih je opisao sintagmom “funkcionalna anarhija“. Nekakav sistem postoji, možda i uslijed inercije, možda i zaslugom vidljivih i nevidljivih iskrenih pregalaca, ali anarhija određuje ovdašnji film i na planu estetike, stila, dominantnih izraza. U tom smislu srpski film je dosta toga – iznenađujući dragulji nastali gotovo bez korjena i iz “off-a“, iz kontre, prepravci serija u nazovi-filmove, lako kvarljive pučke komedije, manje ili više uspješni ili neuspješni i manje ili više pretenciozni “arthouse“ radovi, izdanci fondovskog filma u onom lošem smislu tog pojma, nenadani kinohitovi s pokrićem, ne više tako stidljivi vjesnici žanrovski artikuliranijih filmova... sve.

Koliko vremenski otklon (ne) ide u prilog pojedinom filmu?
Bajić: Sve zavisi od filma. A i čovjeka koji ga gleda. Nije isto kad film gledamo očima 20-godišnjaka ili očima 40-godišnjaka. U načelu, srpski filmovi ne stare dobro. Naravno, to varira i ima izuzetaka, ali mi se mnogo češće događalo da za vrijeme repriziranja filmova tijekom priprema za knjigu pokvarim utisak pri novom gledanju nego da ga popravim.

Vidite li uzlaznu putanju u budućnosti računajući, recimo, dobar prijem ovogodišnjeg futurističkog/SF filma “Ederlezi Rising“?
Bajić: Ja vidim. “Ederlezi Rising“ je odličan pokazatelj toga. Tijekom ove godine premijerno su prikazani neki veoma zanimljivi debitanski dugometražni igrani filmovi. Pored  “Ederlezija“, premijere su imali “Teret“ Ognjena Glavonića (prikazan u Cannesu), “Zlogonje“ Raška Miljkovića (prikazan i nagrađen u Torontu), “Banditi u potrazi za mamom“ Koste Ristića (prikazan i nagrađen na FEST-u)...

I to nije sve što se tiče potencijalno zanimljivih debija. Treba računati na “Asimetriju“ Maše Nešković, “Ajvar“ Ane Marije Rossi, “Taksi bluz“ Miroslava Stamatova, “Volju sinovljevu“ Nemanje Ćeranića... Ako se tome doda da su podršku FCS-a dobili i filmovi provjerenih favorita poput Šijana, Dragojevića, Golubovića i Paskaljevića, budućnost srpskog filma djeluje obećavajuće. Znači, imamo što čekati i čemu se nadati. Ali, moramo imati u vidu da je to spor proces i da će se rezultati u svom punom zamahu osjetiti tek 2020., 2021. godine.

Hoćemo li dobiti i “Kritički vodič kroz srpski film 2018./2035.“?
Velisavljević: Sumnjam da će 2035. biti filma u ovom obliku u kakvom ga danas znamo. Iskreno, čak i da bude tog “Vodiča“, ne bih ni volio da ga mi pišemo. Nadam se da će sve prijeći u digitalni oblik dostupan svima, da će štafetu preuzeti mlađi kritičari i da će se ta baza samo dopunjavati iz godine u godinu. A mi da ćemo biti vitalne starije kolege koje drže prodike.

Naslovnica Kultura