Scena Kultura

Preporučujemo gledati

Splitska se 'Orestija' sljubila s prostorom i urasla u njega: predstava napisana prije dvije i pol tisuće godina oduševila publiku u Sitnom Gornjem

Preporučujemo gledati

Eshilova "Orestija", jedina dramska premijera ovogodišnjeg Splitskog ljeta, veoma je uspješan, dojmljiv i snažan kazališni projekt, što donosi i svojevrstan osjećaj olakšanja jer je igranje na jednu kartu uvijek rizično.

Splitski dramski ansambl, pod vodstvom makedonskog redatelja Dejana Projkovskog, vratio se na najbolji način tradiciji Splitskog ljeta koje su obilježile mnoge antičke drame, ali čiji je specifikum i otkrivanje novih ambijentalnih pozornica.

Prostor u Sitnu Gornjem, pod Mosorom, s velebnim pogledom na grad u vrućoj izmaglici i morem na kome je lako zamisliti ahejske lađe koje će stići u luku, jak je i drevan. To mjesto, pretvoreno u scenu, odiše mirnom snagom prirode koja se nagledala ljudskih jada kroz tisućljeća, i traje, zagonetna i nemjerljivo čvršća od kratkih života punih nemira koji uz nju promiču.

Splitska se "Orestija" sljubila s prostorom i urasla u njega, pa se konačno može govoriti o pravoj ambijentalnoj predstavi nakon dugo vremena.

Vrsne kreacije

Tekst, napisan prije dvije i pol tisuće godina, s temom materoubojstva u generacijama prokletoj kući Atrida, stilski je bogat i kićen, s mnogo pripovijedanja koje se vraća u netom završeni Trojanski rat i stare zločine vladara Arga, dok su dijalozi i dramske situacije među glumcima rjeđe.

Takav tekst nužno nosi u sebi i određenu mirnoću, nalik na epsko pripovijedanje o minulim vremenima. U prvom dijelu predstave redatelj je, vođen samim Eshilom ali i okruženjem, prilično prigušio igru, premda radnja obuhvaća i nekoliko ubojstava, a junaci su gonjeni strašću, osvetom i borbom za tron. Taj dio kao da je dozvao sjene starog kazališta u kome se sluša priča; drugi je dio kraći, raspojasaniji i s više scenskih efekata koji prizivaju današnje vrijeme.

Upada u oči kritika demokratskog sustava u kome ipak prevagu odnose bogovi, odnosno politički moćnici, masa se da izmanipulirati, a suci lako potkupiti. Završnica je osmišljena u estradno-navijačkom stilu, ima tu i dimnih bombi i rušenja ograda, ali bi trebao jače biti istaknut moment političkog cjenkanja između Atene i Eumenida. To cjenkanje ukazuje na slabe točke novog političkog sustava u samim njegovim začecima, a utopio se u završni šou.

Budući da sam tekst ne obiluje dramskim situacijama, a monolozi su dugački i raskošni - premda uz vrlo pažljivo ali znatno kraćenje dramaturga Jasena Boke - glumci su imali, uz svu borbu s prirodnim elementima, vodom i kamenjarom, temeljan zadatak udahnuti životnost i prirodnost likovima. Vidjeli smo nekoliko vrsnih kreacija.

Valja istaknuti Marjana Nejašmića Banića koji je kao Korovođa povezao čitavu predstavu; koncentriran, stabilan i jasan, utjelovio je samu smirenu, ali angažiranu mudrost i proveo publiku kroz priču. Siniša Popović kao Agamemnon donio je lik pobjednika povratnika te u kratkoj ulozi ujedinio zagonetne i opasne crte toga lika i njegovu očitu sklonost dominaciji, ujedinjenu s nešto podrugljive nadmenosti. Šteta što je brzo ubijen, premda je ostao na sceni, baš poput duha Hamletovog oca. Redatelj je inače posebno istaknuo poveznice između "Orestije" i "Hamleta", a donekle i "Macbetha".

Preporučujemo gledati

Goran Marković
donio je manju, zaokruženu ulogu Egista, gotovo simpatičnog uzurpatora koji gradi karijeru pomoću žene. Ksenija Prohaska se za lik Klitemneste odlučila za isticanje ženskog nagona i u osveti i u ljubavi. Naslovnu ulogu Oresta tumačio je Mijo Jurišić; njegov je Orest zbunjen i rastrzan čovjek koji bi najradije bio izvan čitave mučne priče i još mučnijeg zadatka da ubije rođenu majku.

Ostalim ulogama angažirano su pristupili Anastasja Jankovska, Petra Kovačić Pavlina, Zorana Kačić Čatipovič, Vanda Boban Jurišić, Nikša Arčanin, Elvis Bošnjak i Zdeslav Čotić, dok su se neki od njih pridružili i energičnom koru, u kome su bili još Đana Kuzmanić, Ana Gruica, Danijela Vuković, Luka Čerjan, Davor Pavić, Ivan Baranović i Stipe Radoja.

Kor je imao osobito zahtjevne zadatke scenskog pokreta (Jasna Frankić Brkljačić) i pjesme uz vrsnu glazbu Gorana Trajkoskog, koji su oslikavali duševna stanja protagonista, rata, žalovanja i pobune.

U pridodanu scenu je Valentin Svetozarev intervenirao koliko je bilo nužno. Njegova pougljenjena šuma je efektna i rječita, a s vodenom površinom i svjetlom postigao je izuzetne efekte. Taj neveliki bazen uz pomoć mutnog sjaja i prirodnog povjetarca na trenutke je zbilja nalikovao na rijeku Stiks preko koje valja prijeći mrtvima.

Kostimi Mladena Radovnikovića zgodna su stilizacija i vezuju se ponegdje na slična rješenja iz filmskih hitova "Troja" i "300", ali i za povijesne činjenice - Kasandrin nakit veoma nalikuje ženskim zlatnim ženskim ukrasima koje je pronašao Schliemann, iskapajući Prijamov grad.

Splitska je drama pružila ovom predstavom publici jedinstven doživljaj - preporučujemo, pogledajte izvedbe koje su još u planu.

Naslovnica Kultura