Scena Kultura

MARATONAC

Post-pulski intervju s Anđelom Jurkasom: Spremam super-ratničku komediju radnog naslova 'Hrvat', o čovjeku većem i moćnijem od Boga samog

MARATONAC
Apsolutno sam protiv jeftinog politiziranja ili agitpropa koji nije zabavan poput 'Ramba'. Zato između ostalih nadolazećih projekata raspisujem super-ratničku komediju radnog naslova 'Hrvat'. O čovjeku većem i moćnijem od Boga samog, stoga nedaj Bože da mu stanu na put (smijeh).

Pulski festival je iza nas, drugi zaredom na kojem je Anđelo Jurkas imao jedan film (“Do kraja smrti“), zamalo i drugi (“Happy End“), nakon prošlogodišnjeg izdanja kad je ušao u povijest kao prvi domaći redatelj s dva ostvarenja (“Zbog tebe“, “Fuck Off I Love You“) u konkurenciji za Zlatne arene.

Kako to da se na kraju nije prikazao “Happy End“ u kinu na plaži, iako je bio najavljen?
- Zapravo nemam pojma. S obzirom na konkurenciju i naklonost žirija (smijeh) vjerojatno bismo odnijeli Zlatnu Arenu da smo bili u službenoj konkurenciji. Kuloare ne držim relevantnim izvorom infa, a službeno je film i ove godine vođen pod nedovršene pa je premješten u program “Filmovi u nastanku“ gdje je imao čast biti predstavljenim i najavljenim uz novog Brešana “Koja je ovo država“ i moj novi dokumentarac u pripremi “Sutra ću biti (Priča o domcima)“ o maloljetnim štićenicima “popravnih domova“ i djeci s poteškoćama u socijalizaciji.

Nadam se da je to naznaka kako će iduće godine film “Happy End: Glup & Gluplji 3“ ipak ući u nacionalnu službenu konkurenciju jer se radi o komediji - žanru kojim oskudijeva domaća kinematografija, osobito ako je riječ o kvalitetnim izdancima žanra. A sudeći prema test projekciji održanoj u zagrebačkom MSU netom prije Pule, reakcije publike su bile fantastične te su film doveli u potez s djelima Kevina Smitha (“Mallrats“), estetikom Johna Watersa, spomenom Montyja Pythona i South Parka koji su meni bili cijelo vrijeme u primisli radeći film.

Dvjestotinjak ljudi je skandiralo da je zabava zagarantirana. A aktualnost teme koju obrađuje još će dugo vremena biti postojana na ovim prostorima. Tako da, ako ne bude kuloara i zakulisnih igrica, toplo se nadam da možemo koristiti credo “I'll be back“ za Pulu 2019.

Kakvi su (post)pulski dojmovi, od samog festivala do recepcije filma “Do kraja smrti“?
- Izvrsni. Obožavam ljude s festivala. Tamara, Nataša ispred organizacije, gđa Restović ispred direkcije i trenutačnog vodstva festivala učinili su sve da je boravak bio ugodan, a na kraju krajeva poziv umjetničkog ravnatelja Vidačkovića opravdava preambul festivala da podržava domaći igrani film nezavisno od klanova i interesnih sfera već po samom habitusu domaće “indie“ i zavisne godišnje proizvodnje.

U svakom slučaju, vjerujem i nadam se da će nam vrata festivala ostati otvorena za buduće radove jer spremamo velika iznenađenja s novim naslovima za koje imamo neke vrlo značajne inozemne naznake, no zasad su u fazi razvoja pa je prerano još govoriti konkretnije. Što se “Do kraja smrti“ tiče, već sam navikao da naši filmovi izazivaju podijeljene reakcije.

Od oduševljenja viđenim i superlativa, preko realnih konstruktivnih kritika, sve do apriornih pokušaja omalovažavanja i podcjenjivanja mahom onih koji caruju kuloarima, interesnim “strukovnim“ lobijima i nemaju tri čiste, niti argumenata za konstruktivnu otvorenu komunikaciju, već klasične zakulisne hrvatizme. Loša vijest je da sam kriva adresa za tu praksu. Suma sumarum Pule 2018. - Došli, vidjeli, pobjedili.

Ove ste godine bili na društvenim mrežama puno hladniji prema kritikama?
- Da? Takav je dojam? Vjerojatno zato jer su do mene došle uglavnom afirmativne reakcije poput Tanjugovog novinara A. Nikolića koji film drži remek-djelom i jednim od najboljih filmova 21. stoljeća s ovih terena. Jer nisam pročitao ni jednu referentnu kritiku osim osobne antipatije, naručene obračune i nemušte pokušaje pojedinih regruta s drugog konkurentskog filmskog festivala da u svojim medijima pljucnu pokoju, a obzirom da se vode pod profesionalne novinare, ne držim ih nit' profesionalnim nit' etičnim u svojim opaskama koje bi se mogle nazvati prije receptima za kremšnite, a ne kritikama, a kamoli konstruktivnima. Ljude koji kvalificiraju osobne antipatije pod pola kartice teksta doživljavam bitnim cca kao zerice crnog pod noktom ili Kolindine kišne zagrljaje i poljupčeke.

Na jutarnjoj projekciji za kritičare i novinare, engleski titlovi filma su blago rečeno ludovali i nasmijavali auditorij. Niste ih možda pomišljali ostaviti za večernju projekciju u Areni kao neki subverzivni akt?
- Ne, nismo, ali svakako jednom ako nam ponestane jačih sadržajnih aduta možemo se pokoristiti formulom diverzije titlovima s “google translatea“. Sretan sam ako na bilo koji način doprinesemo smijehu auditorija ikakvom varijantom “ludovanja“. Bilo namjerno ili nenamjerno, opravdano ili neopravdano, smijeh je savršena reakcija za početak, sredinu i kraj svakog odnosa.

Par segmenata i ovog vašeg mozaičnog filma se izdvaja kvalitetom i moglo bi funkcionirati zasebno u kratkometražnoj formi (auto, radio, lift). Jeste li razmišljali o tome da idete samo na kratki metar u smislu zaokruženije cjeline?  
- Ne. Isključivo kao dugi metar. Svaki segment cjeline ima svoje dramsko opravdanje zašto je uvršten. Uz pristajanje na rizik po kojem će svatko iz publike imati svoje favorite i racionalizacije zašto preferira neke priče nad drugima te ih karakterizira izrazito kvalitetnima. Stiglo je novih ponuda profesionalaca i ljudi za buduće projekte i suradnje koji su bili iznimno zadovoljni viđenim kao cjelinom.

Ohrabruje činjenica da sam dobio dosad preko stotinu direktnih reakcija ljudi koji ističu prepoznavanje snažnih emocija, iskrenost, živopisnost i ljudskost iza svake od priča i da se polariziraju oko favorita. Nekima je prva, nekima druga, nekima centralne i nadrealne, a nekima smirujuće zadnje. Nećete vjerovati, ali snimljene su još dvije priče koje su izbačene (smijeh). Ostalih desetak koje čine mozaik film “Do kraja smrti“ namjerno su stoičke u svoj svojoj ljepoti, nježnosti, suludosti, dramatičnosti, gluposti, suvišnosti i jednostavnosti koju nose odnosi dvoje ljudi odlučnih da ne odustanu jedno od drugog.

Od dojmljivijih segmenata “Zbog tebe“, “Fuck Off I Love You“ i “Do kraja smrti“, njih barem sedam, dao bi se složiti jedan pravi omnibus/short cuts. Jeste li razmatrali o tome?
- Poštujem obzirom da dolazi od osobe do čijeg stava držim i s kojom ću vrlo rado debatirati i polemizirati i shvaćati njegov “standpoint“. Ali, istovremeno, apsolutno se ne slažem s opaskom jer držim da problemi koji prate nastanak četiri “indie“ igrana filma u zadnje četiri godine bivaju daleko manji nad kvalitetama koje nose i nad sadržajem istih. I jednako su pravi najpraviji. Ne svršavam na bezgrešnost niti savršenstvo jer to ne postoji. Ono što me zanima je otisak prsta, iskrenost, emocija, ustrajnost, pouzdanost, neodustajanje, izdržljivost i ispravljanje grešaka te napredovanje svakim novim projektom. Nisam sprinter nego maratonac, koji je još daleko od svog počasnog kruga.

U prvoj priči filma kamera se podiže i snima “Cinestar Arena Zagreb“, a u jednoj od ostalih filmofili nakon izlaska upravo iz multipleksa govore kude art film s kadrom od sto godina. Između festivalskog filma i onog za multiplekse, tipujete na potonje?
- Tipujem na strast, kvalitet, ljubav i potrebu za filmom bez granica. Bez stilskih i žanrovskih ladica. Tipujem potrebu za jebenim filmovima. Tipujem na komunikaciju. Potrebu i potragu za dobrim, boljim i najboljim. Tipujem na aktualnu neponovljivu moju buduću muzu Charlize Theron u “Tully“, jednako kao i suludog histerika i sektaša Toma Cruisea u urnebesno zabavnoj “Nemogućoj misiji 6“. Uživam u onima o kojima će se polemizirati, raspravljati, hvaliti, kuditi, oduševljavati argumentima, a ne dojmovima i namještaljkama. Tipujem na film. Ne vjerujem u art, ali vjerujem u rad. Kopanje i rudarenje, bez isprika.

Opet ste iskreni iza kamere i ispred nje, ogoljavate svoje “ja“, otkrivate što volite od pjesama, filmova i filmskih scena (Cave, Bowie, “Klub boraca“, “Top Gun“, onaj film kad Mel Gibson i ona cura uspoređuju ožljke…). Nije vas strah ogoljavanja?
- Strah me je ljudi koji odustaju. I bolesti bližnjih me strah. I morskih pasa. Sve ostalo biram ne živjeti u strahu. Neka straha drugima, moj put je rad. Ima li ikakvog smisla baviti se bilo čim ako nije iskreno? Rekla je jednom meni najbitnija osoba u životu “jel tebi jasno da me se nećeš riješiti do kraja života?“, zagrlila me čvrsto, poljubila i legla pored. I onda je nestala.

Ako ćemo striptizom do kraja, ovaj film je jedno vrlo intimno preživljavanje jednog od najtežih i najružnijih perioda mi u životu i epitaf ljubavi koju držim do kraja smrti. Sve drugo bilo bi poraz, kalkuliranje i predaja. Kad počnem kalkulirati i pristajati na predaju, to će bit tren kad mogu krepat bez da trepneš. Dotad lijepo je znati da ima ljudi koji prepoznaju i vide iskrenost i nekalkuliranje u onom što daješ od sebe. S takvima želim nastaviti živjeti u balonu zvanom život pored Hrvatske.

U ovome filmu dotičete se eksplicitno i politike, “di si bio 1991.“, tko je manji Hrvat itd. Koliko je politika neizostavan dio hrvatskog filma?
- Hrvatski poratni film, uz izuzeće Brešanovih “Svjedoka“, Milićeva “Broja 55“ i “Crnaca“ G. Devića i Z. Jurića i Salajeva “Vidimo se“, bio je propagandni stroj i manufaktura lošeg i kardinalnog nekritičkog uvlačenja u dupe vladajućim magnatima i njihovim intelektualnim nevinostima. Ispolitiziran i profaniran do granica degutantnog, nije se pričalo o ratu nego se huškalo, “piariziralo“ i navijalo.

Rezultat je groteskni slijed nebitnog. Epizoda PTSP-ovca u mom filmu nije čak toliko ni politika koliko je intimna potresna ispovjest lika ratnog veterana i pravog branitelja koji je izigran, prevaren, nasamaren i namagarčen od države i institucija za koje se borio iz iskrenih i beskompromisnih pobuda. On je samo paradigma i onaj (ne)stvarni dah ulice koju je sistem iskoristio, prožvakao i ispljunuo kad mu više nije trebala.

Gledajući ljude oko sebe to je gotovo “role model“ kako se država odnosi prema svom malom čovjeku i građaninu ne samo prema nenamještenim braniteljima. Apsolutno sam protiv jeftinog politiziranja ili agitpropa koji nije zabavan poput “Ramba“. Zato između ostalih nadolazećih projekata raspisujem super-ratničku komediju radnog naslova “Hrvat“. O čovjeku većem i moćnijem od Boga samog, stoga nedaj Bože da mu stanu na put (smijeh).

Gdje ste dalje s filmom? Split Film Festival kao i 2017.?
- Čekamo “feedback“ s ostalih internacionalnih i regionalnih festivala i kopamo dalje. Vukovar, Mostar, Zagreb, FEST, Ljubljana itd. Računamo na interes HTV-a nakon kinodistribucije za otkup našeg filma i filmova za prikazivanje. Na žalost nismo u Sarajevu jer bi jedna od glavnih glumica Judita Franković Brdar, kao članica žirija SFF-a, bila u sukobu interesa. U Split bismo vrlo rado kad bismo dobili poziv. A kinodistribucija zasad stoji za 14. veljače, Valentinovo 2019. godine. Ali, iznad svega spremamo velika iznenađenja za peti i šesti dugi metar igrani film. Bit će potresa i to “big time“.

Naslovnica Kultura