Scena Kultura

NESVAKIDAŠNJI PODUHVAT

Splićanka organizira dosad neviđen događaj: na Mosor doprema dva piana teška tonu i na 700 metara nadmorske visine, pod zvjezdama, organizira besplatni koncert

NESVAKIDAŠNJI PODUHVAT
Dakle, deveti kolovoza u 21.00 sati, i to besplatno.
Dakle, deveti kolovoza u 21.00 sati, i to besplatno.

Često idem u Francusku, a u malom predivnom Chamonixu u Alpama se osam godina održava Cosmo jazz festival. Na ledinama, podno glečera, na dvije i pol, tri tisuće metara, helikopter spusti instrumente i razglas - kaže Vedrana

U vrijeme kad zaljubljenici u zvijezde prate meteorski roj koji naši ljudi zovu i „suzama svetog Lovre“, kod Zvjezdarnice na Mosoru planira se izuzetni jazz koncert: Vasil Hadžimanov i Bojan Zulfikarpašić, svaki na svome grand pianu, predstavit će svoju glazbu na 700 metara nadmorske visine i s pogledom na splitski akvatorij.

Bit će to uistinu fantastični spoj magične snage planine i netaknute prirode s jedne, i virtuoznog umijeća ovog umjetničkog dua s druge strane, a kruna svega – noćno nebo sa zvijezdama padalicama. Za naježiti se!
Dakle, deveti kolovoza u 21.00 sati, i to besplatno.

Koncert kakav nije viđen u Hrvatskoj, pod nazivom „Noćne sinteze“, organizira Udruga Cochlea, osnovana isključivo da bismo uživali u slušanju improvizirane, jazz i nove glazbe u prirodi, a čitavu ideju osmislila je Splićanka Vedrana Jerić Miloš.

Vedrana je sportašica, poznata u planinarskim, speleološkim, alpinističkim i trail trkačkim krugovima, a ako „uguglate“ njezino ime saznat ćete i da je prva Splićanka koja je prošla iznimno zahtjevnu ultratrail utrku „100 milja Istre“, trčeći – pazite sad – 46 sati i 21 minutu!

Ono što nećete naći na Googleu je da je ova terapeutkinja za djecu na splitskoj Poliklinici za rehabilitaciju osoba sa smetnjama u razvoju istrčala još pet ultramaratona dužih od stotinu kilometara svaki, a trčeći po talijanskim Dolomitima i francuskim Alpama poželjela je spojiti tu svoju ljubav s onom drugom – glazbom.

Chamonix je, dakle, mjesto iz Vedraninih snova:

- Često idem u Francusku, a u tom malom predivnom seocetu u Alpama između ostalog se osam godina održava Cosmo jazz festival. Na ledinama, podno glečera, na dvije i pol, tri tisuće metara, helikopter spusti instrumente i razglas. Oni to zovu "Koncerti na visini", održavaju se tijekom dana, a publika do njih dolazi markiranim planinarskim stazicama, pješice, i uživa. U osjećaju nadmorske visine u zraku, uz živu muziku, u predivnim Alpama… Mi imamo puno toga pokazati, ima predivnih lokacija u našem okruženju, a inspirirala me i ova prenapučenost grada. Puno se toga nudi, ne može se ni izabrati, odvojiti nove informacije oko glazbe – samo izoliranje na specifičnu lokaciju je pokušaj da malo glazbu stavimo tamo gdje ona pripada – objašnjava nam ova 38-godišnja zaljubljenica u visine, koja se u organiziranje glazbenog događaja upušta prvi put.

Jer, glazba je pokreće, naročito improvizirana, a oduševljavaju je muzičari kao što su Charles Mingus, Jaco Pastorius, Pat Metheny, pa Weather Report … Često putuje na jazz festivale i koncerte. U posljednje vrijeme je tako odslušala Keziaha Jonesa, Femija Kutija, Tigrana Hamasyana, Cassandru Wilsoni i omiljenog joj Pata Methenyja.

- Kad sam bila u srednjoj školi Split je imao fantastičan jazz festival, sjećam se nastupa Michaela Breckera. Putujem godinama izvan Splita ne bih li slušala tu vrstu muzike, tako mi je žao što ga nemamo, rekla sam: „Ako ne napravim ja, tko će?“ Bojan i Vasil su imali tri koncerta u Beogradu u sali Kolarac, jedan u novosadskoj sinagogi, svaki put su svirali različiti repertoar, s različitim gostima. Prvi koncert na kojem sam i ja bila je na njihovom live albumu. Pratim odvojeno karijeru jednoga i drugoga, Bojan svira s Almirom Medunjanin i dugo je na ovim prostorima, evo 3. kolovoza su u Puli pa onda on dolazi ovdje. Vasil ima svoj fusion jazz band. Ali ovo u Kolarcu je ispalo baš fantastično, ovaj spoj njih dvojice u meni izaziva oduševljenje. Dva različita karaktera, dva različita pristupa u muzici, napravili su zajedno nešto predivno. Uglavnom, sviraju svoju glazbu i obrade pjesama onih ljudi koji su ih inspirirali kroz život…

Pa ste poželjeli slušati ih i na Mosoru?

- Evo smo nekoliko godina već i prijatelji, pa mi je to dalo hrabrosti da im priđem i izložim svoju ideju. U startu je zvučalo suludo.

Kako su reagirali na Mosor?

- Bojan je svirao na Cosmo jazzu prije šest godina i razumije što želim postići, imam podršku i od jednog i drugog. Dobra je zasad reakcija svih, vidjet ćemo.

Koncept koncerta je sjedenje na ledini i slušanje vrhunske glazbe u vrijeme Perzeida?

- Tako je. Tri dana prije najveće kiše meteora, spektakla koji svake godine promatraju iz Zvjezdanog sela. Koncert će se – ako sve bude kako treba - održati vanka, ispred objekta, na ledini, postavljene će biti i stolice, uz jastučiće koje će ljudi moći uzeti. A ako sve to bude nedovoljno, svatko će nešto ponijeti sa sobom, kako se u planini već ponaša. Odjenuti se u skladu s okolnostima i – uživati.

Koliko je pješačenja za one koji ne znaju?

- Prije Sitna Gornjeg imate skretanje za Zvjezdarnicu, postoji tabela. Jedan dio je asfaltiran, jedan je makadamski, i tu je prostor za helidrom, tu će se ostavit auto i do gore prošetat, nekih 500 metara. Volonteri će pomagati. Za vrijeme ove zadnje pomrčine Mjeseca na licu mjesta vidjela sam gdje su problemi oko parkinga. Nadam se da neće biti tolika gužva, ali istovremeno bih i voljela.

Priprema koncerta ide dobro?

- Organizacija teče, uz neke male problemčiće, al' to tako ide. S obzirom na to da se sve skupa događa u vanjskom prostoru, postoji opcija da nam vrijeme ne bude sklono, pa je potrebno imat neki „back up“ plan. Najviše me brine što treba u tim okolnostima zaštititi instrumente, a to onda znači da će se u slučaju lošeg vremena trebati prilagoditi, adaptirati, improvizirati u novonastaloj situaciji. Al tako je i u jazzu, i tako je u planinama. To je jedna čar, a meni ko organizatoru je priličan stres, mada mislim da će ispast na kraju sve o.k. Osjećam se kao na planinama, preispitujem se, znam gdje sam i što mogu, samo što još imam dva teretna partnera iza sebe o kojima moram brinuti, a to su ta dva klavira.

Tko će vam ih prenijeti gore, ako je u Chamonixu potreban helikopter?

- Fala na tom pitanju! Postoji cesta do Zvjezdanog sela, pa će njome. Inače, klaviri su po 274 centimetara dugi, dva velika grand piana, svaki težak oko 500 do 600 kilograma. Jedna kuća za iznajmljivanje iz Zagreba se ipak usudila surađivati sa mnom, hvala im na povjerenju, a dvije su me odbile. To su veliki Steinway klaviri, baš visoka klasa, vrijedni po oko milijun i pol kuna. Može se dogoditi na planini da ujutro bude kiša, a iza toga sunce, to su neke stvari o kojima trenutno promišljam, ali vidjet ćemo na licu mjesta. Svakako, u slučaju lošeg vremena morat ćemo donijeti dva manja klavira… Prostor unutar Zvjezdarnice je izvrstan, više od stotinu ljudi može stati, a osim jednog ton majstora ovdje, dolazi i njihov tonac iz Beograda, koji je uključen u projekt. Ozvučenje je ovdje jako bitna stavka. Tražila sam suradnike koji se mogu adaptirati na svaku situaciju, svi su fleksibilni, a u proces je uključeno dvadesetak ljudi. Poprilično je produkcijski zahtjevno.

Uvijek priroda na kraju odlučuje?

- Upravo tako. Mi smo totalno majušni.

Što je za Vas priroda?

- Od 18. godine sam u prirodi. Meni je ona izlaz u slobodu, otkrivanje sebe. Meni je priroda - jazz. Ona te izaziva da budeš nova verzija sebe, da se otkrivaš, da se naučiš boriti s teškoćama, prilagođavati. Svi smo mi fleksibilni ako to dopustimo. Puno toga me ona naučila - kako da se nosim s problemima iz svakodnevice. Fizički i metalni napor kroz koji prolazim dok trčim trail utrku, na primjer, može se povezati s problemima oko organizacije ovog koncerta, u čemu sam prvi put. Ne odustajem nego improviziram, koristim vještine koje imam kao sportaš u nekim novim situacijama i - pomažu.

Koliko dugo trčite trail utrke?

- Dugo godina sam bila u „Mosoru“ i sve sam prošla, od speleologije, alpinizma, slobodnog penjanja, ali primarno mi je biti u planinama. Život se mijenja, nekad imate više vremena, nekad manje. U ovom periodu mi trail najviše odgovara, nemam vremena za penjanje i osvajanje vrhova. Članica sam kluba "STrka", grupica nas entuzijasta koji dijelimo istu ljubav, osnovan preko "Fejsa", ima nas dvadesetak aktivnih.

Koliko godišnje utrka istrčite?

- U sezoni, ljeti, su jače utrke, zimi imamo lokalne koje nam služe kao trening. Sami sebe financiramo, mi smo samo malo ozbiljniji amateri. Idemo u Francusku, na Ultra trail de Mont Blanc, to je jako popularan i atraktivan trail, u Dolomitima je Lavaredo trail, pa ta naša famozna „Istra“, koja se uspjela plasirati u svjetski kup trail trčanja, što je fantastičan uspjeh. Tu su nam prijatelji u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Srbiji, u regiji smo povezani i pomažemo se…

Lokalno?

- Trail organiziramo mi, pa "Mosorovo" odjeljenje za trčanje, prijatelji iz Drniša, Jesenica, PD Imber Omiš, tako da nas ima. Više naših klubova je napravilo veliki Dalmacija Ultra trail, koji se održava u listopadu, on ima četiri utrke. Najduža je 100 milja, najkraća je 20 kilometara, tu svi mogu nešto za sebe naći, od profesionalnih trkača do obitelji s djecom. Za svakoga ponešto, a bitno je to druženje i boravak u prirodi.

Na tim vašim velikim utrkama bude loše vrijeme?

- Snijeg, kiša, vjetar...

Prošli ste šest ultramaratona dužih od 100 kilometara. Kako se spremite za to?

- Bude tu svega, hodanja, spavanja na nogama, mučenja sa svačim. Mi nismo profesionalci, oni se puno manje susreću s krizama, a mi amateri se nosimo sa „zidovima“, kako se to naziva u maratonu. Mentalne teškoće, fizičke, probavne smetnje… „Šta mi je ovo trebalo?“ Al' je čar u tome da svaki put ponovno ideš.

Jeste li sa svakom trkom sve jači?

- Je. Evo, desilo mi se da sam se 20 kilometara pred kraj trke prošlu godinu u Dolomitima jednostavno „izgasila“, shvatila sam da je gotovo. Teško vam padne, naravno, to povlačenje, ali bilo je jako lijepo iskustvo. Utrka je bila u Dolomitima, nije po ravnom, to su brda, radite 100 kilometara s visinskom razlikom od čak osam tisuća metara, znate šta je to? Silazi, usponi, kamenjari, trava, blato do brade, uglavnom si sam. Ta utrka je prvih 100 kilometara pod navodnicima lagana. Nakon toga slijedi 20 kilometara tehnički najzahtjevnijeg dijela staze – spust i kamenjar – mi smo ovdje s kamenjara pa znamo šta je to. To je taktika kretanja, ako krenete prebrzo možda ćete tih zadnjih 10 kilometara uletjeti u krizu iz nekih razloga. Grčevi, glava… Ja sam se sa zadnjim spustom mučila, uhvatio me pljusak, promočila sam se, a čekala me noć. Tu je borba sa sobom, srce hoće, a sve mogućnosti su realno ravne nuli - čeka me noć, čeka me temperatura ispod nule, ja mokra, znam da ću ići sporo pa se ne mogu ugrijati… Posložite to u glavi i zaključite „to je to za danas“, tu treba biti poprilično jak. Najlakše je krenuti.

To me podsjeća na plivačicu Dinu Levačić, bila je nesretna što nije isplivala Vis, a svi su se divili njezinu sportskom podvigu.

- Pretpostavljam da znam razlog zašto je plakala, razumijem je totalno. Ali je napravila ogroman uspjeh i puno će toga još napraviti. Ona sama mora proći kroz to, to je iskustvo.

Besplatno

- Lijepo je da je koncert na Mosoru besplatan.

- Uskočili su sponzori, Županijska turistička zajednica, neke firme, prijatelji, većina će ih doći na Mosor.

Familijarna glazba

Vasil Hadžimanov sin je Zafira Hadžimanova i Senke Veletanlić, popularnog estradnog para bivše države, a zanimljivo je da će 26. kolovoza na Makarskom jazz festivalu nastupiti sa svojom tetom Biserom Veletanlić, također pjevačicom, te s još jednom velikom glazbenom familijom - Matijom Dedićem i njegovom majkom Gabi Novak.

Naslovnica Kultura