Scena Kultura

Fatalno i brutalno

'Zločin se nipošto ne zaustavlja novim zločinom': razgovor s Dejanom Projkovskim, redateljem 'Orestije' na Splitskom ljetu

Fatalno i brutalno

'Orestija' je nekako najsličnija 'Hamletu'. Sin traži osvetu za ubijenog oca, a mete su mu majčin novi muž i majka sama. Hamleta progoni duh pokojnog oca, a Orestu ne da mira uspomena na Agamemnona

Makedonski redatelj Dejan Projkovski na Splitskom se ljetu bavi Eshilom po drugi put u karijeri. Već je u Skoplju bio postavio njegova "Prometeja", a sada na padinama Mosora postavlja "Orestiju", dvije i pol tisuće godina staru trilogiju čuvenog grčkog dramatičara.

Projkovski je očito sklon klasičnim tekstovima i režirao ih je velik broj, a njima, veli treba pristupiti s poštovanjem, ne dopisivati i ne prepravljati ih, jer se događa često da ljudi kupe ulaznicu za određeni naslov a vide nešto sasvim drugo.

"Orestija" je, dakako, znatno skraćena, za polovicu, a i takva će trajati skoro tri sata. Međutim, napominje redatelj, dramaturg Jasen Boko kratio je veoma oprezno, baš urednički - stih ovdje, rečenicu ondje - kako bi očuvao strukturu i ljepotu djela, a dodano nije ništa.

Kako ste odabrali prostor za izvedbu?

- To je bio zadnji kojega smo pogledali. Obišli smo mnogo lokacija, ali kada smo stigli u Sitno Gornje osjetili smo da ima onu pravu energiju koja nam je potrebna za predstavu. Ambijent podno brda s pogledom na more ne samo da priziva asocijacije na grčko kazalište nego sam nudi rješenja, otvara priču. Radio sam dosta ambijentalnih predstava; prostor je kod njih izuzetno važan, mora prirodno postati sastavnim dijelom izvedbe, inače, ako se puno nadograđuje i mijenja, bolje je i ne raditi vani nego postaviti komad u zgradi.

Zakon spojenih žila

Ipak je trebalo graditi, izravnati teren, načiniti bazen... zašto bazen?


- Zbog četvrtog elementa koji nam je falio, zbog vode. Imamo spaljene borove iz lanjskog požara - predstavljaju mladost Arga koja je izginula pod Trojom - te zemlju i zrak, a sve drevno, prastaro, sve pamti protekla stoljeća, ratove i prolivenu krv. Jest, pravi ambijent za grčku dramu ovdje se upravo može namirisati. Ovdje možemo igrati slobodno, i fatalno i brutalno.

Što nam "Orestija", priča o obiteljskim grijesima i prokletstvima te o sinu koji ubija majku kako bi osvetio oca može kazati danas?

- Danas, u 21. stoljeću - puno toga. I danas se izbjegava na čovjeka gledati kao na individuu, pojedinca. I danas se pita čiji si, na čijoj je strani bila tvoja obitelj, što su tvoji radili... I tako nije samo u našim krajevima, čini mi se da to događa gotovo svugdje u svijetu. A zločin rađa zločin, prolivena krv traži novo krvoproliće.To je jedna od velikih tema kojima se bavimo - zločin treba sankcionirati i zaustaviti na drugi način - nipošto novim zločinom.

Eshil u završnici uvodi glasanje u Ateni o Orestovoj sudbini i time naznačava početak demokracije. Međutim, i tu baš situacija nije posve demokratična jer na kraju presuđuje glas božice Atene?

- Ništa tu nije jednostavno ni crno - bijelo kao što ni kasnije nije bilo u raznim društvenim sustavima. Još je Staljin bio rekao da nije važno tko glasuje nego tko broji glasove. Treći dio Eshilove trilogije sa scenom glasovanja možemo lako zamisliti i u današnjem vremenu gdje postoje nedodirljivi Olimpi, centri moći, i glasovi božanstava koji su vredniji od drugih. Kor doduše propagira moralne vrijednosti, ali glavni akteri ipak rade po svome.

Kako se postaje majka?

Kako vi doživljavate Erinije, božice osvete?


- One su glas savjesti kojoj se ne može uteći, ali, one su, rekao bih, i glas svih onih koji viču i danas na ulicama tražeći pravdu.

I tko je u pravu u "Orestiji"? Žena koja je ubila muža ili sin koji je ubio majku? Erinije koje pozivaju na osvetu ili Atena koja poziva na mir?

- U "Orestiji", činjenica je, svatko traži svoju pravdu, svatko se za nju bori. Netko bi, dakle, ipak morao biti u pravu. Ali, mi nećemo posebno zagovarati nekoga od Eshilovih junaka - ne mislim da publici treba crtati svaki detalj. Kako sam rekao, ništa tu nije crno - bijelo. Uzmimo za primjer scenu kada Klitemnestra primi lažnu vijest da joj je sin Orest umro u tuđini. Njena je reakcija majčinska tuga, ali i olakšanje jer joj se mrtav ne može osvetiti. Ili, Orestova situacija - da bi osvetio oca, mora ubiti majku.Sve su to loši izbori i strašne dileme.

Zato, više smo se koncentrirali na ova pitanja: što je to pravda, što razum, i koliko su se stavovi o njima promijenili u dva i pol milenija? Što uopće znači oduzeti život nekome i ima li itko pravo to učiniti? I konačno, jako smo se posvetili liku majke uz pitanje je li dovoljno nositi dijete devet mjeseci i roditi ga da bi se žena punim pravom mogla zvati majkom ili je potrebno puno više. I, kako se zbilja oprati od prolivene krvi? Teško to ide, Shakespeare ne daje uzalud sliku Lady Macbeth koja u panici pokušava očistiti krv s ruku.
 
Režirali ste Shakespearea nekoliko puta. Spomenite nam još koju poveznicu s Eshilom.

- Eshil bez sumnje stoji u temeljima europske drame, a meni je "Orestija" nekako najsličnija "Hamletu". Sin traži osvetu za ubijenog oca, a mete su mu majčin novi muž i majka sama. Hamleta progoni duh pokojnog oca, baš kao što i Orestu ne da mira uspomena na Agamemnona. Orest ima i vjernog prijatelja Pilada, ali njega smo izostavili jer mu je Eshil dao svega rečenicu - dvije. Da je imao malo više teksta, bio bi to Hamletov drug Horacije.

 

Naslovnica Kultura