Scena Kultura

In memoriam

U dalmatinsku je povijest ovog vikenda preletio još jedan velikan s više frontova: Živko Gatin, splitski agronom, fotograf i čovjek velika srca

In memoriam

U dalmatinsku je povijest ovog vikenda preletio još jedan velikan s više frontova, dr. Živko Gatin, veliki agronom, veliki fotograf i čovjek hrabrog srca, koji je usprkos prebogatom životu škrto i polako dijelio riječi o sebi.

Rođen je u Splitu 1923. godine u "boljestojećoj" obitelji, otac Ivan radio je za američku naftnu kompaniju, pa je do Drugog svjetskog rata izmijenio čak četiri automobila (u ono vrime!), a mladi je Živko mogao sebi priuštiti jedan od prvih prijeratnih fotoaparata koji je snimao u koloru. U obiteljskom albumu iz tog vremena Gatin je sačuvao prizore druženja mladosti višeg sloja: s planinarenja, jedrenja, malih dalmatinskih mjesta...

No, elegičnim scenama brzo je došao kraj, talijanska okupacija Dalmacije u splitskom je gimnazijalcu probudila bijes, pričekao je do mature, a onda se pješice, ostavivši na kuhinjskom stolu pola ručka, zaputio u partizane. Stari komunisti iz niže radničke klase koji su poznavali njegovu obitelj dočekali su ga podbadanjem: "A otkad to buržujska dica dolaze u partizane?!" Ipak, bila je riječ o tipičnom dalmatinskom impicavanju jer su svi dobro znali da Gatini nisu trpjeli talijanski teror. On je želio pušku, a dodijeljen je – tiskarskom stroju.

"Više vridiš dok štampaš letke nego četiri puške", razočarali su ga drugovi iz Propagande. Svoju foto-makinjetu ponio je na Mosor i ubrzo je, 17. lipnja 1943., u kamenjaru, visoko nad svojim gradom, rođena Slobodna Dalmacija a Živko je kao simpatični "mali ča slikaje" dobio iskaznicu broj 001. Kud pokret, tud i on, pa je tako prošao i Bosnu, dalmatinske gore i šume, otoke, konačno oslobođeni Vis, pa Split.

Zapamtio je da su oni kod kojih bi nacisti zatekli primjerak "Slobodne" bili strijeljani po hitnom postupku, pa ipak je novina kolala od ruke do ruke po cijeloj Dalmaciji. Nakon rata probudile su se u njemu druge ambicije, započeo je studij agronomije u Zagrebu, a kad se otvorila prilika nastavio je studij na čuvenom Univerzitetu Mićurinsk u SSSR-u. Nije se odazvao pozivu da napusti Staljinovu zemlju nakon zahladnjenja odnosa s Jugoslavijom, kad je našijence mogla lako progutati ruska noć.

Previše je bio infišan u agronomsku struku, što su očito prepoznali i njegovi s fakulteta, pa su mu omogućili praksu u Sibiru. Zaljubio se u Sibir, smatrao ga je zemljom stvorenom za istraživanje voćaka, premda je temperatura znala padati i na -52. No, to je Živko Gatin. Što je zamislio, to je i ostvario, bez puno riči. Kad se politika malo ohladila svakih deset dana primao je iz Splita paket s – deset Slobodnih Dalmacija, one su ga grijale u sibirskom voćnom raju. Vratio se 1964. i veliko znanje o agronomiji pretočio je u stvarnost u Neretvanskoj dolini: na poziv Stanka Parmaća pridružio se timu stručnjaka koji su proširili nasade mandarina s dvadeset hektara na dvije tisuće hektara!

Poprilično se povukao u agronomsku znanost, a prije nekoliko godina, nakon što je odavno priznat kao veliki agronom, počela su stizati i priznanja za doprinos novinarstvu; primio je nagradu "Slobodne" za životno djelo i proglašen je počasnim članom Kuće hrvatskog fotonovinarstva.

Tom prilikom organizirali smo i helikopter koji ga je poveo iznad mosorske pojate u kojoj su tiskali prvu "Slobodnu". Visokim godinama usprkos, nije se dvoumio hoće li poletjeti. Reporterska radoznalost sazrela u krvavom ratu nikad ga nije napuštala, vidjelo se to po pogledu kojim bi te strijeljao ravno u prsa dok si s njim razgovarao. Čovjek hrabar, čovjek velik, čovjek koji je puštao da za njega govori biografija. I čija zadnja riječ sigurno neće biti da je njegov posljednji ispraćaj ovog četvrtka u 17.30 na trogirskom groblju.

Naslovnica Kultura