Scena Kultura

ŠUM U PLESNOM KANALU

'Tartuffe' na Sustipanu: zbog prevelike kaotičnosti na sceni, niste znali u koga bi gledali

ŠUM U PLESNOM KANALU

Ferlinov plesačko-glumački ansambl podsjećao je na pantomimične lutke koje ponekad zaplešu

U "Staging a Play: Tartuffe" Matije Ferlina, koju je izveo Zagrebački plesni ansambl na Sustipanu 25. srpnja, vidjeli smo zaista drugačiji plesni i scenski izričaj, koji se pored plesnih bravura u "Connectu" Igora Kirova ili u "Stabat Mater/Faun" Edwarda Cluga, također uprizorenih na ovogodišnjem Splitskom ljetu, čini poput blijede sjene suvremenog plesa.

"Tartuffe" Jean-Baptistea Molièra doživio je mnogo adaptacija i ekranizacija, a Kirkeu Mechemu čak je poslužio i kao predložak za istoimenu operu.

Prevesti dramu u plesni vokabular hvalevrijedna je ideja, koja je u Ferlinovu potpisu imala lošu realizaciju. Ferlinov plesačko-glumački ansambl podsjećao je na pantomimične lutke koje ponekad zaplešu. Posve su izostale supstance koje su ovu dramu vinule u klasike, humor, ali i kritičan te sarkastičan stav prema Crkvi. Molière je "Tartuffeom" toliko stao na žulj francuskom religioznom vrhu da su u 17. stoljeću svojim sljedbenicima branili gledanje ili čitanje ove drame.

Jedinu poveznicu s Crkvom možemo pronaći u glazbenoj podlozi orgulja uz koju se odvijala ova parodija plesa. Luka Prinčič i Matjaž Predanič glazbenu su podlogu temeljili na repetitivnosti, prizivajući "glazbu za pokućstvo" po kojoj je najviše bio poznat Erik Satie – glazba kao dio svakodnevnog života koja u njemu treba neprestano "zvučati".

Atmosfera iz horor filmova

Glazba u kojoj se nad bourdonskim tonom pojavljuje repetitivna melodija mogla je prizivati sarkastični ili komični aspekt ove plesne drame, ali je donijela više stravičnu atmosferu nalik onoj iz horor filmova. Šum u komunikacijskom kanalu nastao je zbog opterećenosti istovremenošću različitih pokreta razasutih po plesnom podiju.
Zbog prevelike kaotičnosti na sceni uz upečatljive i šarene kostime, niste znali u koga biste gledali. To bi bilo kao da je Molière u "Tartuffeu" istovremeno stavio pet likova da monologiziraju na drugačijim jezicima. Iako je "Tartuffe" većini poklonika kulture dobro poznat klasik, tijelo kao ekspresivni element ne može komunicirati poput jezika pa dovodi do težeg praćenja radnje.
"Tijelo u pokretu ne pokušava dosegnuti razinu verbalne komunikacije, nego omogućiti novu dimenziju kazališne inscenacije i uvući gledatelja u čarobnu atmosferu glazbenih i vizualnih podražaja", objašnjava svoga "Tartuffea" Ferlin.
Međutim, njegovi vizualni podražaji zaista podsjećaju na verbalnu komunikaciju, i to gluhonijemog jezika u kojem se koristi cijelo tijelo, a kakvu su to čarobnu atmosferu trebali postići repetitivni glazbeni podražaji, ostaje nerazjašnjeno. Pohvala Ferlinu ostaje jedino u potrazi za novim i drugačijim plesnim jezicima.
Kada smo već doveli plesnu komunikaciju do raznolikog savršenstva, možda joj je potrebna dekonstrukcija za ponovnu valorizaciju, ili ipak nije?

 

 

Naslovnica Kultura