Scena Kultura

OD TRNJA DO 'ZVIZDANA'

Uz proslavu desete godišnjice Hrvatskog audiovizualnog centra vraćamo 'film' unatrag i rezimiramo baštinu HAVC-a

OD TRNJA DO 'ZVIZDANA'
Plusevi, ipak, prednjače nad minusima, od sustava poticaja koji je potaknuo brojne strane produkcije da upale kamere u Lijepoj našoj, preko poticanja filmskih koprodukcija s manjinskim hrvatskim udjelom, do uzleta hrvatske kinematografije, ma koliko njezina gore-dolje amplituda u danom razdoblju bila vrludava u smislu komercijalnih (gledatelji, kina) i kreativnih uspjeha (nagrade, festivali), kvantitete i kvalitete filmova. Naravno, medalja ima i drugu stranu...

U sklopu ovogodišnjeg Pula Film Festivala proslavila se okrugla obljetnica djelovanja Hrvatskog audiovizualnog centra. Da, već je prošlo deset godina otkako je u pogonu institucija čije je stvaranje 2007. inicirao pokojni producent Albert Kapović, njome su predsjedavali redatelji Nikša Sviličić (kraće) i Hrvoje Hribar (duže), a danas je vodi povjesničar filma Daniel Rafaelić. “Desetljetka“ je prilika da vratimo “film“ unatrag i rezimiramo baštinu HAVC-a, pluseve i minuse. Plusevi, ipak, prednjače.

HAVC-ov sustav poticaja potaknuo je brojne strane produkcije da upale kamere u Lijepoj našoj. Hrvatska je ugostila ekipu najveće hollywoodske franšize (“Ratovi zvijezda: Posljednji jedi“) i nastavka hit-mjuzikla (“Mamma Mia: Here We Go Again“), te vjerojatno najpopularnije TV atrakcije novog milenija (“Igra prijestolja“) i serije u produkciji Ridleyja Scotta (“Teror“), a na njezinim lokacijama su snimali poznati glumci Naomi Watts (“Diana“), Audrey Tautou (“Odisej“), oskarovac Jamie Foxx (“Robin Hood: Origins“)…

Poticanje filmskih koprodukcija s manjinskim hrvatskim udjelom isto tako je urodilo plodom, odnosno umrežilo domaću kinematografiju s onom iz regije ili (istočne) Europe, što je rezultiralo nekim komercijalnim (“Parada“ Srđana Dragojevića) ili festivalskim uspješnicama (“Sierranevada“ Cristija Puiua).

Činjenica jest i da, iako nije postala rumunjska ili grčka da bi podigla neki “novi val“, hrvatska kinematografija je zabilježila uzlet, ma koliko njezina gore-dolje amplituda u danom razdoblju bila vrludava u smislu komercijalnih (gledatelji, kina) i kreativnih uspjeha (nagrade, festivali), kvantitete i kvalitete filmova.

Treba biti realan, hrvatska kinematografija je bila u uzlaznoj putanji i ranije, 2003./2004., zahvaljujući filmovima “Svjedoci“ Vinka Brešana, “Ta divna splitska noć“ Arsena Ostojića, “Što je Iva snimila“ Tomislava Radića, “Oprosti za kung fu“ Ognjena Sviličića, “Tu“ Zrinka Ogreste…, ali nijedan od njih se nije dobacio do Cannesa i uglavnom su usitno bili prisutni na europskoj festivalskoj sceni.

Zapravo, bilo bi zanimljivo vidjeti neku paralelnu stvarnost hrvatske kinematografije bez HAVC-a kao u nekom SF filmu kakvih kod nas nema. Kako bi ona danas izgledala? Bi li se dogodili npr. “Zvizdan“ Dalibora Matanića, “Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić i Ogrestin “S one strane“ kao festivalski zapaženiji filmovi, odnosno Brešanova “Svećenikova djeca“, “Sonja i bik“ Vlatke Vorkapić i serijal o Koku kao kinohitovi? Tko zna.

“Zvizdan“ je vratio hrvatsku kinematografiju u Cannes, makar u paralelni program “Izvjestan pogled“, ako ne glavnu konkurenciju, a “Ne gledaj mi u pijat“ je bio u Veneciji, gdje je kratki film “Belladonna“ Dubravke Turić osvojio nagradu. Kratki filmovi su dvije godine zaredom ostvarili trijumf na dodjeli europskog Oscara (“Kokoška“ Une Gunjak, “Piknik“ Jure Pavlovića).

Uspjesi su se bilježili i kod kuće. “Svećenikova djeca“ su postala megahit, najveći hrvatski u 21. stoljeću (158.130 gledatelja). Zbog “Svećenikove djece“, ali i komedije “Sonja i bik“ te dječjeg “Šegrta Hlapića“ Silvija Petranovića i “Zagonetnog dječaka“ Dražena Žarkovića, sezona 2012./2013. smatra se najuspješnijom u povijesti CRO kinematografije i u odnosu na hitoidnu 2006. (“Što je muškarac bez brkova“, “Duh u močvari“, “Karaula“).

Naravno, medalja ima i drugu stranu. U danom periodu HAVC i hrvatsku kinematografiju su p(r)otresli i poneki skandali, poput slučaja koprodukcijskog filma “15 minuta – Masakr u Dvoru“ i pobune desnice, prepucavanja s redateljicom-oponenticom Ivonom Jukom i negativnog nalaza Državnog ureda za reviziju u vezi niza nepravilnosti rada centra za 2015. godinu.

Bilo je i filmova u koje su ulupani milijuni kuna (državnog novca), a nisu se dobacili do inozemnih festivala, niti privukli ljude u tuzemna kina. Na nekoliko hitova došlo je i nekoliko promašaja koji nisu prebacili tisuću gledatelja u kinodistribuciji pojedinačno, ponekad ni skupno.

Hrvatska kinematografija, za razliku od američke, trpi takozvane box-office bombe i filmaši mogu uredno dobiti sredstva za novi film čak i ako im je prethodni bio komercijalni debakl, odnosno zaradio je bitno manje nego što je koštao. No, to bi se trebalo promijeniti. Novi ravnatelj, kako stvari stoje, nema namjeru tolerirati da “HAVC pritišću bezobrazni, zlonamjerni pojedinci koji smatraju da im državni novac pripada samim time što postoje“.

Naslovnica Kultura