Scena Kultura

'Tereza 33'

Danilo Šerbedžija nakon snimanja filma na splitskim lokacijama: Split ima sve uvjete da postane filmski centar, a ne vidim nemogućim ni izgradnju studija u Dugopolju

'Tereza 33'
Aerodrom, more, predivne lokacije od antičkih građevina do moderne arhitekture, planine... sve na pola sata vožnje. Snimali smo uglavnom na Splitu 3, Trsteniku i Mertojaku. Razlog je i više nego očit. Ta arhitektura je fascinantna. Cijeli projekt Splita 3 je malo čudo arhitekture. Ti kvartovi su također vrlo filmični, izgledaju odlično na kameri, puni su stvarnog života, imaju karakter.

It's a wrap – objavio je neki dan na Facebooku fotografiju filmske klape Danilo Šerbedžija kao znak da je završilo snimanje njegovog filma “Tereza 33“ na lokacijama u Splitu. U Splitu je Šerbedžija s ekipom proveo nešto više od mjesec dana i priznaje nam da nosim jako lijepe dojmove. Sretan je jer su u svih ovih mjesec dana nailazili na susretljive, otvorene i drage ljude koji su svi ostavili traga na snimanju.

Zašto se film baš morao snimati u Splitu? I što vas je najviše privuklo scenariju koji je napisala glumica Lana Barić?
- Glumica i scenaristica filma Lana Barić je Splićanka, pisala je o svome gradu tako da naš film nije mogao nigdje drugdje biti snimljen. Grad je zapravo jedan od karaktera filma. Mi već šest godina čekamo na ovaj dan, dan zadnje klape, dan kada smo napokon zatvorili jednu lijepu stranicu. Čim sam pročitao scenarij zaljubio sam se u tu priču, odmah sam vidio film i stil koji me zanima i koji želim raditi.

Prošli smo zajedno scenarističke radionice u Poljskoj, razna prekrajanja scenarija, podjele uloga, obilaske lokacija, probe... Moram priznati da sam se jučer, kada smo snimili zadnji kadar, osjećao vrlo čudno. Osjećao sam sreću, ali me isto tako pogodila činjenica kako brzo je prošlo tih šest godina i kako je naš posao težak. Sretni su oni koji mogu svakih par godina snimiti novi film.

Neki čekaju godinama i godinama i onda kad napokon tvoj projekt dobije novčanu potporu neki vas prozivaju zbog velikih iznosa novaca. Ljudi ne razumiju koliko je film dugotrajan, težak i skup posao. Od svih tih novaca redatelju često pripadne vrlo malen dio. Pedantni Nijemci su napravili anketu po kojoj ispada da je prosječni europski redatelj plačen poput domara ili čistačice.

Snimali ste mahom na Splitu 3. Zašto baš tamo? Jer se slaže s naslovom filma “Tereza 33“?
- Ha-ha, naslov nema veze sa lokacijom. Snimali smo uglavnom na Splitu 3, Trsteniku i Mertojaku. Razlog je i više nego očit. Ta arhitektura je fascinantna. Cijeli projekt Splita 3 je malo čudo arhitekture. Ti kvartovi su također vrlo filmični, izgledaju odlično na kameri, puni su stvarnog života, imaju karakter.

Zašto se po vama kamere hrvatskog filma ne pale češće u Splitu? Zar Split nema dovoljno logistike i filmskih radnika?
- Ne znam razlog zašto se ne snima više filmova u Splitu. Split ima sve uvjete da postane filmski centar. Aerodrom, more, predivne lokacije od antičkih građevina do moderne arhitekture, planine... sve na pola sata vožnje. Ne vidim nemogućim izgradnju filmskog studija negdje u Dugopolju. Što se filmskih radnika tiče, ima ih u Splitu. od dokazanih profesionalaca poput Pivčevića, Poljaka i Okija do mladih snaga koji su me oduševili na našem filmu. Imali smo dosta mladih studenata filma i odradili su savršeno svoj posao. Iskustvo su nadomještali velikom voljom i sve je funkcioniralo bez greške.

Biste li predložili kolegama snimanje u Splitu?
- Apsolutno!

Koga ste sve angažirali od splitske ekipe?
- Glumci su skoro svi iz Splita, snimatelj Pivčević, izvršni producent Ivan Perić, ekipe iz Splita je bilo u svim sektorima, vrlo sam ponosan na sve njih.

U jednom trenutku ste na Fejsu objavili fotografiju lijekova itd. (“Pa ti snimaj“), počeo vam je divljati tlak, a uhvatio vas je i konjuktivitis. Je li režija toliko stresan posao?
- E, da je problem samo u režiji. Kako kaže moj prijatelj sve to ide uz JMBG. Iako se osjećam kao dijete, ja sam već blizu pedesete. Spojilo se više toga u isto vrijeme, od snimanja do apsurdnih napada na mene i DHFR i sve te sulude optužbe i izmišljotine ostave traga na organizmu pa mi je uz ostale probleme s kojima se nosim počeo i divljati tlak. Upravo zbog činjenice da ja moram po doktorima zbog nečije zlobe odlučio sam pokrenuti sudske tužbe.

Neki shvate svoju grešku tek kada ih okineš po džepu, na žalost. Optužiti mene da nekakvim milijunima kupujem stanove, a jedini stan kojeg sam vlasnik (zapravo suvlasnik) je 50 kvadrata u kojima živim i koje sam naslijedio od pokojne majke. Onda pogledaš tko te optužuje i shvatiš da je to vrlo mala šačica istih, čudnih ljudi koji su sami česti posjetitelji sudova. Sva sreća vodim dosta zdrav život pa povremene zdravstvene tegobe uspješno kontroliram.

Slobodan dan sa snimanja ste iskoristili za posjet Poljudu i utakmici “Hajduka“. Odakle seže ljubav prema Bijelima?
- Za “Hajduk“ navijam od malih nogu. Strast za Bijelima usadio mi je moj pokojni tetak. Malo toga općenito se sjećam iz djetinjstva, ali kristalno jasno se sjećam gdje sam bio i gdje sam gledao legendarne utakmice protiv “Tottenhama“. Ponosan sam vlasnik članske iskaznice, uplaćujem članarinu, sudjelujem u projektima koliko mogu. Objasniti zašto i odakle ljubav prema “Hajduku“ zapravo ne mogu. Nema se tu što objašnjavati, dovoljno je otići na jednu utakmicu i sve je jasno. Zapravo, sve je objašnjeno u riječima pjesme “Zbog jedne ljubavi“.

Koliko ste se, kao fan nogometa, od SP-a i povijesnog uspjeha hrvatske reprezentacije uopće mogli koncentrirati na snimanje?
- Hahaha, moglo se. Posao je posao, a i plan snimanja se dobro složio tako da je ekipa mogla gledati sve utakmice. Mislim da je samo jedna utakmica reprezentacije bila za vrijeme snimanja i ekipa se jednoglasno složila da se napravi pauza od dva sata. Što se mene tiče, ja inače uvijek gledam sve utakmice svjetskog prvenstva, to mi je gušt.

Kako sam znao da ćemo za vrijeme prvenstva snimati nekako sam se pomirio sa činjenicom da će ovo svjetsko prvenstvo proteći mimo mene. Naime, ja čim završi dnevno snimanje idem ravno u krevet, snimanje me iscrpi fizički i psihički tako da ne mogu ništa raditi nakon seta, niti gledati utakmice SP-a, pa sam većinu utakmica, osim utakmica reprezentacije, na žalost propustio. Nadam se da će se na krilima ovog fantastičnog rezultata promijeniti i dovesti u red neke stvari u domaćem nogometu.

Zbog snimanja ste preskočili i Pula Film Festival. Kako vam je Pula izgledala iz Splita? Je li se bolje vidjela s distancije?
- Iskreno, nisam uopće uspio pratiti. Nakon 12 sati provedenih na setu bacam se ravno u krevet, ne čitam ništa, ne gledam ništa. Vidio sam jučer dodjeljene nagrade. Čestitam od srca svim pobjednicima, kao i onima koji su ostali bez nagrada. Završiti film već je nagrada sama po sebi. Drago mi je zbog mog prijatelja Antonia Nuića. Naravno i zbog Nevija, Janka, Nataše, Borka, Gonza, Moce... uh, ma zbog svih njih da ne ispadnem nepravedan prema nekome koga sam izostavio.

Rade ne može biti veći Dalmatinac od Mate Gulina

Niste našli ulogu za oca Radu koji voli Split?
- Ovaj puta nisam imao ulogu za njega. Ne može biti veći Dalmatinac od Nene Srdelića i Mate Gulina koji su mi u filmu. Odluka je bila skoncentrirati se na glumce iz dalmatinske regije, bit će uloga za tatu u slijedećim projektima, naravno ako mu se bude sviđao scenarij i uloga, ha-ha-ha.

Naslovnica Kultura