Scena Kultura

LEGENDA DOMAĆEG GLUMIŠTA

Igor Galo, dobitnik nagrade za životno djelo na 65. Puli: Filmovi o 1991. teško da zaslužuju vrijedno mjesto u povijesti hrvatske kinematografije

LEGENDA DOMAĆEG GLUMIŠTA
Mislim da će proći još dosta vode Savom dok se ne suočimo s 1991. hladne glave i čista srca, pa onda ćemo pričati i o filmu.

Otvaranje 65. Pule proteklo je i u znaku dodjele nagrada za životno djelo. Jednu od njih, onu koja nosi ime legende hrvatskog glumišta Fabijana Šovagovića, zasluženo je dobio Igor Galo. Jedan od najboljih i najmarkantnijih hrvatskih glumaca svoju je prvu filmsku ulogu odigrao prije točno 50 godina u “Imam dvije mame i dva tate“ Kreše Golika.

Nastavio je potom glumiti u nekim od napoznatijih ex-YU filmova, “Mostu“ i “Valter brani Sarajevo“ Hajrudina Krvavca (1969., 1972.), “Divljim anđelima“ (1969.) Fadila Hadžića, “Maškaradi“ (1971) Boštjana Hladnika, “Poslijepodnevu jednog fazana“ (1972.) Marijana Arhanića, “Akciji stadion“ (1977.) Dušana Vukotića, “Paklenom otoku“ Vladimira Tadeja, “Banović Strahinji“ (1981.) Vatroslava Mimice, “Crvenima i crnima“ (1985.) Miroslava Mikuljana… kao i u međunarodnoj produkciji poput Peckinpahova “Željeznog križa“ (1977.).

Od devedesetih naovamo glumi, nažalost, jako rijetko (“Zatne godine“, “Jel jasno prijatelju?“) tako da je bilo sjajno vidjeti ga opet na velikom ekranu Arene u kratkom filmu “U ime jagode, čokolade i duha svetog“ Karle Lulić, pa makar u sporednoj ulozi.   

Kako to da vas više ne viđamo u filmovima? Izbirljivi ste ili vas redatelji ne zovu?
- Ne znam kako na ovo pitanje odgovoriti. Možda je razlog što se ne krećem u filmskim krugovima metropole. Ne pozivam nikoga, pogotovo ne telefonom, još manje šaljem čestitke za Božić i Novu godinu na adrese koje bi trebalo… U ovom životnom dobu i nakon nešto iskustva na filmu možda je normalno očekivati da se, barem mi u ovom malom filmskom svijetu, u isto toliko maloj zemlji, prepoznajemo kao ljudi i kolege po onome što smo do sada uradili. Hrvatska kinematografija kao da je počela 1991., nevjerojatno je koliko malo saznanja imaju današnji mladi filmadžije o hrvatskom filmu dotad.  

Dakle, ima to i veze s time što živite u Puli, daleko od filmskog oltara metropole?
- Mislim da  je problem u “filmskom oltaru metropole“, a ne u meni. Situacija sa mjestom u kojem živim je dodatno čudna, naime, svi govore da je Pula najfilmskiji grad u Hrvatskoj, međutim, po mom mišljenju, nije uopće filmski grad, a kamoli u kreativnom smislu. Dodatno je i vrlo daleko od “filmskog oltara“, ukoliko ostanemo u toj religijskoj terminologiji. Osim toga, ja se filmom bavim svakodnevno, imam svoj mali studio i zadovoljavam svoje male strasti kad ne mogu veće… Tužno je što mi sami dozvoljavamo da budemo provincijalizirani od strane oltara metropole. Kao što znate, pred oltarom se kleči i moli, a ta “vrlina“ mi nedostaje, pored mnogih drugih.

Žalite li što niste zaposleniji na filmu? Jeste li razmatrali preseliti se u Zagreb?
- Pa i ne žalim se… s obzirom na kvalitetu filmova snimljenih u razdoblju devedesetih u Hrvatskoj. Ja pamtim samo jedan “Kako je počeo rat na mojem otoku“ Vinka Brešana i pamtim, naravno, “Zlatne godine“ Davora Žmegača jer sam igrao glavnu ulogu. Da, žao mi je što nismo bili malo hrabriji, tada bi bili barem napadani, a ovako smo ignorirani. Ne, ne mislim se seliti u Zagreb radi čekanja posla.

Naime, ja sam se iselio iz Zagreba 1972. u Pulu jer si nisam mogao osigurati dostojan život kao podstanar, iako sam odigrao uloge u deset filmova, od čega u njih pet glavne uloge. Mnoge moje kolege iz tog razdoblja dobivali su stanove, kao na primjer dobitnici nagrade “Sedam sekretara SKOJ-a“. Čini mi se da se nešto slabo ponose tim nagradama, ali su stanove zadržali. Od tada sam iz Pule manje radio, a više učinio i za sebe i za obitelj.

Do tridesete godine snimili ste deset igranih filmova. Možete li zamisliti da ih neki mlađi glumac snimi danas toliko?
- Film vam je prokleta stvar. Redatelji i producenti bi voljeli mlade, pametne i dobre glumice i glumce, a takvih nema dok ne završe Akademiju dramskih umjetnosti. A tada najčešće više nisu ni dovoljno mladi, pa ni dovoljno lijepi, možda su pametniji, već pomalo potrošeni, a nisu ni startali u pravom smislu… Kao što znate, pamet nije neka tražena roba u našem društvu. U ovako maloj produkciji male su šanse da glumica ili glumac odigra dvije glavne uloge do tridesete godine, a da uz to bude i uspješan film.

Sve to frustrira, pogotovo kad je gotovo izvjesno da će tako biti do kraja vaše karijere – vječno čekanje ONE PRAVE ULOGE. Samo jedan primjer, glumci i glumice koji su opstali na filmu unazad 50 godina, a da nisu imali formalno akademsko obrazovanje mogu se na prste jedne ruke nabrojati - Milena Dravić, Neda Arnerić, Slavko Štimac i ja, možda sam još nekoga ne znajući propustio, neka mi bude oprošteno. Broja se ne zna onih koji su bljesnuli i nestali… Zato je film prokleto - zanimljiva stvar.

Također, može li danas neki glumac predstaviti neku novu pojavu u domaćem filmu kao vi nekoć urbanije likove?
- Ne znam da li je to usporedivo i da li sam ja taj koji ću to moći uspoređivati i mjeriti, međutim siguran sam da ih ima. Mislim da Tihana Lazović ima sve elemente urbane djevojke s tajnom, i, što je strašno važno, zrači istinom, može joj se povjerovati.

Jednako tako, glumili ste u žanrovski raznolikim filmovima, od akcijskih/ratnih do drama. Koliko raznolikosti nedostaje novijem hrvatskom filmu? Kakvo je vaše mišljenje o njemu? Plusevi? Minusi?
- Imao sam sreću da su me redatelji vidjeli u različitom spektru od nestašnih urbanih tinejđera, junaka ulice, ljubavnika, mladog talijanskog fašiste, perveznog Frankovog falangiste, gastarbejera u Njemačkoj, ruskog vojnika, poručnika wermahta, partizana, grofa Marconia, pa na kraju i slastičara. Samo to što sam nabrojao teško se može naći u repertoaru glumca u domaćem filmu, što je u najmanju ruku minus. Kod nas ne postoji žanr film. Pitanje je što bi moglo kod nas biti romantična komedija ili samo komedija? Za neke filmove saznate da je komedija ili dječji film zato što na plakatu tako piše.  

Možete li usporediti Pulu, festival od kojeg ste stariji pet godina, prije i poslije devedesetih, pa i jugoslavenski film s današnjim hrvatskim/regionalnim?
- To su neusporedive pojave, jedina poveznica je Arena, što festival čini izuzetnim i atraktivnim. FJIF bio je jedinstven po tome što nije bio elitistički, bio je otvoren narodni festival filma, u vrijeme kad je u Europi bilo samo devet filmskih festivala. Na Venecijanski festival morate otići brodom na Lido, a za narod nema mjesta. Na cannesku Croisettu ne možete ni ući, ograde ga dijele od naroda i prave publike. A sada svi filmski festivali u polukrugu od tisuću kilometara prema istoku izgledaju isto ili slično, nastoje biti elitni, a u osnovi su jadne kopije Venecije, Cannesa, Berlina…

Prije 50 godina glumili ste s Fabijanom Šovagovićem u “Imam dvije mame i dva tate“, a danas ste osvojili nagradu s njegovim imenom. Zatvaranje kruga?
- Mislim da nije zatvaranje kruga i da ću još imati što reći na filmu i filmom. Svijest o tome gdje sam zapravo došao kad sam sjedio u krugu Fabijana Šovagovića, Mije Oremović, Relje Bašića i Vere Čukić jasna mi je tek sada sa nagradom koja nosi ime Fabijan Šovagović. Možda je tako bilo najbolje. Ja sam se u tom filmu igrao, igru je omogućio Krešo Golik, jer se mladunac od 19 godina vrlo lako može umisliti i onda na kraju i sebe upropastiti, što se često događa.

Enormna popularnost teško je breme za slaba pleća, rekli bi mudriji od mene. Dugo sam mislio da su filmovi koji su dolazili s godinama i dalje samo igra i san koji će završiti i svi se mi vratiti nekim “ozbiljnim poslovima“. Mnogi su mi govorili da je to divno, biti glumac, međutim, pitali su “da šta ja inače radim“? I tako u tome “što inače radim“ prođe u radosti i veselju 50 godina. Čini se da je san prošao i da ću se konačno početi ozbiljno baviti filmom, šalim se. Mislim da će i dalje biti igra.

Koliko ste od Fabijana naučili? Je li gluma s njim i, recimo, Borisom Dvornikom, Pavlom Vuisićem, Batom Živojinovićem i Reljom Bašićem bila za vas svojevrsna akademija?
- Svakako bih među nabrojane dodao Slobodana Cicu Perovića, Radeta Šerbeđiju, Ljubu Tadića, Ljubišu Samardžića. Iskustvo stečeno pored takvih kolega je više stanje, to je i škola i praksa. Ja i kad sam završavao svoje scene u filmu nisam odlazio sa snimanja. Tada je, kao i ja, na filmu debitirao Ranko Mitić, naš Mita, kao asistent kamere kod Ivice Rajkovića. I on sada slavi svojih 50 godina na filmu. Strašno me je zanimalo sve što se tiče kamere i onoga iza kamere.

Svoju prvu fotografiju sam snimio i napravio u svojoj fotolaboratoriju sa deset godina, pa me je i sve oko kamere dodatno fasciniralo. Svim ovim glumačkim veličinama s kojima sam imao čast biti u kadru, ali i iza kamere ih gledati, slušati kako funkcioniranju spomenuo bih plejadu svjetskih glumaca s kojima sam bio u kadru, čak i glumio. Sa ove distance izgleda nestvarno. James Mason, James Coburn, sir John Gilgud, Maksimilian Shell, Alec Guines, Harison Ford… Ja nemam formalno akademsko obrazovanje, živim u Puli koja nije, kao što rekoh, filmski grad i pored svega toga uspio sam snimiti preko 70 filmova, TV epizoda, kratkih filmova... i još mi treba izazova.

Mislite li da biste svejedno krenuli “glumačkim drumom, a ne šumom“ (kao student šumarskog fakulteta i kazališni amater) da vas Golik nije angažirao na filmu?
- Da me Krešo nije angažirao mislim da bi krenuo “šumom“ jer sam, na dan kada sam dobio ulogu u filmu, prošao ispit iz nacrtne geometrije kao glavni uvjet za upis u drugu godinu Šumarskog fakulteta u Zagrebu. Izabrao sam film. Međutim, moja strast za plemenitim drvetom i njegovom obradom nije me napustila. Odmah pored videostudija imam stolarsku radionicu.

Kako recimo iz današnje perspektive gledate na epitet “jugoslavenski Alain Delon“?
- Možda je bilo neke osnove za takvu usporedbu. Naime, još davne 1969. pokojni Dragan Nikolić i ja trebali smo snimiti film o poznatoj aferi Marković u Francuskoj. Redatelj Vladan Slijepčević me je baš zbio te sličnosti s Delonom i uzeo za ulogu. Poznate francuske glumice, Jeanne Moreau na primjer, također je bila u podjeli. Međutim, od sveg nije ispalo ništa jer smo bukvalno vraćeni s aerodroma u Beogradu zbog toga što je francuski producent sve otkazao jer je na mjesto predsjednika Francuske došao Georges Pompidou, nakon što je Charles De Gaulle predao vlast. Špekuliralo se da je Pompidouva žena bila umiješana u aferu… Producent se prepao i tako je prvi i jedini film u kojem smo pokojni Gaga i ja trebali igrati zajedno – propao.

A na kontroverznu “Maškaradu“? Snimaju li se danas takvi filmovi na ovim prostorima?
- To je bilo moguće samo u Jugoslaviji i nigdje drugdje u svijetu. Naime, poznati slovenski publicista i filmski teoretičar Marcel Štefančić napisao je knjigu pod naslovom “Maškarada ili kako je uopće to bilo moguće“,  gdje široko obrađuje film u odnosu na slične pokušaje u svijetu. Pogotovo sa filmom “Posljednji tango u Parizu“ koji je snimljen kasnije, kao i razvikana “Emanuella“. Odgovor na tu temu zahtjeva još jednu duplericu.

U “Akciji stadion“ radnja je ambijentirana u Zagreb 1941., gdje preko 4000 srednjoškolaca protestira protiv razdvajanja vršnjaka na nacionalnoj osnovi. Koliko je to bio vizionarski uradak s obzirom na zbivanja 1991., kao i naslov vašeg film a “Crveni i crni“ koji isto djeluje proročki s obzirom na političke podjele?
- U samom početku snimanja filma, spomenuo sam Vudu da kad ćemo konačno izaći iz rata u našoj kinematografiji, skinuti s dnevnog reda ustaše, ali i partizane! Tada sam već snimio praktično tri moderna urbana filma “Imam dvije mame…“, “Divlje anđele“, “Maškaradu“. Ništa mi nije odgovorio. Pomislio sam da takav film valjda treba kako bi Zagreb, Grad heroj, imao i film o tom herojskom otporu nacizmu, fašizmu i ustaštvu.

Puno godina kasnije, kasnih devedesetih, naišao sam na dnevničke zapise akademika Medakovića koji je tada zajedno sa svim đacima srednjih škola bio dotjeran na stadion. Zapanjio sam se kad sam pročitao da nikakvog otpora protiv razdvajanja đaka po nacionalnom opredjeljenju nije bilo. Ustaški zapovjednik je pozvao sve đake Hrvate da pređu na drugu stranu stadiona, a njima da se pridruže Slovenci i Crnogorci?! Kada se to dogodilo Hrvati, Slovenci i Crnogorci su pušteni sa stadiona.

Veli dalje Medaković “mi, preostali Srbi i Romi ostali smo do kasno navečer dok nismo svi bili popisani, Romi su ostali još dugo iza nas. Stadion je zapaljen kasnije, ali ne tim povodom“!? Sada, gledajući s ove daljine, mislim da smo mi ipak snimili futuristički film. Potvrdu dobivam svakodnevno i u sve većim “dozama“.

Navodno ste tada pitali Vukotića dokad ćemo još raditi filmove o 1941. godini. Pitate li se i dokad će se raditi filmovi o 1991., također i 36 godina kasnije?
- Filmove o 1991. smo već napravili, teško da zaslužuju vrijedno mjesto u povijesti hrvatske kinematografije. Mislim da će proći još dosta vode Savom dok se ne suočimo s 1991. hladne glave i čista srca, pa onda ćemo pričati i o filmu.

Naslovnica Kultura