Scena Kultura

VELIKI 'MALI'

Pobjednik Pulskog festivala Antonio Nuić: Nekad je veselje, nekad tuga, ali ovdje nikad nije dosadno

VELIKI 'MALI'
Naše društvo je zimzelena inspiracija, a što se tog raspada tiče, imam oscilacije u raspoloženju i pogledu na stvari. Nekad mi se čini, kad čitam starije cinike i pesimiste, da je ovo društvo oduvijek u nekakvom raspadu. Krleža kad piše 1914. sve se raspada. Kad piše 1945. još je malo gore. Isto, kad se čita disidente šezdesetih i sedamdesetih to je sve mrkli mrak, ideološki mrak, tako da ja zapravo ne znam, tj. volio bi čuti kad je ovom društvo bilo genijalno, ali da je to bilo objektivno genijalno.

Antonio Nuić se s “Malim“ vratio korijenima u dva doslovna smisla, nakon uvjetno rečeno filma za publiku kakav je bio “Život je truba“. S jedne strane, povratak korijenima u režijskom smislu, s druge nastavak Nuićeva segmenta iz omnibusa “Seks, piće i krvoproliće“, ponosno s Franjom Dijakom, Bijanom Navojcem, Rakanom Rushaidatom i Hrvojem Kečkešom u glavnim ulogama. Nuić je shvatio da mu bolje leže takvi filmovi, manji, nezavisniji filmovi poput “Malog“, ponajboljeg ostvarenja Pule.

- Bolje mi leže filmovi koji se mogu brže realizirati. “Mali“ je takav film. S tim likovima ja evo već živim od studentskih dana kad sam napravio, ajmo reći, korijen svih problema, prvu vježbu, polusatnu TV dramu “Vratite im Dinamo“ – podsjeća Nuić na početke. “Mali“ je zapravo treći dio Nuićeva “serijala“.

- Davno smo producent Boris Matić i ja znali da ćemo sigurno napraviti treći nastavak, još kad smo završili “Seks, piće i krvoproliće“, samo smo shvaćali da treba proći neko vrijeme pa ćemo najbolje vidjeti. Nakon što smo snimili “Život je truba“ razmišljali smo što dalje. Izložio sam mu nekoliko stvari koje imam, među ostalim i nastavak. Odluka je pala i tako je nastao scenarij za “Mali“.

Kažeš da živiš s tim likovima, zašto baš s njima, a ne s onima iz “Život je truba“?
- Ovi su mi prva ljubav. Čovjek voli sve svoje likove, ali s ovima sam uvijek imao osjećaj bliskosti. To su glumci iz moje generacije, generacijski smo i prijateljski povezani. Uvijek nekako u razmišljanjima o tome što bi radio, prirodno mi oni padaju na pamet svako malo. Taj početak naše suradnje bio je na toj TV drami, svima nam je ostalo u lijepom sjećanju. Uspostavili jedan način rada kojeg se držimo i dan-danas, tako da se uvijek rado vraćamo njima, u stilu “ajmo vidjeti što bi bilo s njima danas“.

Nešto slično u američkom filmu radi Richard Linklater koji se periodički vraća likovima iz “Prije svitanja“...
- Tako je, a kujemo i paklene planove za još jedan skori nastavak. Sada s ovim dečkima Franjom, Bokijem, Raksom, Kečom dobivam drugu generaciju Vitu Dijaka koji je fenomenalan glumac i već sada planiramo baciti više fokus na njega pa se vratiti opet na njih, znači kao neka “ongoing“ saga.

Dakle, Linklater je bio negdje u primozgu, podsvijesti?
- Što se Linklatera tiče, kada sam počeo studirati, jako tražena i bitna literatura, točnije jedan rođendanski poklon jednog našem prijatelja drugom bio je vezan za njega. Tad su bili počeci interneta, negdje 1996./1997. godine. Otac tog prijatelja je radio u nekoj firmi u kojoj su imali i printer u boji i Internet, i on je isprintao frendu sve što je mogao naći o Linklateru na netu. Tako, Linklater je moja trajna inspiracija i ljubav još od studentskih dana, od njegovog prvog filma “Slackera“ do “Munjenih i zbunjenih“. To je meni i dalje naj-uloga Matthewa McConaugheyja. Linklater je uvijek negdje u primozgu, takav interesantan autor uvijek inspirira.

Malo je likova u filmu, ali se ocrtava cijelo hrvatsko društvo. Nije nužno da film bude premrežen likovima da bi odražavao društvo?
- Ovaj film je nastojao biti asketski, i scenaristički i režijski. Asketizam određeni postoji, pa je bilo logično, ono, ajmo sve zatvoriti u jedan svijet koji će podsjećati na širi naš svijet. To je bila prvotna intencija. Kad bi podvukao zajedničku crtu svih filmova od najrazličitijih redatelja koje volim, uvijek mi je najdraži onaj u kojem vidim da ga je ub'o već u ideji i znao kako će to riješiti i završiti. Recimo, od Spielberga je meni i dalje najbolji film “Duel“. Kad pogledaš cijeli Spielbergov opus koji je sjajan, velik, impoznatan i sve, kao film, kao sušti film, taj “Dvoboj“ je još uvijek najbolji. Zadnji film Johna Hustona, “Mrtvi“, briljantno je jednostavan, nefilmski predložak, kraj priče malo turoban, puno literaran, ali čovjek je uspio s minimumom minimuma izvući maksimum.

Čini se da je i Scorsese utjecaj, ideš u krimi-dramu kao nikad dosad…
- Da, nisam išao prije u tom smjeru, a Scorsese je isto jedan od vječnih utjecaja. Redatelj uz čije sam ne samo odrastao, nego i studirao. Sve njegove filmove sam gledao na desetke puta, “Dobre momke“ sigurno 40-ak, “Casino“, sve… A onda opet, ako trebam reći kad mi je Scorsese najdraži, nije to nužno u svojim najtipičnijim filmovima, već bi možda prije rekao “Alice više ne živi ovdje“, tu ga imam, osjetim njega, a ne bavi se ničim što je njegovo, što je New York, što je Italija, što je kriminal, što su rubni, marginalni likovi…

U jednom od naših prijašnjih intervjua izjavio si da ti je američki film, noviji i stariji, bolji od europskog. Je li još uvijek to misliš, smiono s obzirom da mnogi vole podcjenjivati američki film?
- Pa je, bolji je, to iskreno mislim. Europski film je tražio odgovor na tu evidentnu američku dominaciju u očima publike, u očima svega, spektakla, ali zapravo je nije našao. Pokušao se svesti na eksperimente filmskom formom, no ispostavilo se da eksperimenata filmskom formom otprilike ima dva i pol i da su sve ostalo inačice toga. Naravno, američka produkcija je toliko ogromna i toliko široka, međutim koliko god nam se čini na prvu da su u pitanju samo ekranizacije stripova, kad pogledate filmove poput “Tri plakata izvan grada“, nalazite tu takvih remek-djela i dragulja koji su toliko filmski, pravi, istinski film. Gledam ja razne filmove, europske, sve, ali da me nešto dirne, motivira, razgali, to uglavnom uspijeva američkom filmu.

Vratimo se s filma na društvo. Koliko te hrvatsko društvo kao takvo inspirira i inspiriralo te za ovaj film u kojem u podlozi govoriš o raspadu istog?
- Uh, pa to je zimzelena inspiracija, a što se tog raspada tiče, imam oscilacije u raspoloženju i pogledu na stvari. Nekad mi se čini, kad čitam starije cinike i pesimiste, da je ovo društvo oduvijek u nekakvom raspadu. Krleža kad piše 1914. sve se raspada. Kad piše 1945. još je malo gore. Isto, kad se čita disidente šezdesetih i sedamdesetih to je sve mrkli mrak, ideološki mrak, tako da ja zapravo ne znam, tj. volio bi čuti kad je ovom društvo bilo genijalno, ali da je to bilo objektivno genijalno.

Ja sam živio u tom komunizmu svoje dječaštvo i nisam to uopće mogao doživjeti kao neki sustav. Išao sam u školu, hrvatski su me odgajali mama i tata, išli smo u crkvu i sve to. Nisam razumijevao kontekst, ali onda kad slušaš o toj Jugoslaviji, pa vidiš objektivne rezultate, ti vidiš tu diskrepanciju. Puno se ljepše priča nego što ima objektivnih pokazatelja. Tamo gdje ima pokazatelja, recimo kao kinematografija koja je bila moćna šezdesetih, a jasno je zašto je to tako, puno se novaca i svih drugih resursa ulagalo.

E sad, u odnosu na to mi već pomalo propadamo. Onda, opet, kao, danas dođeš tu, u Pulu, pa je tu taj hotel koji je isti iz sedamdesetih, ali je, bolji su auti ispred njega (smijeh). Kad smo vozili do Pule, bio je mali Vito s nama u autu. Rekao sam mu “ovo ti je isto kao kad sam ja dolazio na more, samo nije bilo klime u autu, izlazio si skroz znojan, umoran, bez mobitela (smijeh). Mene ovo društvo inspirira nekad na veselje, nekad na tugu, ali je inspirativno. Ovdje se nikad ne može reći da je dosadno.

Naslovnica Kultura