Scena Kultura

MLADA SPLITSKA NADA

Lucija Bosančić večeras na FMFS-u predstavlja film 'Silvio zmaj': Van Damme je bitan dio mog odrastanja, ali 'Mad Max' me prvi apsolutno očarao

MLADA SPLITSKA NADA
Naravno da je Van Damme bio bitan dio mog filmskog djetinjstva, vjerujem i ostatku moje generacije. Mi smo odrastali na tom zlatnom dobu akcijskih filmova s kraja 80-ih, početka 90-ih, koji su se uglavnom bazirali na sirovoj filmskoj energiji, za razliku od danas kada većina akcije proizlazi iz CGI-ja. Ali, Van Damme i njegov bogat opus, uz dužno poštovanje, ipak će morati ustupiti mjesto 'Mad Maxu' kao prvom filmu koji me apsolutno očarao u djetinjstvu. Malo kasnije, tijekom srednje škole, mjesto favorita su definitivno zauzeli 'Trainspotting“ Dannyja Boylea i 'Strah i prijezir u Las Vegasu' Terryja Gilliama.

Lucija Bosančić je studentica druge godine diplomskog studija Film, Medijska umjetnost i Animacija pri Umjetničkoj Akademiji u Splitu. “Silvio Zmaj“ je njezin nastavni rad s prve godine diplomskog “nastao iz čiste ljubavi prema filmu i iz dobre volje svih ljudi koji su bili spremni sudjelovati u nastajanju istog“. Film se bavi Silvijem, specifičnim mladićem kojeg, poručuje Lucija, možete upoznati samo ako spomenuti film i pogledate.

Rođena si 1993., koji su te filmovi i glumci oblikovali kao filmofila u djetinjstvu i mladosti? Je li tu i Van Damme kojeg obožava lik tvog filma “Silvio zmaj“ i drži njegove plakate na zidu sobe, uključujući i onaj za “Tešku metu“ Johna Wooa?
- Naravno da je Van Damme bio bitan dio mog filmskog djetinjstva, vjerujem i ostatku moje generacije. Mi smo odrastali na tom zlatnom dobu akcijskih filmova s kraja 80-ih, početka 90-ih, koji su se uglavnom bazirali na sirovoj filmskoj energiji, za razliku od danas kada većina akcije proizlazi iz CGI-ja. Ali, Van Damme i njegov bogat opus, uz dužno poštovanje, ipak će morati ustupiti mjesto “Mad Maxu“ kao prvom filmu koji me apsolutno očarao u djetinjstvu. Malo kasnije, tijekom srednje škole, mjesto favorita su definitivno zauzeli “Trainspotting“ Dannyja Boylea i “Strah i prijezir u Las Vegasu“ Terryja Gilliama. Za konkretan Van Dammeov poster zasluge ipak idu producentu filma Marku Višnjiću koji me definitivno nadmašuje po stručnom poznavanju Van Dammea i općenito akcijskih filmova spomenutog perioda, a čiji je film “Nice and Cosy“ također u programu “Ješki“ FMFS-a.

Voliš fotografiju i pokretne slike, tj. film. Odakle ljubav prema jednom i drugom i koliko je to dvoje povezano? Odnosno, je li ljubav prema slici pokrenula ljubav prema pokretnoj slici?
- Teško je opisati odakle dolazi ta ljubav. Mislim da bi najjasnije bilo kad bih je nazvala potrebom. Mogu samo reći da mi je logično i intuitivno bilo nakon osnovne upisati Školu Likovnih Umjetnosti u Splitu, gdje sam završila fotografski dizajn. Tijekom četvrtog razreda srednje škole se dogodila po mene sretna situacija, a to je da nam je predavao profesor Hrvoje Zuanić koji je završio smjer Film i Video na UMAS-u. Primarni zadatak na njegovom predmetu nam je bio snimiti film i montirati ga. To je bio moj prvi susret s procesom stvaranja filma i od tada mi je to svojevrsna ovisnost. Što se tiče same povezanosti fotografije i filma, mislim da je veza jasna; iako koegzistiraju kao dvije zasebne grane, ljubav prema jednom neodvojiva je od ljubavi prema drugom.

Je li ljubav prema filmu presudila upisu na UMAS?
- Kao što sam natuknula, ljubav je definitivno prisutna, ali čak ne bih rekla da je bila presudna. Retrospektivno gledano, vjerujem da je to bila želja za upoznavanjem s nepoznatim. Većina nas voli filmove i uživa u njima, ali sam proces stvaranja istog nam je poprilično stran. Htjela sam naučiti tehničku stranu stvaranja filma, dramaturgiju scenarija i, ono što je najvažnije, filmski jezik i kako ga koristiti.

Koliko si naučila o filmu gledajući filmove, a koliko na faksu?
- Mogu reći da sam gledajući filmove kroz život upoznala vlastite afinitete koji se tiču vizuala, stila, ritma i slično, ali profesori na faksu su me naučili razmišljati o onome što radim i zašto radim to što radim, a vjerujem da je to mnogo vrijednija lekcija za naučiti. Naši profesori nisu skloni učiti nas zanatske trikove jer to ćemo ionako kad-tad naučiti ako se uhvatimo posla, čini mi se da je njima puno draže natjerati nas da kopamo po vlastitim glavama i usmjeriti nas na pronalazak autorskog načina izražavanja.

Tvoj mentor na filmu “Silvio zmaj“ je bio Dan Oki. U čemu se sve očitovalo njegovo mentorstvo? Kako je Oki zadovoljan filmom?
- Dan Oki neće meni kao studentici dati konkretna riješenja za moj konkretan problem, njegova misija kao profesora je da mi proširi vidike što se tiče načina na koji se ja mogu izražavati i da mi nenametljivo pomogne u tome da nađem način koji je meni u tom trenutku primjeren za priču koju želim ispričati. Njegovo zadovoljstvo ja ne mogu komentirati. Peticu sam za film dobila, bilo je tu i pozitivnih komentara, ali za dublje analize i recenzije morat ćete njega pitati

Bolesnog oca protagonista glumi Elvis Bošnjak. Kako si uspjela njega angažirati?
- Moj dragi kolega s akademije i zvijezda filma, Donat Zeko, prije upisa glume na UMAS-u bio je član kazališta PlayDrama, gdje je radio s Elvisom Bošnjakom pa sam preko njega inicirala kontakt. Ali, u svakom slučaju je prekrasna stvar što su glumci sa stažom, poput gospodina Bošnjaka, spremni uskočiti i pomoći nama studentima s UMAS-a koji filmove stvaramo bez ikakvih sredstava s ničim za ponuditi zauzvrat osim dobre volje i truda koji ulažemo da napravimo zajednički kvalitetan rad. Isto to mogu reći i za kolege s akademije, kao što su Davor Pavid i Donat i mlade glumačke snage Franko Jakovčević i Roko Marušić koji se također pojavljuju u filmu.

Silvio je meta “bullyja“. Je li iza odjavne špice on postaje nekakav splitski Van Damme, spreman da se suoči s njima?
- Ako netko od gledatelja to pročita na taj način, onda je to istina. Ja osobno volim gledati na taj kraj kao na Silvijevu spoznaju da je u očima svog oca on junak i da nema potrebe da se dokazuje drugima ili samom sebi. Ali, onda volim nastaviti i u drugom, malo pesimističnijem tonu pa promisliti kako je to bila prekrasna spoznaja koju će već sutra Silvio zaboraviti i nastaviti u svom uobičajenom ritmu, kako to u životu obično i biva.

Lokacije filma su sjajne i rijetko korištene, konkretno Koteks i njegova okolica, bivši “Metropolis“, dvorana…
- Koteks je jedinstveno mjesto u Splitu. Mi koji ga znamo prepoznajemo da se radi o jednoj lokaciji, ali vjerujem da gledatelji koji nisu toliko upoznati sa Splitom neće to modi lako iščitati. U tome leži njegova posebnost, raznolik je, ujedinjen, a opet podijeljen u zasebne sektore, tj.  vjerujem da je to jedan idealan javni prostor koji je na veliku štetu zaboravljen i zapušten. Ali, eto, meni je možda baš zato dobro poslužio kao lokacija, sigurno ne bi bio toliko filmičan da je uglancan i blještav.

Koliko su splitske lokacije općenito snimateljski poticajne?
- Mislim da se u Splitu može naći zaista filmičnih lokacija, pogotovo u dijelovima koji su izvan uobičajenih ruta. Naprimjer, Mertojak je kao arhitektonska cjelina izrazito zanimljiva lokacija. Meni su intrigantniji dijelovi Splita koji se ne pojavljuju na razglednicama, iako naravno, lokacije poput Varoša ili Radunice imaju svoje mediteranske čari, dok novije uređeni dijelovi grada poput Rive ili Zapadne obale u meni ne bude likovnu zainteresiranost, eventualno za filmove koji se bave egzistencijalnim krizama “jet-seta“.

Kakvu recepciju očekuješ na FMFS-u i koliko te ona može pogurati dalje kao filmašicu?
- Idealno bi bilo da se publika zabavi i promisli malo o Silviju i njegovim problemima, tj. o karakterima sličnim njemu koje često uzimamo zdravo za gotovo i koristimo ih samo kao izvor ruganja. Što se tiče samog pitanja hoće li se publici svidjeti film ili ne, to ne mogu predvidjeti. Naravno da ću biti iznimno sretna ako se publici svidi film, ali sama znam da je sa zanatske strane još velik put ispred mene i da ću se cijeli život usavršavati.

Nedostaje li hrvatskom filmu više filmašica i kako bi se ti tu uklopila? Preferiraš li eksperimentalne filmove koje također snimaš ili igrane kao “Silvio zmaj“?
- Primjećujem da se javlja sve više ženskih imena u hrvatskom filmu i mogu redi da mi je jako drago zbog toga, ali ne opterećujem se tom podjelom na muške i ženske filmaše, važno da je da se snima i da se snima kvalietno i sa srcem. Igrani filmovi su vrlo direktna komunikacija s publikom, što meni osobno više odgovara, ali proces stvaranja eksperimentalnog filma je mnogo spontaniji i zaigraniji, rekla bih čak i prirodniji, pa tu leže neke čari eksperimentiranja. Idealno bi bilo posložiti jedan pravi eksperimentalno-igrani film, što vjerujem da ću i napraviti u dogledno vrijeme.

Što dalje nakon FMFS-a i UMAS-a?
- Iskreno vam ne znam reći. Idem korak po korak. Imam još za snimiti diplomski film koji je trenutačno u scenarističkoj fazi i trebao bi krenuti u snimanje na jesen. Dalje od toga nemam potrebe razmišljati.

Vjerno pratim Andreu Arnold i Lynne Ramsey

Morat ću skrušeno priznati da nisam dovoljno domaćih filmašica popratila da bih mogla definitivno reći da nečiji opus odgovara mojim afinitetima. Što se tiče stranih filmašica, Andrea Arnold i Lynne Ramsey su redateljice čije radove vjerno pratim.

Naslovnica Kultura