Scena Kultura

'Razgovor s trojicom od Ferala'

Marina Baničević i Saša Stanić, dvojac iza filma 'Viva ludež': 'Feral Tribune' je bio dvorska luda u zemlji tlapnji

'Razgovor s trojicom od Ferala'
U to vrijeme neugodnih tišina, doslovno 'feral', svjetlo, i to s cerekom, osovina na koju smo se oslanjali. U trenutku kada su mitovi i obmane jednog vremena zamijenjeni novim mitološkim pričama kao reduktorima svijesti i odgovornosti, nastupa 'Feral' naoružan ludizmom, smijehom, ironijom, porugom. I što je ključno, sa snažnom kritičkom svijesti u demaskiranju političke i društvene zbilje.

Mjesec dana nakon premijerog prikazivanja u Rijeci, dokumentarni film “Viva Ludež: Razgovor s trojicom od Ferala“ Marine Baničević i Saše Stanića imat će ovog petka dalmatinsku i splitsku premijeru u “Kinoteci“. Tim povodom napravili smo razgovor s dvojcem od filma o “Feralu“.

Što je vama konkretno značio “Feral“?
Saša: Najkraći odgovor bio bi: dobro pisanje. Zatim hrabrost. Odgovornost. Humor. Preuzimanje uloge dvorske lude u zemlji koja bi htjela biti zamak načinjen od tlapnji i mitskih priča. Feral vidim kao Schlöndorffova Oskara Matzeratha iz “Limenoga bubnja“ koji uporno udarajući po svojem instrumentu remeti pompoznost vlasti i servilnost rulje. Ali, moje ili, pak, Marinino mišljenje o “Feralu“ tek je jedno u nizu, nipočemu posebno, mi smo samo dvoje čitatelja. I tu dolazimo do onoga da su “Feral“ ljudi koji su ga stvarali, ali i oni koji su ga čitali. Uostalom, gasile su se i veće novine i s dužom tradicijom – vjerojatno najbolji primjer je “Vjesnik“, a opet, za koje od njih bi se moglo reći da su stvorile čitatelje koji su u tolikoj mjeri bili vjerni listu koji su kupovali. I koji uporno žele da se on ponovno pokrene.

Marina: U to vrijeme neugodnih tišina, doslovno “feral“, svjetlo, i to s cerekom, osovina na koju smo se oslanjali. U trenutku kada su mitovi i obmane jednog vremena zamijenjeni novim mitološkim pričama kao reduktorima svijesti i odgovornosti, nastupa “Feral“ naoružan ludizmom, smijehom, ironijom, porugom. I što je ključno, sa snažnom kritičkom svijesti u demaskiranju političke i društvene zbilje.

Deset je dugih godina prošlo od gašenja “Ferala“. Koliko “Feral“ nedostaje (u) Hrvatskoj? Koliko je novinarstvo osiromašeno bez njega?
Marina: U tih deset godina nije se promijenilo ništa nabolje, dapače. “Feral“ je ostao dokument vremena i društva koje smo živjeli, a koje nije ništa naučilo na vlastitim pogreškama. Svjedočimo trendu uzurpacije javnog prostora retrogradnim idejama, a takozvana svjetonazorska pitanja tek su eufemizam za urušavanje nekoć postignutih civilizacijskih dosega. Istovremeno narod nestaje u egzistencijalnoj praznini.

Što se novinarstva tiče, ono je danas, barem prema mojem mišljenju, dominantno senzacionalističko, reklamersko, opsjenarsko. Mediji se prečesto nađu u procjepu između političke vlasti i kapitala. U tom smislu, “Feral“ nedostaje kao novina u kojoj bez uljepšavanja nalazimo ozbiljne i analitičke tekstove, promišljanja o kulturi, ali i puno smijeha, makar bio i gorak. Upravo zato je sjećanje na “Feral“ još uvijek živo i pulsirajuće.

Kakav bi “Feral“ danas bio s obzirom koliko je Hrvatska otišla unatrag u društveno-političkom smislu od 2008. naovamo? Možete li zamisliti neke nove naslovnice za anale?
Saša: U posljednjem “Feralovu broju lijepo piše “Hrvatska ide dalje, Feral ispao“. Sadašnja Hrvatska ne treba “Feral“. Ne treba ni fotomontaže s njegovih naslovnica. Bilo bi joj sasvim dovoljno – da ostanemo pri značenju “ferala“ – dobro staro prosvjetiteljstvo. I to, onako, u Kantovom smislu. Zapušteno smo društvo koje tek treba izići iz “samoskrivljene nezrelosti“. U filmu na jednom mjestu citiramo slovenskog sociologa Rastka Močnika. On se u svojoj najpoznatijoj knjizi pita “Na temelju čega prosuđujemo što je doista opasno, a što je samo odvratno?“ Prilikom praćenja dnevnih zbivanja osjećaji prečesto ekvilibriraju između ta dva pojma.

Zašto ste se odlučili za razgovornu formu dokumentarca?
Marina: Odluka da film bude razgovorna forma je dvojaka. S jedne strane, istražujući o “Feralu“, broj sugovornika se stalno povećavao – gdje i kako prelomiti granicu i odrediti koga staviti u film, a koga ne? S druge strane, u današnjem društvu je, čini se, dijalog najčešće besmislen, pa i nekurentan. Stoga je naše posezanje za razgovornim filmom refleks na takvo stanje. Da bismo dinamizirali razgovornu liniju asocijativno je “razbijamo“ citatima, animacijama, grafikonima te fragmentima iz “Ferala“. To je podsjetnik na izgled tih novina, no treba reći da praćenje takvog filma zahtijeva povećanu pažnju gledatelja. Informacije s ekrana pljušte, ali ako se iz prvog gledanja i ne “uhvati“ sve, uvijek ostaje razgovorna linija koja je “srce“ filma.

Koliko su trojica od “Ferala“ Viktor Ivančić, Boris Dežulović i Predrag Lucić jednako lucidni u razgovoru, pred kamerom, kao u pisanju?
Saša: Iako film traje 100 minuta i bazira se na razgovoru, još nam nitko nije rekao da su nam sugovornici nezanimljivi, nejasni ili nešto slično. Ali, nije ljudima za vjerovati. Najbolje je da splitski gledatelji sve sami provjere.

Lucić je izjavio da su njih trojica u filmu glumili bez kaskadera. Je li posrijedi bilo verbalno akcijsko junačenje?
Saša: Sama izjava je prethodila snimanju, a Lucićeva je lucidnost pogodila u sridu. Bilo je to nedugo nakon što smo im iznijeli osnovni koncept filma – dakle, da od njih nećemo tražiti klasične izjave u formi “kruška pod njušku“, već da bismo s njima vodili dijalog u opuštenoj atmosferi o širokom spektru tema. Takav koncept je podrazumijevao snimanje razgovora kako se bude odvijao – što jest svojevrsno junačenje koje ne prašta pogreške.

Od snimanja filma do njegove premijere, napustio nas je Lucić. Kako ste reagirali na njegovu smrt? Bi li on bio zadovoljan filmom da ga je mogao vidjeti?
Marina: Kako se itko osjeća kad ode draga osoba?! S Predragovim odlaskom izgubili smo nekoga tko je kritički, ali i humano promatrao svijet, naravno, uvijek s dozom humora. Njegovi talenti ostavili su neizbrisiv trag u nezavisnom novinarstvu, kao i u satiričkom pjesništvu u kojem mu na našim prostorima, a vjerojatno i šire, nema premca. Kao takav, utisnuo je snažan pečat u sve nas koji smo ga čitali, a kamoli poznavali. A o tome, bi li mu se dopao film ili ne, možemo samo spekulirati.

Saša: Predraga Lucića poznavali smo prekratko da bismo se usudili pretpostaviti njegovu reakciju. Tijekom snimanja bio je afirmativan, pa vjerujemo da bi takav bio i pred gotovim filmom. S druge, pak, strane, teško nam se bilo oteti dojmu da je naš kadar za Predraga, kao i za Viktora i Borisa često bio premali.

Mislite li da film može inicirati interes za ponovno pokretanje “Ferala“?
Saša: To nije do nas, a nije nam to ni bila motivacija za rad. Međutim, možemo reći da je ovaj film poziv na čitanje. I to ne samo čitanje tekstova i knjiga koje je trojac Viva Ludež objavio, već i autora kojih se u filmu dotičemo bilo izrijekom ili citatom, kao i naslova objavljenih u “Feralovoj“ biblioteci. Riječ je o štivu koje nekoga tko se želi baviti novinarstvom, ili uopće pisanjem u bilo kojem žanru i formi, može uvjeriti da to na koncu i unatoč svemu ipak ima nekakvog, kakvog-takvog, smisla. Dakle, svima onima koji viču “kad će novi Feral?“ možemo poručiti: vidi kako, pa napravi tako.

Naslovnica Kultura