Scena Kultura

(NE)PREVRATNIČKA 1968.

Inoslav Bešker se u 'Kinoteci' osvrće na 'godinu koja je promijenila svijet': Nikakvog prevrata nije bilo '68., to su bili samo trzaji, a u nas tek štucaj

(NE)PREVRATNIČKA 1968.
Mistificirana '68 je znala glasno reći 'ne!', ali nije znala jasno što bi zatim i umjesto toga. Sovjetski tenkovi u Pragu i omladinske jedinice Đure Brodarca ostavili su dublje tragove, svaki u svojoj domeni.

Splitska “Kinoteka“ započinje obilježavati prevratničku 1968., godinu koja je promijenila svijet, uz predavanja i projekcije prigodnih filmova. Ovog ponedjeljka na 1968. će se osvrnuti novinar i profesor Inoslav Bešker kao aktivni svjedok vremena, a nakon njegovog predavanja prikazuje se film “Jagode i krv“.

Što vam sve prvo padne na pamet kad vam netko spomene 1968.?
- Jalovost prosvjeda ako nije i propozitivan. Dosjetka: “Ne znamo što hoćemo, ali to hoćemo odmah“. To je bilo doba golemoga i ponižavajućeg gastarbajterskog izvoza radne snage, nezaposlenosti i gubitka sigurnosti u zaposlenje i, zbog svega toga, postavilo se pitanje sigurnosti i u isplativost investiranja u veučilišni studij. Studenti koji provode dvije, četiri ili više godina na sveučilištima, nisu više znali bili im bilo bolje da su automehaničari ili da su otišli na bauštele u Njemačkoj.

Nezadovoljstvo populacije, naravno i studentske, rezultira i nekakvim pokušajima identificiranja krivca. Krivac je vazda netko drugi: u četvrtak sam predavao studentima religijske kulture o drugosti zla kroz njegovu personifikaciju, potičući ih da razmisle onda i o poimanju drugosti kao zla. Krivca desnica tada traži u komunistima, kao i prije, kao i poslije. Partija ga je, naravno, tražila u “trovačima“ mladih, u neprijateljima, kako se to kazivalo tada,  vanjskim i unutarnjim (sjetimo se vragova crnih, žutih i roza na cvitiće).

Nacionalisti, naravno, tog neprijatelja i tog krivca nalaze u Federaciji i još prije u drugim nacijama koje Federacija navodno favorizira baš na njihovu štetu (kao danas u “Bruxellesu“, princip je isti, sve su ostalo nijanse). Ljevica glavni problem vidi u odstupanju od kanona revolucije. U svakoj vjeri -  i ljevičarstvo je, naravno, imalo neke od religijskih aspekata – uvijek postoji ideja da se treba vratiti izvorima te vjere, pa će sve biti bolje, čišće i urednije. Padne mi na pamet, dakle, jalov obrazac koji se ponavlja.

Kako je tad izgledao svijet iz perspektive Inoslava Beškera? A kako izgleda sad kad pogledate u retrovizor?
- Tada je postojao strah od “overkilla“ – jer je nuklearnog oružja bilo dovoljno da višekratno uništi život na Zemlji. Trajao je vijetnamski rat kao mogući okidač. Bilo je to doba izdanih revolucija. Pakosni Krleža se naslađivao da će se i nama ostvariti ideali (promašio je: za razliku od njega, i Meštra u “Velome mistu“, nismo im došli ni na domak). Znate, mene je profesor Šuvar okrstio anarholiberalom. Znao je biti zaguljen, ali nije bio glup.

U retrovizoru vidim turbulentno razdoblje i konstatiram da sam imao više sreće nego pameti. Užasno smo predbacivali generaciji naših očeva kakav nam svijet ostavljaju. Danas me grize savjest ponajviše zbog toga ne kakav svijet, nego kakve je oskudne perspektive moja generacija ostavila, kakvu rezignaciju pred idealima pravde i etičnosti. Populizam ne kaže: nemojte krasti, to je sramno, nego: dosta ste krali, sad dajte malo i nama da zaimamo.

Imali ste 18 godina 1968. i već godinu dana radili kao novinar, jeste li bili među studentima koji su izašli na ulice? Sjećate li se Crvenog peristila?
- Da, izišao sam. Tri godine ranije Drugi vatikanski koncil je uz grijeh mišlju, riječju, djelom, dodao i grijeh propustom. Čudio sam se da to nije bilo i ranije: ako i nisam bio pod izravnim utjecajem Martina Niemöllera, bio sam po naravi aktivist, solidarac, uvjeren da ne smijem ne angažirati se. Mislio sam da je to normalno. Bio sam tada u “Omladinskom tjedniku“, gdje je Antun Vujić okupio Darka Bekića, Žarka i Nenada Puhovskoga, Srećka Lipovčana, Branka Ježića, Radovana Stipanovića, Nenada Preloga itd.

Studentske i omladinske novine su bile “vještičji lonac“ idejnog pluralizma, makar se to u tom trenutku možda i nije tako činilo. Kada se '68 prelila kako iz Praga tako i iz Pariza i Frankfurta u nas, kada je zakuhalo u Beogradu (Miša Minić je, zaprepašten bliskim susretom s milicijom, konstatirao: “Biju kô pre rata, ma biju gore nego pre rata“), skupina nas je krenula u Beograd vidjeti što se ondje događa. Ni kao novinar nisam imao povjerenja u ono što su filtrirali institucionalni mediji. Žilnik je zabilježio moj romantičan i posve beskoristan istup u Kapetan Mišinu zdanju. Po povratku u Zagreb već smo zatekli lokalno vrenje, koje se dan kasnije prenijelo u Studentski centar.

Da se razumijemo: “lipanjska gibanja“ u Zagrebu bila su komorna, osobito u usporedbi s nacionalističkim sveučilišnim prosvjedom 1971, bilo je više agenata nego aktivista, uzde je veoma brzo uzelo nekoliko profesora… O Crvenom Peristilu sam samo čitao, nisam bio u Splitu. Prethodnih godina – 1964-1965 – znao sam se u “Luxoru“ družiti s grupom mladića, bili su tu Koks, Kokan Roje itd. – koji su pripadali tom ambijentu. Provokacija je važan agens u umjetnosti. I “Posljednji sud“ u Sikstini je u dobroj mjeri bio provokacija. Ne bih rekao da je Crveni Peristil podjednako utjecao.

Koliko se u tadašnjoj Jugoslaviji osjećao eho kinematografskog prevrata 1968.? Je li se filmska revolucija odvijala u realnom vremenu ili s odmakom?
- Puno me pitate. Čini mi se: s odmakom, pa i zbog distribucijske politike u doba oskudice. Ali, ne presudnim. To treba pitati one koji su se bavili filmom daleko više nego ja: iz moje generacije, od preživjelih, Hrvoja Turkovića, Nenada Polimca, odnosno Rajka Grlića, Branka Ivandu itd.

Bila je to godina kad su na isti dan u kina krenula dva kinmatografski i društveno relevantna SF filma – “Odiseja u svemiru“ i “Planet majmuna“. Koji vam je favorit?
- Po mome habitusu naivca bliža mi je bila utopija “Odiseje“ nego distopija “Planete majmunâ“. Nisam bio a priori protiv distopije, dapače, moj “ulaz“ su bile Bradburyjeve “Marsovske kronike“ (u nas objavljene kao “Srebrni skakavci“) koje sam zaradio na nekom kvizu 1961.), a poslije sam se o distopijama napredavao, ne stigavši objaviti. Faktura “Planete majmunâ“ doimala mi se tada pomalo naivno. Dvije godine raniji Truffautov “Fahrenheit 451“, po Bradburyju, bio mi je fenomenalan, premda distopičan, i ne samo zbog odškrinute perspektive plemena čitača. Uostalom, “Fahrenheit 451“ se već ostvaruje: pogledajte produkciju i plasman knjiga u Hrvatskoj.

Mislite li da će to vrijeme ikad više vratiti? Vidite li danas neka društvena i filmska previranja koja bi 50 godina nakon 1968. mogla rezultirati nekim novim prevratom?
- Bože me sačuvaj i sakloni vraćanja vremena! Tu smo kao čovječanstvo u istoj poziciji kao Goetheov Faust koji Mephistophelesu obećava da će vragu dati dušu kada doživi trenutak toliko lijep da zaželi da vječno potraje. Bez nezadovoljstva nema evolucije, ali nju nije skandirala ni 1968. Nikakvog prevrata nije bilo 1968, to su bili samo trzaji, u nas tek štucaji u usporedbi s Francuskom koja je faktički otjerala de Gaullea. Jedini iole trajniji, ali ne i presudan novum bili su Zeleni.

Palo je ponešto onoga što je već bilo trulo i krhko, na primjer autoritarna škola, autoritaran odnos katedre i studenta – ali se ne bih zakleo da smo to zamijenili efikasnijim, a više od dva desetljeća gostujem u sveučilišnom miljeu Italije i Hrvatske. Mistificirana '68 je znala glasno reći “ne!“, ali nije znala jasno što bi zatim i umjesto toga. Sovjetski tenkovi u Pragu i omladinske jedinice Đure Brodarca ostavili su dublje tragove, svaki u svojoj domeni.

Naslovnica Kultura