Scena Kultura

RELEVANTNI DOKUMENTARNI FILM

Martina Globočnik, koscenaristica 'Odgođene revolucije': Lako što su neodgovorne političke elite, takvi su nam i građani

RELEVANTNI DOKUMENTARNI FILM
Možda to i je u neku ruku problem građanima ove zemlje, društvene elite žive u nekoj drugoj realnosti - dobro, uvijek i jesu, to mislim da je normalno - ali problem što mnogi od ovih ljudi ne pokazaju intelektualni kapacitet za upravljanje velikim resursima, a s druge strane pokazuju manjak odgovornosti i empatije. U mnogim, ne samo poduzećima već i državama, na vlasti su psihološkim rječnikom rečeno - sociopati. Ustvari, u društvenom uređenju kao što je kapitalizam, u kojem ne postoji nikakva emocionalna reakcija na uništavanje prirode i čovjeka, jedino i mogu vladati sociopati.

Redateljica i koscenaristica dokumentarca “Odgođena revolucija“ Vlatka Vorkapić kazala nam je da je za početak snimanja filma najzaslužnija Martina Globočnik. Martina je godinama snimala svog nezaposlenog brata koji je nakon niza odbijenica za posao na neki način odustao od aktivnog života, što ju je potaklo da krene u istraživanje za ovaj film.

- Prva razmišljanja o filmu na temu “Zašto se kod nas ljudi ne bune?“ zaoukupljala su me od 2011. tzv. Facebook prosvjeda koji su mi izgledali kao neartikulirana i nedefinirana “muvanja“ po ulici. U mojoj glavi prosvjedi su nešto što podsjeća na Europu '68. ili barem na neki njen odjek kao što se to pokušavalo u Grčkoj koje je organizirala ljevica – započela je Martina priču i nastavila.

- Prosvjedi u Sloveniji, Mariboru i Ljubljani od 2012. do 2014. bili su također nešto što je izgledalo kao da ljudi žele neku promjenu. Kod nas je nedostajalo “teorijske“ osnove. Gradom su šetali ljudi okupljeni oko Ivana Pernara, neobični ljudi koji su gurali sliku Gospe na shoping-kolicima, anarhisti, sindikalisti, članovi civilne scene... Nakon par šetnji gradom, pomislila sam: “Ovo je grozno.“ Pokazalo se da nema nekog kvalitetnog odgovora na stanje u društvu. Instinktivno sam počela obilaziti civilnu scenu, razgovarati s ljudima koji su godinama radili na području ljudskih prava, ekologije, studentskih prava jer sam s njima surađivala i snimala ih od 2002. i sami su govorili da u Hrvatskoj nećemo vidjeti pobunu protiv kapitalizma ili elita – govori Pobočnik i ide dalje.

- Kad smo Vlatka i ja 2013. razgovarali u Ljubljani s Renatom Salecl, sociologinjom koja je napisala izvrsnu knjigu “Teorija izbora“, i sama je rekla, ono što je napomenuo i Srećko Horvat, mladi hrvatski filozof, previše izbora vodi do nedostatka izbora. Upućeni su u redefiniciju samih sebe, svojih nedostatnosti, svojih potreba, a s druge strane osim kritike nismo u stanju sagledati društvo u cjelini. Uz neodgovorne elite imate i neodgovorne građane. Kako drukčije tumačiti pasivnost sindikata, bivših i sadašnjih radnika, umirovljenika koji žive od crkavice ili mladih ljudi koje uglavnom ne zanima “šira slika“ – pita se Martina i sumira.

- Istraživanje za “Odgođenu revoluciju“ je, dakle, krenulo iz teorijske potrage za pokušajem definiranja stvari, a nastavilo se kroz definiranje profila protagonista, potrage za njima. No, i dok smo radile na filmu, budući da je riječ o vrlo širokom tematskom okviru, istraživanje je trajalo do završetka filma. Budući da je riječ o tezičnom dokumentarcu, bilo je zapravo nemoguće nepreispitivati okolnosti u kojima su protagonisti djelovali, a okolonosti, naročito pokretanjem desnice 2015., brzo su se mijenjale.

Zašto ste baš htjeli da Vlatka režira “Odgođenu revoluciju“?
- S Vlatkom sam imala uspješnu suradnju na “Gabrielu“, dugometražnom dokumentarnom filmu o potrazi za ljubavlju. Budući da se Vlatka pokazala kao strpljiva i analitična osoba, ovo mi se činilo kao logičan nastavak suradnje. Ustvari, pomislila sam da bih trebala nazvati Vlatku kad sam pisala neku prvu skicu scenarija kad mi se svidjela priča koju mi je ispričao kolega iz Splita o susjedu koji je nakon 35 godina dobio otkaz, ali se svejedno svako jutro sprema za odlazak na posao. Zamišljala sam čovjeka koji se brije, pere zube, oblači košulju, odijelo... i izlazi iz kuće... pitala sam se gdje ide, kako održava svoju fantazmu o tome da i dalje radi. U toj slici bilo je puno tuge, ali i neke poetike. Vlatka ima smisla za ono što doživljavam “poetskim“.

Bi li film bio drukčiji da ga je pisala i režirala muška ruka?
- Vjerojatno bi, ali mislim da možda nije stvar u spolu ili rodu (smijeh), već senzibilitetu, načinu razmišljanja. Da sam ja sama radila ovaj film, također bi drukčije izgledao. Mislim da svaki redatelj na specifičan način pronalazi mjeru i odlučuje hoće li se ili neće petljati u radnju, u kojoj će mjeri oblikovati stvarnost koju snima i slično.

Je li naslov filma nastao odmah ili u toku snimanja?
- Naslov “Odgođena revolucija“ zapravo je naslov e-maila kojeg sam poslala Sreću Horvatu kad sam počela istraživati temu. Nisam znala što želim snimiti, koliko će se snimati... i bilo mi je blesavo napisati naslov e-maila “Revolucija?“ , pa sam stavila odgođena. Ta odgođenost vremenom se uhvatila jer ima ustvari u sebi dijagnostiku stanja u društvu - odgođenost od donošenja odluka, odgođenost od promjene. Iako se može činiti Hrvatima da je to specifično naš problem, odgođenost je dio, prema nekim teoretičarima s kojima se slažem, priče o kapitalizmu.

Čovjek koji uporno preuređuje sebe, svojih 50 kvadrata u kojima živi, svoj travnjak ispred kuće, a iza bijele ograde krš i lom. Odgođenost od djelovanja je na neki način izbjegavanje odgovornosti. To sam masu puta osjetila i sama - ja nisam od onih koji bi se zatvorili u rafineriju u Sisku kad će krenuti masovna otpuštanja ljudi koji su tamo ostali raditi. Većina smo konformisti, možda i kukavice, ili jednostavno salonski moralisti. Većina ljudi kritizira i ima mišljenje, ali to su prazne priče. Već dugo ne cijenim ljudi koji imaju mišljenje o svemu.

Film je imao premijeru na ZFF-u, a ovih dana je u kinima. Što se u Hrvatskoj promijenilo unatrag pola godine u vezi tema koje pokriva “Odgođena revolucija“?
- Film je izašao iz montaže prošlo ljeto. U vrijeme od skoro godinu dana Đurđa G., bivša radnica Kamenskog dobila je od 70.000 kuna, koliko joj je bivša firma dugovala za zaostale plaće i pola otpremnine, oko tri i pol tisuće. Iva A. se i dalje bori oko svojeg stana. Pitanje je do kada će moći živjeti tamo sa svojom obitelji, jer se banka upisala u stan iako je dokazano da je poslovanje RBA zadruge na teritoriju Hrvatske bilo nelegalno. Iva i dalje prati suđenja Georgu Gavriloviću za ratno profiterstvo.

Na žalost, umro je Vladimir Demetrović, jedan od svjedoka Državnog odvjetništva na Arbitraži koju je gospodin Gavrilović pokrenuo protiv Hrvatske u Washingtonu. Iva je odlučila dokumente koje je dobila od obitelji gospodina Demetrovića napisati knjigu. Mislim da je to dobra stvar, jer se vrlo malo zna o tom slučaju prve ratne privatizacije koja se odvijala u vrijeme napada na Petrinju 1991., a pokazuje bešćutnost ljudi u državnoj vlasti. Ustvari, ako su s takvom lakoćom provodili privatizaciju u vrijeme rata, ovo komadanje ostatka ostataka je za ljude s takvim karakterom sitnica.

Možda to i je u neku ruku problem građanima ove zemlje, društvene elite žive u nekoj drugoj realnosti - dobro, uvijek i jesu, to mislim da je normalno - ali problem što mnogi od ovih ljudi ne pokazaju intelektualni kapacitet za upravljanje velikim resursima, a s druge strane pokazuju manjak odgovornosti i empatije. U mnogim, ne samo poduzećima već i državama, na vlasti su psihološkim rječnikom rečeno - sociopati. Ustvari, u društvenom uređenju kao što je kapitalizam, u kojem ne postoji nikakva emocionalna reakcija na uništavanje prirode i čovjeka, jedino i mogu vladati sociopati.

Kako komentirate da je hrvatski narod spreman na revoluciju samo na društvenim mrežama?
- Mislim da je “revolucija“ pojam koji ima istovremeno romantičarski i rušilački prizvuk. Rijetko se kroz povijest događala, ali se o njoj raspredalo dok nije postala nešto promišljeno i opipljivo iako je nešto krvavo, okrutno i nepredvidljvo. Čitala sam Che Guevarin “Bolivijski dnevnik“ i tamo osim mukotrpnog hodanja o prašumi, pothlađenosti i straha nije bilo poetskih zapisa o boljem društvu ili revolucionarnom zanosu. Che Guevaru su izdali gladni i iscrpljeni ljudi, obični ljudi koji su odustali od kopanja zaklona i jedenja kržljavih antilopa, a ne veleumovi.

“Revolucija“ u tom romantičarsko-rušilačkom smislu jedino i može funkcionirati u fikciji i na društvenim mrežama gdje se nečinjenje fingira i prikazuje kao činjenje. U tom smislu Hrvati nisu drukčiji od drugih građana “modernog svijeta“. Dok god ljudi vjeruju da je društvo zapravo takvo kakvo treba biti, društveni odnosi se neće mijenjati. Žižek je jednom napisao da je Berlinski zid srušen kad više nije bio potreban. Berlinski zid zapravo i nije srušen, on je pao sam u sebe kad se raspao kao ideja u glavama ljudi koji su ga izgradili, čuvali, verali se preko njega.

Mislite li da će će hrvatski narod prestati “odgađati revoluciju“?
- Koliko razumijem stvari, revolucije su uvijek bile klasno, a ne nacionalno pitanje. One su odraz dinamike među društvenim grupama. Kod nas se mit o “svetosti“ države nameće kako bi zacementirao odnose i položaj elita. Kad je nešto “sveto“, onda se to ne propituje, već bezuvjetno brani i čuva. Tako je, doduše, sa svim državama. Jugoslavija je poslije '45. tražila bezpogovorni odnos stanovnika prema elitama, pa je završila kako na kraju završe sve društvene tvorevine koje nisu bazirane na dogovoru i suradnji.

Mislim da se češće od naglih promjena događa odumiranje. Riječ je o postepenom i mučnom procesu kojeg svjedočimo kao “odlazak mladih“, “loša atmosfera u društvu“, “porast nasilja“... Ljudi mogu biti vjerni nekoj predožbi, mogu poštovati institucije, ali društvo je prirodna tvorevina i, ako je bolesna, ne podnosi laži i manjak ravnoteže. Ona umire, polako ili naglo, eksplozivno, kao recimo sirijsko društvo danas.

Jedan od aktera vašeg filma, član Radničke fronte Marko Milošević, kaže da je “prioritet djelovati na terenu“ i da “ima puno toga, ne bi stigli sve“. Oko čega biste vi htjeli da se ljudi pobune?
- Mislim da su društvene pobune pitanje osobnog senzibiliteta i prepoznavanja mogućnosti da se stvari rješavanju u javnom prostoru. Izlazak u javni prostor postoji u svim suvremenim društvima jer je normalno i očekivano da građani traže svoja prava, promišljaju o problemima zajednice. Osobno razlikujem ulične akcije i prosvjede koje imaju zagovaračku ili prozivalačku namjeru od participativnog djelovanja kroz institucije. Normalno mi je da se za 8. mart žene u Hrvatskoj okupljaju i marširaju za svoja prava jer se osjeća tendencija nametanja kontrole od strane Crkve koja zapravo zvuči pomalo smiješno dok govori o seksu ili ženama, a kao institucija je tisućljećima pokazivala prezir prema ženama.

S druge strane, postoje korjeniti problemi društveno-ekonomskog karaktera koji mislim da se mogu jednino riješiti na sudu. Zamislite kad bi barem dio bivših radnika iz onih 2000 poduzeća, u kojima je utvrđen propust ili kriminalne radnje u pretvorbi i privatizaciji tužilo državu, moralo bi se nešto promijeniti. Radno zakonodavstvo moralo bi biti se pisati drugačije, drugačija bi bila i praksa. Primjeri tzv. potlačenih u svijetu pokazuju da jedino organiziranim djelovanjem u javnom prostoru i medijima uz pravne alate mogu dovesti do promjene.

Parola Radničke fronte koja se izvikuje u filmu jest “svaki tjedan tajkun jedan“. Je li “Odgođena revolucija“ o dosluhu s “Gazdama“ Darija Juričana?
- Kad smo počeli pratiti Radničku frontu 2014.-2015. bila je mala politička stranka koja je radila na svojoj profilaciji i javnoj artikulaciji svojih stavova. Jedna od uličnih tzv. pokaznih akcija bila je i “Svaki tjedan tajkun jedan“. Ideja im je bila markirati točke privatizacije kroz prosvjedovanje ispred domova domaćih tajkuna. Meni se akcija svidjela jer aludira na razbijanje percepcije “nedodirljivosti“ gospodarskih elita. Iako smo snimile više akcija, izabrane su one koje su nam bile dramaturški iskoristive.

Dvije godine prije Juričana, Radnička fronta je skupa s nama navratila na vrata Ivici Todoriću. Kad sam vidjela gdje taj čovjek živi i kako živi pomislila sam da bi bilo dobro napraviti o tom čovjeku film. Juričan je napravio po meni površnu deskriptivnu stvar, vrijednu ne toliko u umjetničkom koliko u dokumentacijskom smislu. Mene osobno kao dokumentaristicu bi više zanimalo karakter i život tajkuna, nego posljedice njegovih djela. Posljedice djela su, kao što je i Saša Paparella pokazao, izvrstan materijal za istraživačkog novinara i pravosudna tijela.

Hoćemo li gledati “Odgođenu revoluciju 2“?
- Kao dokumentaristica, aktivno svjedočim promjenu. Pitam se kamo sve ovo vodi. Možda budu za pet, deset godina nastupila neka uzbudljiva vremena, ali trebale bi se vjerojatno promijenti generacije, ideje, mentalni konstrukti. Trebali bi se pojaviti neki drugi mladi ljudi koje bi bilo vrijedno u akciji snimati.

Iako izgleda da Splićanima nije stalo, Split nije mrtav grad

S obzirom da se film prikazuje i u Splitu, kako gledate na ovdašnja goruća pitanja, poput Karepovca oko kojeg je bio organiziran ne pretjerano mnogoljudan prosvjed?
- U Splitu, prema riječima prijatelja i kolega, stanje je više nego alarmantno. Iako se to u medijima zaobilazi, nije samo pitanje sanacije ili preseljenje odlagališta otpada na drugu - pokazalo se - neadekvantnu lokaciju, nego i Marjan kao park šuma koja odumire, a koja je na neki način simbol stanja u Splitu u državi. S jedne strane, manja grupa ljudi svjesna problema, s druge političari-poduzetnici koji zadiru u taj prostor svojim privatnim kombinacijama.

Iako možda za sada izgleda da Splićanima nije stalo, mislim da Split nije emocionalno mrtav grad. Ljudi su se samoorganizirali kad su ih napali veliki požari jer ljudi lakše reagiraju na vanjsku, konkretnu opasnost, no vjerujem da će se pokrenuti kad bude potrebno. Iako se recimo činilo da “kapitalni projekt“ termoelektrane na Peruči ne može zaustaviti lokalno stanovništvo, nizom prosvjeda, pritisaka i lobiranja za sada je lokalno stanovništvo podržano strukom uspjelo zaustaviti projekt koji bi prema studijama ugrozilo izvore pitke vode za praktički pola Dalmacije.

Naslovnica Kultura