Scena Kultura

ODJECI ZAGREBDOXA

Anna Zamecka, poljska filmašica nagrađena EU Oscarom: Dokumentarci pružaju neku nadu, pa i oni o džihadistima

ODJECI ZAGREBDOXA
Možda je razlog popularnosti dokumentaraca što su kina otvorenija za prikazivanje takvih filmova, ali pitanje je i što je došlo prvo: potražnja publike i znatiželja, a sukladno tome i ponuda kina ili obrnuto. U glavnoj konkurenciji je bilo toliko filmova o ratu i izbjeglicama. Mislim da su ljudi tjeskobni zbog trenutne situacije koja je jako nestabilna. Žele znati što se događa. Možda zato ima toliko ljudi na projekcijama. Kada znamo više i imamo više informacija možda se osjećamo sigurnije. Možda samo ja. S druge strane, nakon toliko ozbiljnih filmova nisam sigurna osjećam li se sigurnije ili ne. Bilo je teško gledati toliko takvih filmova jedan za drugim. A, opet, pružaju neku nadu, pa čak i oni o džihadistima. Vidimo ih kao ljudska bića, s emocijama i svakodnevnim problemima. Mogla sam se s time povezati.

Prošle godine njezin je film otvorio Zagreb Dox. Ove godine ona je članica žirija festivala. Predstavljamo vam poljsku filmašicu Annu Zamecku čiji je prvijenac “Pričest“ ili “Communion“ postigao veliki festivalski uspjeh i krajem 2017. osvojio europskog Oscara za najbolji dokumentarni film godine, a prošlog se vikenda prikazao u splitskom “Cinestaru“ (“Joker“) u sklopu programa Dox u gostima. Zamecka je studirala fotografiju, antropologiju i novinarstvo, što joj je bila dobra početna točka za snimanje dokumentaraca.

- Naučila sam kako razmišljati, kako se izraziti fotografijom i pomoću nje ispričati priču. To je bilo od velike pomoći, ali sam studirala i antropologiju. Ne bi se složila da je to točno po pitanju novinarstva jer je ono potpuno drugačije. Antropologija i fotografija, da.

Zašto ne i novinarstvo? Istraživanje je također dio pripreme za snimanje dokumentaraca…
- Da, ali rekla bi da je za snimanje filma, općenito ne samo dokumentarca, bolji studij filozofije. Ili psihologije.

Kako Vam je antropologija pomogla kod snimanja "Pričesti"?
- Nisam točno sigurna na koji način je bila od pomoći. Važna je općenito. Banalno. Pruža vam različite perspektive i postanete svjesni da postoji više od jedne perspektive, više od one koju imate. Postanete svjesni drugih gledišta i drugih glasova.

Je li vam važnija priča ili vizualni aspekt (fotografija) dokumentarca i filma uopće?
- Za mene je dokumentarac kao svaki drugi film, ne pravim razliku između dokumentarca i fikcije. Važna je i dobra priča i vlastiti izraz umjetnika, filmski jezik. Autorski izraz. Volim vidjeti autora iza kamere. To je također važno. Vizija. Važan je i kinematografski aspekt jer film je prije svega slika. Uz to dijelom i priča.

“Pričest“ je prošle godine otvorila ZagrebDox. Sada ste bili član žirija. Možete li usporediti poziciju natjecatelja i poziciju “suca“?
- Ne sviđa mi se ta riječ, “sudac“. Prvo i osnovno, tko sam ja da sudim tuđi rad? Također natjecanja i konkurencija su dio ovog posla, no u većini slučajeva je teško usporediti jedan umjetnički komad s drugim. Može biti jednako dobro, ali različite kvalitete. Jako je teško. Osobito ove godine, jer je bila velika konkurencija. Mislim da barem tri filma zaslužuju prvu nagradu. Što napraviti kad postoji samo jedno prvo mjesto? Cijela ideja po kojoj sve funkcionira nije savršena. Kad sam ja osobno u konkurenciji i natječem se protiv drugih filmova nikad ne razmišljam o pobjedi ili porazu jer je to glupo. Ne znači ništa.

Nije utrka…
- Točno. To je nečije mišljenje, ali to ne znači da je jedan film bolji od drugoga. No, takav je sustav.

Jeste li možda pogledali koji hrvatski film?
- Sve sam filmove iz konkurencije pogledala, ali se ne sjećam koji je bio hrvatski.

Možete li usporediti Zagreb Dox ove i prošle godine?
- Prošle godine sam bila ovdje samo na dva dana pa mi je teško reći. Uglavnom, mislim da je program izuzetan. Za mene kao člana porote uopće nije dobro (smijeh) jer je jako teško donijeti odluku. Za mene osobno ovih nekoliko dana je bilo jako lijepo iskustvo. Također, kino je ispunjeno publikom i publika je angažirana. Zadivljena sam.

Diljem svijeta dokumentarci postaju sve popularniji i popularniji. Što mislite u čemu leži ključ uspjeha? Popularnost im je narasla proteklih godina…
- Možda je razlog što su kina otvorenija za prikazivanje takvih filmova, ali pitanje je i što je došlo prvo: potražnja publike i znatiželja, a sukladno tome i ponuda kina ili obrnuto. U glavnoj konkurenciji je bilo toliko filmova o ratu i izbjeglicama. Mislim da su ljudi tjeskobni zbog trenutne situacije koja je jako nestabilna. Žele znati što se događa. Možda zato ima toliko ljudi na projekcijama. Kada znamo više i imamo više informacija možda se osjećamo sigurnije. Možda samo ja. S druge strane, nakon toliko ozbiljnih filmova nisam sigurna osjećam li se sigurnije ili ne. Bilo je teško gledati toliko takvih filmova jedan za drugim. A, opet, pružaju neku nadu, pa čak i oni o džihadistima. Vidimo ih kao ljudska bića, s emocijama i svakodnevnim problemima. Mogla sam se s time povezati.

Što mislite o blockbuster dokumentarcima Michaeal Moorea?
- Što da kažem? Nadam se da će i moj dokumentarac doseći istu gledanost. (smijeh) Valjda ću jednom doseći tu razinu.

Vaš film je bio na filmskim festivalima, osvojili ste i Europsku filmsku nagradu. Jeste li očekivali takav uspjeh?
- Naravno da ne, nisam imala nikakva očekivanja. Bila sam debitantica i nisam imala pojma da se to može dogoditi. Osim toga sam bila jako zauzeta s filmom i nisam uopće bila spremna na to. Iskreno, ne znam možete li biti spremni na to. Ne možete ni sanjati o takvom putovanju za svoj prvi film. Nadam se da će biti koristan za moj idući projekt.

Je li vam uspjeh prvog filma težak teret za drugi?
- Nisam sigurna. Počela sam pisati nove projekte i ne znam, nadam se da će me ove nagrade više motivirati nego što će mi biti teret za dalje. Nadam se da neće doći do toga.

Imate motivaciju: nakon europskog Oscara slijedi američki Oscar...
- (smijeh) Vidjet ćemo. Nisam sigurna da je to film za američko tržište.

Naslovnica Kultura