Scena Kultura

NAGRADA 'COMIC SANSA' NA FEST-U KAO POTVRDA

Nevio Marasović: Moji filmovi su popularniji u Americi i Srbiji nego u Hrvatskoj

NAGRADA 'COMIC SANSA' NA FEST-U KAO POTVRDA
Moj izričaj je najsličniji američkim nezavisnim filmovima. To mi je, kao europskom autoru, dosta nezahvalno jer moji filmovi često nisu dovoljno art za velike europske festivale, niti su dovoljno populistički da bi rasturili kinoblagajnu. Vjerojatno zato izvrsno prolaze baš u Americi, gdje na gotovo svakom festivalu poberu neku nagradu i dobe sjevernoameričku distribuciju. 'Goran' je recimo prvi hrvatski film koji je igrao na najvećem američkom festivalu South By South West u kategoriji 'festival favorites', što mi je bilo svojevrsno ispunjenje dječačkog sna. U Srbiji uistinu uživam neku neobjašnjivu popularnost. U Beogradu su mi čak znali ljudi na cesti prilaziti s pitanjem jesam ja Nevio Marasović i da li se mogu slikati sa mnom. Potpuno suludo. Ne znam ni ja zašto je to tako, ali naravno da sam počašćen takvim tretmanom.

Nevio Marasović ovih dana ima dvostruko zadovoljstvo. Marasovićev posljednji film “Goran“ našao se, s “Agapeom“ i “Uzbunom na zelenom vrhu“, među tri filmska nominenta za “Zlatni Studio“, nagradu “Jutarnjeg lista“. A njegov novi uradak “Comic Sans“, koji je ovog vikenda dobio nagradu za najbolji regionalni film na FEST-u, kreće u kina 8. ožujka.

- Jako sam ponosan na te nominacije. “Goran“ je u početku prikazivanja u Hrvatskoj dobio jeziv tretman koji je mene kao autora jako pogodio. Sada, kako vrijeme prolazi i sve ga je više ljudi pogledalo na raznim medijima na kojima je dostupan, “Gorana“ najednom svi hvale. Tu radikalnu promjenu raspoloženja prema filmu potvrđuje i ove nominacije za “Zlatni Studio“ gdje smo ušli u finale u svim kategorijama. I na tome sam jako zahvalan žiriju i čitateljima koji su glasali za nas. Također, ponosan sam što smo se našli u društvo tako dobrih filmova, Branko Schmidt mi je redateljski uzor, a Čejen Černić draga prijateljica koju obožavam i koja mi je čak bila asitentica na mom novom filmu “Comic Sans”. To što je ona dobila nagradu za najbolji film me razveselilo jednako kao da sam i ja dobio. Bravo Čejen, zaslužila si!

I vaši glumci, Janko Popović Volarić i Nataša Janjić, nominirani su u glumačkim kategorijama za uloge u “Goranu“…
- Janko svakim novim filmom i svakom novom predstavom pokazuje da je odličan glumac, a ovakve nominacije samo to potvrđuju. On je pritom i nevjerojatno požrtvovan glumac, tako da, osim što je u filmu “Goran“ iznio sjajnu ulogu, od jedne scene u filmu danas nosi i trajne fizičke ozlijede. Mislim da je stvarno zaslužio nominaciju. A o Natašinom beskrajnom talentu je već sve sto puta rečeno. Ona je moja muza i ponosan sam što je dobila nagradu za najbolju glumicu!

Koliko vam sve ovo predstavlja neku nadoknadu za slabiju prođu “Gorana“ u kinima i kod kritike? Film je vidjelo oko 4000 gledatelja u kinodistribuciji, iako se očekivala barem deset puta veća brojka, a “Slobodna“ je bila rijetka domaća tiskovina koja je “Gorana“ odmah prepoznala i uvrstila na godišnju top-listu…
- Tako je, upravo mi je zato “Slobodna“ uvijek na prvom mjestu! Hvala na tome i hvala na prilici da napokon iskreno kažem što mislim o cijelom tretmanu “Gorana“ u Hrvatskoj. Nakon mog filma “Vis-A-Vis“ su svi očekivali od mene sličan film, a dobili su nešto što je potpuno drugačije od svega što sam snimio, ili što se općenito snima kod nas. Film “Goran“ je svakako čudan i drugačiji, osjeti se jako skandinavski potpis njegovog scenarista Gjermunda Gisvolda i ljudi nisu znali gdje da smjeste taj film.

Kad se “Goran” počeo prikazivati u kinima, kritika nas je brutalno sasjekla, zbog čega je vjerojatno i podbacio u kinima. Nikako mi to nije bilo jasno jer su ga nakon pretpremijere u Beogradu srpski filmaši i kritičari proglašavali remek-djelom, nečim najboljim što se snimilo u regiji i slične pretjerane riječi hvale… Iz Amerike su me pak zvali filmski kritičari kako bi izrazili svoje oduševljenje filmom. Jedan kritičar iz Austina mi je čak rekao “Ovo meni nije ko film 'Fargo', ovo je meni bolje!“ Na što sam naravno umro od šoka, ha-ha-ha. I onda film napokon krene na domaćem terenu i kritika ga sasječe sa mržnjom kao da smo opljačkali sirotište, a ne da smo s entuzijazmom snimili film, i to vlastitim novcem. Ne smeta me negativna kritika, nego mržnja i gnjušanje s kojim su pisali o filmu.

Nije mi bilo jasno kako film vani osvaja nagradu za nagradom, mene zovu redateljske agencije iz Hollywooda na razgovor, a u mojoj Hrvatskoj u isto vrijeme izlazi tablica u kojem je Goran na gotovo svim kritičarskim popisima najgorih filmova godine. Par ljudi u Zagrebu mi je čak doslovno reklo “Dobro, šta ti je trebao onaj 'Goran', pa koji je tebi Bog.” Jako sam bio žalostan i utučen, priznajem. Međutim, sada se to sve promjenilo. “Goran“ je postao dostupan na DVD-u, u “online“ videotekama i na internetu i ljudi ga masovno gledaju. Najednom, dobivamo samo riječi hvale za film. Tako da se ljudima valjda napokon slegnuo šok i sada “Goran“ najednom postoje moj najpopularniji i najcjenjeniji film. Zbog čega sam, naravno, jako sretan!

Kako objašnjavate da se na portalima i društvenim mrežama podigla prašina u vezi filma nakon PR-a s nagim Popovićem Volarićem, ali ne potom i u kinima?
- To je bio PR eksperiment koji ne samo da nije uspio, nego je i naštetio filmu u samom početku. Kritičare je u startu goli Janko naljutio, te su nas proglasili kraljevima žutila, a da bi bilo gore javnost uopće nije povezala te fotografije sa samim filmom, jer je to sve izašlo preko tri tjedna prije same kino distribucije. Ali, ne žalim za time jer u životu nekada trebaš riskirati i eksperimentirati, a ne uvijek igrati na sigurno.

Dakle, društvene mreže nisu mjerodavne, tj. netko tko reagira “lajkom“ na Facebooku nije nužno gledatelj koji će doista i otići u kino?
- Tako je. Taj PR potez je sam po sebi iznio nevjerojatne rezultate. Janko je u jednom danu pokorio sve medije i dobio sve moguće naslovnice i naslove. Ali, pokazalo se da nitko zbog toga nije pomislio da sada mora i pogledati sam film. Kako sam rekao, mislim da smo s time izašli u medije prerano, možda bi sve bilo drugačije da su fotke izašle netom prije premijere, tko zna…

Koliko (vam) je to sve obeshrabrujuće uoči dolaska novog filma u kina “Comic Sansa“?
- Zbog toga kako je “Goran“ krenuo i toga kako je to na kraju pozitivno završilo, sada se više zbog ničega ne uzbuđujem, nego samo uživam u filmskom procesu. Ne radim filmove da se nekome dodvorim, nego iz iskrenih umjetničkih poriva, jer želim stvoriti nešto iz sebe što će možda nekome uljepšati dan. Kada mi gledatelji kažu da ih se film dojmio, da ih je razveselio ili pozitivno šokirao, to mi je najveća i jedina satisfakcija. Ironično, “Comic Sans“ su do sada svi kritičari iznimno nahvalili. Valjda zato jer sam snimio film kakav su od mene i očekivali, film koji je sličan “Vis-A-Visu“ kojeg kritičari jako vole.

Kako komentirate gledanost “Osmog povjerenika“ koji je trenutno na nešto više od 30 tisuća gledatelja? Vidite li u dogledno vrijeme neki film koji će prijeći 50 i 100? Može li to biti upravo “Comic Sans“?
- Mislim da je krivo što se svi drže broja kinogledatelja kao općeg i jedinog pokazatelja popularnosti filma. Vremena su drugačija, ljudi gledaju filmove na mobitelima, laptopima, kućnim kinima. Naravno da su u Jugoslaviji domaći filmovi bili puno gledaniji kada su se tada filmovi gledali gotovo isključivo u kinima. Zapravo, prosječna gledanost domaćeg filma na televiziji je često i veća od one američkih hitova. Bacite oko koliko domaći filmovi imaju pregleda na YouTubeu. Neki i po nekoliko milijuna. Tako da je domaći film zapravo iznimno popularan, samo je stvar u tome da ljudi općenito nemaju više naviku ići u kina, osim kada vode djecu na crtiće.

Je li vam se čini da se publika opet odljubila od hrvatskog filma? I što napraviti da se opet u njega zaljubi?
- Dizanje popularnosti domaćeg filma je spor i dugotrajan proces, ali je on u tijeku i mislim da ide u dobrom smjeru.

Vi, konkretno, ne snimate populističke komedije, ali ni filmove koji bi publici mogli biti dosadni. Koketirate s žanrovskim filmom (“The Show Must Go On“, “Goran“). Usto, “Vis-A-Vis“ i “Comic Sans“ su hrvatske “indie“ dramedije, filmovi na tragu američkih nezavisnjaka koje publika voli…
- Istina, moj izričaj je najsličniji američkim nezavisnim filmovima. To mi je, kao europskom autoru, dosta nezahvalno jer moji filmovi često nisu dovoljno art za velike europske festivale, niti su dovoljno populistički da bi rasturili kinoblagajnu. Vjerojatno zato izvrsno prolaze baš u Americi, gdje na gotovo svakom festivalu poberu neku nagradu i dobe sjevernoameričku distribuciju. “Goran“ je recimo prvi hrvatski film koji je igrao na najvećem američkom festivalu South By South West u kategoriji “festival favorites“, što mi je bilo svojevrsno ispunjenje dječačkog sna.

Kako komentirate da vam filmovi bolje prolaze izvan Hrvatske, uključujući i susjednu Srbiju?
- Ha-ha, ni ja to nikako ne razumijem! U Srbiji uistinu uživam neku neobjašnjivu popularnost. U Beogradu su mi čak znali ljudi na cesti prilaziti s pitanjem jesam ja Nevio Marasović i da li se mogu slikati sa mnom. Potpuno suludo. Ne znam ni ja zašto je to tako, ali naravno da sam počašćen takvim tretmanom.

Je li zato “Comic Sans“ na FEST-u ima premijeru prije hrvatske?
- Pa jest. “Goran“ je prije dvije godine tijekom FEST-a imao tajnu pretpremijeru, kada sam tamo bio član žirija. Prošle godine je “Goran“ i službeno prikazan na FEST-u. Zbog gorespomenute popularnosti mojih filmova u Srbiji, činilo nam se izvrsno da krenemo s “Comic Sansom“ upravo tamo. Film je na FEST-u u glavnom natjecateljskom programu u društvu stvarno velikih naslova; berlinskih pobjednika, oskarovskih kandidata… Upravo se spremam na put u Beograd i jako me zanima prva reakcija publike na film.

U hrvatskom filmu se u posljednje vrijeme govori o ženskom “novom valu“ mladih redateljica. Kako gledate na to?
- Meni je to izvrsno. Imamo stvarno izvrsne mlade redateljice, od Hane Jušić, Sonje Tarokić, Barbare Vekarić, čiji debitantski film “Aleksi“ ubrzo ima premijeru, do još svježih, talentiranih autorica poput Judite Gamulin ili Hani Domazet.

Što je s muškim “novim valom“?
- Ma i dečki ne kaskaju, općenito je u nastajanju neki novi val autora koji će unijeti svježu krv u našu kinematografiju. Mene iznimno veseli svaki uspjeh hrvatskog filma.

“Comic Sans“ kreće u kina na Dan žena. Koliko je to i film za žene?  
- Među ostalim, to je i film o prekidu veze iz muške perspektive. Jedna kolegica iz Slovenije, koja je film gledala, rekla mi je kako joj je sada žao nekih dečkiju koje je ostavila, pošto nije znala da se mi tako osjećamo nakon prekida. A i definitivno je film za žene jer glavnu ulogu tumači miljenik žena Janko!

“Comic Sans“ se snimao na Visu. Jeste li preduhitrili ekipu filma “Mamme Mia 2“? Imate li bolje/atraktivnije lokacije?
- Nisam još gledao “Mamma Mia 2“ jer još nije ni izašao, ali mi smo snimali na otočiću Jabuka, što nitko u povijesti nije uspio, pošto je Jabuka 99 posto vremena apsolutno nepristupačna brodovima zbog žestokih morskih i zračnih struja koje ju udaraju sa svih strana. Na to smo iznimno ponosni jer su nam se Višani grohotom smijali kada smo rekli da želimo pristati na Jabuci i tamo snimati. Imali su pravo smijati se, ali mi smo imali ludu sreću da smo došli na jedini dan u godini kada je more oko Jabuke bilo mirno.

Prošli ste na natječaju s idućim filmom “Luka“ koji se najavljuje kao prednastavak “Gorana“. U Goranu je lik Luke glumio Milan Štrljić. Je li to film o njemu u mladim danima ili?
- Ideja za prednastavak “Gorana“ je krenula od jedne vožnje iz Delnica za Zagreb, tokom koje sam rekao Janku “Ajmo iz zezancije smisliti kakav bi bio hipotetski film o mladome Luki. Zašto mu je žena mrtva, kćer slijepa, a gay sina nije vidio godinama. Zašto sjedi sam u ogromnoj viletini i priča sa portretom pokojne žene kao potpuni luđak.“ Norveški scenarist Gjermund Gisvold je u “Goranu“ izvrsno izgradio atmosferu groznih događaja koji su se zbili u prošlosti i sada jezivo rezoniraju kroz film. Kad smo shvatili da ta priča iz prošlosti nudi svakakve mogućnost, odmah sam nazvao Gjermunda Gisvolda koji je u tom trenutku konobario na polarnom arhipelagu Lofoten kao dio istraživanja za scenarij jedne norveške serije. Izložio sam mu ideju a on je samo hladno norveški odgovrio: “Razumijem. Ima smisla. Kada da dođem u Zagreb to napisati?“

Scenarij “Luke“, dakle, Norvežanin Giswold. Ima li šanse da zamijenite uloge i vi režirate neki norveški film, recimo triler?
- Pa to bi mi bila velika čast i zadovoljstvo. Kako se stvari razvijaju, preko Gjermunda se sve više povezujem s norveškim filmom, tako da ideja nije skroz nemoguća.

Ekskluzivna najava novog 'Instruktora'

Što je s malim ekranom gdje ste se kalili humorističnom serijom “Instruktor“? Kako danas gledate na taj period? Ima li šanse za nove nastavke ili nešto sasvim novo?
- “Instruktor“ mi je jedna od najdražih stvari koje sam ikada snimio. Serija danas ima neki polu-kultni status u Dalmaciji i fanovi još uvijek stalo ispituju hoće li biti novih nastavaka. Pošto “Instruktor“ čita isključivo “Slobodnu“ (sve ostale novine su mu purgerske), “Slobodnoj“ jedino smijem reći da postoje naznake da bi se nešto i moglo dogoditi oko “Instruktora“ u doglednoj budućnosti. Možda. Ne mogu ništa obećati, ali nešto kuhamo…

Kako je Janko slomio nos
Janko Popović Volarić je na setu filma "Comic Sans" slomio nos. Kako se to točno dogodilo i kako ste reagirali?
- Potpuno glupi peh za koji nitko nije kriv. Jedan kolega glumac ga je slučajno udario laktom u nos tijekom snimanja jedne scene, i nos mu je nažalost pukao na tri mjesta. To su one “jedan naprema milijun“ situacije. Bilo mi je strašno žao Janka jer, umjesto da dalje snimamo, on je morao dva dana ležati doma, natečen i u bolovima. Najtužniji trenutak je bio kada smo u restoranu “Pri Zvoncu“ večerali, a on je pio juhu na slamku. Na sreću, za samo tri dana je sve splasnulo i nije bilo više nikakvih naznaka da mu je nos bio slomljen, tako da smo sretno nastavili snimanje!

Naslovnica Kultura