Scena Kultura

KAŠTELANI RASTURAJU

Ove tri Dalmatinke zaljubljenice su u teatar, a njihove su predstave sasvim posebne: Evo kako smo ljude dovukli u čekaonicu ambulante

KAŠTELANI RASTURAJU

Dvadesetak entuzijasta okupljenih oko kaštelanskoga kulturnog kruga kojeg čine učitelji, profesori, ekonomisti, pravnici..., a svi ujedinjeni u ljubavi prema kazalištu.

Tim bismo riječima za početak mogli predstaviti članove Glazbeno-scenske udruge "Teatar", ili sve poznatijega Kaštelanskog kazališta, koje je prošle godine desetom predstavom simbolično i proslavilo isto toliko godina stvaranja.

– Kazalište je vrlo širok pojam, ali u principu moje viđenje kazališta je ono što svi kad-tad kažu – da je ono zrcalo društva. Tako i mi želimo reflektirati ono što se događa oko nas. Želimo upozoriti na probleme i pomoći ljudima da se suoče s problemima. Za mene kazalište ima terapeutske vrijednosti jer kako pomaže nama koji volontiramo u njemu, tako pomaže i ljudima koji dolaze i posjećuju naše predstave – kaže 38-godišnja Ana Matijević, članica ove kazališne družine, ali i njihova predsjednica, pa otkriva kako je pred njima još puno posla na kaštelanskoj sceni jer su Kaštelani, koliko je do sada imala prilike vidjeti, vrlo teški za dolazak u kazalište.

 

Čekaonica

– "Dovući" ljude u kazalište je veliki problem. Kazalište se ne može probiti u svoj sili lako dostupnih medija. Ipak, ljepota je u tome što su ljudi, bilo da su došli prvi put ili su stalni posjetitelji, svaki put oduševljeni na poseban način – kazuje Ana, pa izdvaja situaciju s njihove zadnje, aktualne predstave "Čekaonica", koju je prema drami Marine Vujčić režirao splitski glumac Siniša Novković.

– U publici je bila jedna doktorica koja je prvi put bila na našoj predstavi. Budući da joj je tema bila poznata jer se govori o pacijentima u čekaonici, ona nam je na kraju svima čestitala jer je bila oduševljena prikazanom situacijom. Ona se s tim suočava svaki dan, ali kada je pogledala i iz drugoga kuta, otvorili su joj se i neki drugi vidici na sve to. Doprijeti do svakoga čovjeka je veliki problem, ali kad se dopre do njega, to je veliki korak – raduje to 38-godišnju Anu, kao i njezine kolegice.

Mirna Simsig Jerkunica, godinu dana starija Šibenčanka koja je udajom prije desetak godina postala i Sućuranka, posebno je oduševljena što je dio ove kaštelanske ekipe.

– Ja sam novi član i vrlo sam sretna zbog toga. Kazalište je ljubav, kazalište je poziv, s time se bavim odmalena. To mi je bio hobi jer sam djelovala u raznim udrugama u Šibeniku. Radila sam s profesoricom Zdenkom Bilušić i glumcem Radom Perišom, zatim u splitskom kazalištu "Licem u lice", a onda sam napravila jednu veliku pauzu. Jer sam rodila svoga Alda – raširi se Mirni osmijeh pri spomenu na svojeg osmogodišnjaka koji voli nogomet, ali i rad u školskoj glumačkoj sekciji.

– Uvijek sam htjela doći u Kaštelansko kazalište, ali nikako skupiti hrabrosti. Ali, eto, na kraju sam uspjela. I tako sam sretna, stvarno sretna, pogotovo zato šta radim s tako divnim ljudima, entuzijastima, volonterima koji sve to toliko vole i toliko se u to daju da se jednostavno s time moraš zaraziti do kraja. Ja sam zaražena i sretna! – uskliknut će Mirna iskreno, kojoj je "Čekaonica" ovdje prva predstava.

– Iako se pojavljujem na kraju, to je jedna dosta zahtjevna uloga u kojoj moram izazvati emocije kod publike, od smijeha do tuge, što nije baš jednostavno – govori Mirna. Najavljuju nam kako će se ova drama s elementima komedije ususret Valentinovu i oko tog datuma moći pogledati u Kaštelima, ali i na nekim manjim splitskim pozornicama.

– Jer i kazalište je velika ljubav – slažu se sve.

Jedna od onih koja je tu od samih početaka je i tridesetogodišnja Nikolina Rabadan iz Kaštel Štafilića.

– Krenulo je sve tako što je ekipica od nas nekoliko koji smo pjevali u društvu "Bijaćka vila" došlo na ideju da bismo mogli napraviti neku predstavu. Skupilo se nas šest-sedam i kad već radimo prvu, odlučili smo da to budu "Miljenko i Dobrila", priča o kaštelanskim ljubavnicima. Uzeli smo tekst Nevena Bućana i prema njemu napravili predstavu. To je bio veliki hit jer do tada se u Kaštelima ljudi nisu ni susreli s kazalištem. Predstavu smo izveli puno puta i svaki put je bila prepuna dvorana kulturnog centra u Kaštel Lukšiću, u kojem djelujemo, ili dvorca Vitturi, gdje smo je također izvodili. Rasprodali smo sve predstave i bili smo presretni, te nas je to potaknulo da nastavimo – prisjeća se početaka Nikolina.

 

Profesionalni rad

Nakon toga, 2008., s predstavom "Keks i glad" Kaštelansko kazalište vrlo brzo dolazi do vrhunca svog rada, dodaje Ana.

Slijede "Miljenko i Dobrila, a gdje smo ja i ti?" u režiji Marice Grgurinović, koja daje modernistički pristup tom klasičnom djelu Marka Kažotića, a koji je ujedno i zaštitni znak samih Kaštela, zatim "Probudi se, Kato", "Nemoš pobjeć od nedjelje", "Čistilište, vizualno putovanje u sada", "Mali princ", "Smrtni grijesi", te "Čudnovata pjesma gospodina Stihovića", prvi igrokaz nastao u ovom kazalištu, a po slikovnici sugrađanke Maje Alfirević.

– Mene u kazalište najviše vuče ekipa i ovdje je ono što volim, volim pjevati i glumiti – kaže Nikolina, koja u "Bijaćkoj vili" pjeva 20 godina.

– Ekipa je super, vesela i dobra, i svi se odriču puno toga jer svi rade, imaju svoj posao i druge obaveze. Tako da je teško ponekad naći vremena za sve što bismo htjeli, jer voljeli bismo napraviti još više predstava – govori Nikolina, koja je inače odgojiteljica u Dječjem vrtiću Kaštela, a i majka je dvoje djece, pa sve to treba uskladiti, dok je Ana profesorica hrvatskog jezika u Osnovnoj školi u Dicmu.

Važno je, veli, da ljudi imaju volje to raditi i da imaju volje poslušati nekoga, jer dogodi se da njihov amaterizam prijeđe ponekad u poluprofesionalne vode budući da s njima u zadnje vrijeme rade i profesionalni redatelji poput Roberta Raponje i Marice Grgurinović.

– Dosegnuli smo neku novu, veću razinu, što je svima drago, a najveće nam je zadovoljstvo kada se odradi neka predstava, kada daš sve od sebe i kada na licima publike vidiš oduševljenje i osmijeh, onda si i ti zadovoljan uloženim trudom i onim što si napravio. I, naravno, da svi uživamo u ovome što radimo i da se na kraju zabavimo – poručuje Nikolina, a sve ih najviše veseli što će imati i nasljednike.

Već održavaju radionice i bajkaonice, a od ove školske godine imaju i dramsku skupinu mladih koju vodi Rubina Sarajlić, dramska pedagoginja.

– I na ovaj način pokušavamo uključiti ne samo mlade Kaštelane, nego i mlade dramske umjetnike – poručuju.

Bit će tako još mnogo dobrih predstava na njihovoj sceni, pa zato, dragi svitu, dođite u kazalište!

Kapula za pripomoć

– Uvijek se nasmijemo na jednu anegdotu s kapulom. Moja uloga u predstavi "Miljenko i Dobrila" je bila takva da na kraju poludim, izvan sebe sam, moram vrištati, plakati... Na prvoj izvedbi sam uspjela izvući dvije-tri suzice, ali to meni nije bilo dovoljno. I na idućoj predstavi sam tako na svoju ruku uzela malo kapule i namazala ispod očiju. Međutim, kad sam izišla na pozornicu, nisam se mogla zaustaviti plakati i to je bilo strašno. Kad su me vidjeli ostali kolege koji su mi u predstavi glumili majku i oca, i oni su se rasplakali. Nisu znali što se događa i počeli su i oni histerizirati i plakati, tako da je ta scena ispala fenomenalno. U jednom trenutku sam pogledala prema publici i vidjela ih kako svi gledaju otvorenih usta. I to je bilo predivno unatoč tome što su mene pekle oči još sat vremena poslije toga – nasmijala je i nas Nikolina.

Hrvoje s nagradom za žensku ulogu

– U bilo koji grad da smo došli, tražila se karta više za predstavu "Keks i glad", a zanimljivo je da je naš glumac Hrvoje Svalina dobio nagradu za najbolju sporednu žensku ulogu u toj predstavi na festivalu amaterskih kazališta (FAK) u Slavonskom Brodu, s ulogom Virđinele.
Najbolju sporednu žensku ulogu dobio je muškarac. Naime, u procesu predstave došlo se do toga da bi bilo dobro da publika ne može dokučiti je li to žensko ili muško, da bude intrigantno. Tako je Hrvoje preuzeo tu žensku ulogu i bio je odličan, što je potvrdila i nagrada – ističu.

Dani Kaštelanskog kazališta

– Počeli smo i rad na europskim fondovima, što zahtijeva puno rada, ali smo ustrajni u tom naumu. Osim predstava, kao našu najveću manifestaciju možemo se pohvaliti Danima Kaštelanskog kazališta koji su se lani održali sedmi put, a kako nam je Ministarstvo kulture već potvrdilo, dogodit će se i 8. dani. Za desetu godinu stvaranja napravili smo pravi spektakl ideja, od raznih radionica, prvi put se u prostoru održala i izložba slika Tee Morić Šitum, niz igrokaza i drama, što profesionalnog, što amaterskog tipa – govori Ana.

 

Naslovnica Kultura