Scena Kultura

PRED 46. IZDANJE

Jugoslav Pantelić, direktor beogradskog FEST-a: Hrvatski film je u prednosti nad srpskim, a 'Zvizdan' bih preporučio svim našim političarima

PRED 46. IZDANJE
Sasvim je sigurno da je prijeko potrebno da se prestanemo ponašati kao do sada i ubrzamo ono što evolucija sama sobom nosi. Preduvjet toga svakako je odgovorno i iskreno suočavanje s cjelokupnom povijesti naših odnosa koji datiraju znatno duže od jednog stoljećaa, kad smo prije točno 100 godina i započeli život u zajedničkoj državi, a to je za nekoliko godina u jednoj drugačijoj uniji, naša ponovna perspektiva. Izuzetno je dobro što ljudi iz svijeta filma u najvećoj mjeri ne usklađuju svoje poteze s nečim što sa sobom nose nerijetke političke trzavice na relaciji Zagreb-Beograd i obratno.

Umjetničkom direktoru i selektoru beogradskog FEST-a Jugoslavu Panteliću ovo je posljednja godina uspješnog četverogodišnjeg mandata na toj dvojnoj funkciji. Prilika je to da s Pantelićem, ujedno i direktorom Jugoslovenske kinoteke, pogledamo u retrovizor bliže i dalje FEST-ove prošlosti, ali i naprijed u budućnost ponajvećeg filmskog festivala u regiji, te regije same u kinematografskom i političkom smislu.

Ako vam se mandat ne produži, kako biste podvukli crtu vašeg FEST-ovanja? Koliko se FEST s vama na čelu promijenio i evoluirao od prve do četvrte godine vašeg mandata? Koje ste promjene (nabolje) napravili? Promjena koncepta iz revijalnog u natjecateljski?

- Iskreno, to je više pitanje za sve druge nego za mene. Ostavljate mi mogućnost da budem samohvalisav ili da izbjegavajući to čitateljima vašeg lista ostavim dojam ne pretjerano zainteresiranog sugovornika. Potrudit ću se da moj odgovor bude negdje između tih dviju krajnosti. Od vremena kad je FEST bio neprikosnoven filmski festival u ovom dijelu Europe do danas, štošta se promijenilo, pa tako i on sam.

Već krajem osamdesetih festivalska amplituda FEST-u je bila iza leđa, a pred njim poprilično teške godine preživljavanja koje su, paradoksalno, ako izuzmemo dvije godine apstinencije i jednu godinu prekidanja, iznjedrile i neka značajna izdanja. Programski, FEST je uvijek bio jak, no s njegovog imena bila je nestala zvjezdana prašina. Publike je uvijek bilo, isto tako i dobrih filmova, ali počinjao je i završavao tiho, s tek ponekim pravim festivalskim praskom. FEST 2015. od revijalnog postaje natjecateljski festival, a to sa sobom nosi žirije, nagrađene, natjecateljski program i predstavnike odabranih filmova glavnog programa, veće zanimanje medija, laureate nagrada za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti, te pobedničke kipove Beogradskog pobjednika ili Victor of Belgrade, kako je taj simbol Beograda imenovao njegov tvorac Ivan Meštrović.

Mnogo je toga što posljednjih godina FEST čini ponovno velikim festivalom. To se najviše ogleda u znatno većem interesu autora, producenata i distributera da film plasiraju na FEST-u, da ulože u njegovu promociju, te da festival iskoriste za buduću suradnju koja će dovesti do nastanka nekog novog filma koji će naredne ili one tamo godine imati premijeru možda upravo na FEST-u. Između evolutivnih i revolucionarnih promjena na početku mandata odlučio sam se za ove druge i sada vidim da je to bio bolji izbor.

U natjecateljskom programu FEST-a znaju se naći i hrvatski filmovi, štoviše jedan od njih je 2017. odnio pobjedu – “Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić, kao i, recimo, Schmidtov “Ljudožder vegetarijanac“ četiri godine ranije…

- Hana Jušić je za svoj izuzetan debi dobila nagradu Beogradski pobjednik za najbolji film u glavnom programu. “Ljudožder vegetarijanac“ je trijumfirao u preteči glavnog programa, nekada jedinom natjecateljskom programu koji se zvao “Evropa van Evrope“, a prije toga je još jedan hrvatski redatelj Kristijan Milić (“Živi i mrtvi“) pobijedio u tom programu. Točno je da je hrvatski film posljednjih godina često prisutan kod nas na festivalu. Kao i prošle, i ove godine čak dva hrvatska filma natječu se za nagradu Beogradski pobjednik - “Comic Sans“ i “Agape“ koje su režirali sada već stari znanci FEST-ove publike Nevio Marasović i Branko Schmidt.

Kako je pobjeda hrvatskog filma na FEST-u odjeknula u srpskim medijima?

- Koliko se sjećam, kritika je film ocijenila superlativima, pa je bilo logično da pozdravi i takvu odluku žirija. Da je sniman koju dekadu ranije, “Ne gledaj mi u pijat“ bio bi dostojan reprezent filmova jugoslavenskog “crnog vala“. Mislim da je upravo ta konstatacija bila jedna od onih koje su pratile medijske izvještaje sa dodjele nagrada…

FEST je veoma otvoren prema hrvatskom filmu, ove godine imate prije svih premijeru “Comic Sansa“ Nevija Marasovića koji u kinodistribuciju na matičnom teritoriju kreće 8. ožujka te, osim “Agapea“, “Egzorcizam“ i “Fuck Off I Love You“?

- Niste prvi koji to konstatira. Razlog za to su dobri filmovi koji dolaze iz vaše države posljednjih godina. Veliki uspjeh na FEST-u imao je film “S one strane“ Zrinka Ogreste, Matanićev “Zvizdan“, Marasovićev “Goran“, Sviličićev “Takva su pravila“… Izuzetno mi je drago što ove godine u selekciji imamo praktički svjetsku premijeru Marasovićevog najnovijeg filma. “Comis Sans“ je pametno i iskreno ostvarenje autora koji zna što hoće i u tome uspijeva, a siguran sam da će i kritika i publika to prepoznati.

Schmidt je već pobjeđivao u Beogradu. On je autor od koga se ovdje s pravom očekuje mnogo. “Agape“ je izuzetno hrabar film, ali ne zbog razloga koji vam prvo padnu na pamet. Matanić je u Srbiji već duže vrijeme redatelj čiji filmovi privlače publiku. Njegov najnoviji film će sasvim sigurno naići na velike simpatije i onih koji nisu pasionirani ljubitelji žanra kojim je od prošle sezone opsjednut. Jurkasov film se na FEST-u prikazuje u okviru programske cjeline “Microwave“, čiji je selektor moj kolega Mladen Đorđević.

Godine 2016. upriličili ste i skrivenu premijeru Marasovićeva “Gorana“. Je li vam Marasović najdraži hrvatski redatelj?

- Festivali to rade. Bio sam u prilici da u Zagrebu pogledam film “Goran“ i shvatio kako mora biti prikazan na FEST-u. Procedure oko zakazane svjetske premijere nisu ostavljale mogućnost da se taj film uvrsti u službeni program FEST-a. Ekipa “Gorana“ prepoznala je da silno želim taj film na festivalu, a kako je tajna projekcija bila jedino riješenje, nju smo te godine i upriličili. Mislim da su, kad je Beograd u pitanju, te noći Marasović i dobar dio glumačke postave postali zvijezde. Bila je to prva projekcija filma na svijetu, no doduše tajna.

Odbijanje da filmovima balansira između zahtjeva šire publike i uže kritike Marasovića čini ne samo svojim, nego i jednim od najinteresantnijih redatelja njegove generacije mnogo izvan granica Hrvatske. Već sada, nakon četvrtog filma, jasno je da će Marasović graditi svoju karijeru u dva pravca. Ništa čudno za talentirane filmske stvaratelje. Nevio sigurno spada među omiljene autore iz hrvatske kinematografije, ali kada već pričamo o njoj, mislim da sam dužan navesti i sljedeća imena: Tanhofer, Berković, Vrdoljak, Grlić, Bulajić, Golik, Bauer, Babaja, Tadić, Papić, Zafranović, Mimica, Brešan, Ostojić, Matanić, Sviličić…

Svakako, stječe se dojam da su hrvatski filmovi i te kako dobrodošli u Beogradu. Kako prolaze u kinodistribuciji, mimo FEST-a?

- Kako koji. Mislim da, ukoliko govorimo o dobrom filmu, sve zavisi od toga koliko mu se distributer želi ili umije posvetiti. Ta prednost koju sa sobom nosi film na jeziku koji razumiješ nikada nije bila dovoljno iskorištena na ovih nekoliko susjednih filmskih tržišta. U izuzetno neravnopravnoj borbi za gledatelje s hiperprodukcijom velikih studija, i hrvatski film, kao i srpski, ili film iz bilo koje druge male kinematografije, mora imati svoju sigurnu kuću.

Danas su festivali te sigurne kuće, a bilo bi dobro da već sutra imamo još više kina koje će, željeli mi to ili ne, država morati podržavati ili za to nadležna tijela EU. Malo je tužno, ali stvari tako stoje na terenu. Mislim da je to i dalje moguće popraviti, ali isto tako mislim da volje za tim skoro da nema. Ipak, kada je riječ o filmskoj distribuciji, izuzeci, na sreću, postoje. Grlićev “Ustav Republike Hrvatske“, s izuzetnim Nebojšom Glogovcem, Ksenijom Marinković i Dejanom Aćimovićem, uspio je osvojiti svoje mjesto pod suncem srpskih kina.

A kako srpski film stoji u kinima? Dojam je kako više nema toliko megahitova kao do prije nekoliko godina, posebice devedesetih? Je li to zbog manjka populističkih filmova, a viška festivalskih ili?

- Srbija je ove godine izdvojila rekordan budžet za proizvodnju filmova. Zapravo, već godinama izdvaja vrlo reprezentativnu sumu i rezultate tih ulaganja očekujemo već ove godine. Točno je da od Dragojevićeve “Parade“ nije bilo velikog kinohita koji je pritom i dobar film. Posljednjih godina u srpskoj kinematografiji dobre filmove su imali: Vuk Ršumović, Nikola Ljuca, Bojan Vuletić, Goran Radovanović, Mirjana Karanović, Miloš Radović, Luka Bursać, Mila Turajlić…

Kako komentirate sve isprepleteniji odnos hrvatskih i srpskih filmaša na zajedničkim projektima?

- To je prirodno i praktično. Za početak, mogućnost da koristi svoj jezik svakom akteru filma pruža dodatnu lakoću. Ljudi iz svijeta filma u naše dvije države mahom se međusobno poznaju, a tu je i kulturološki “background“ koji mnogo pomaže u komunikaciji.

Kako, pak, komentirate odnos hrvatskih i srpskih političara političara? Mogu li oni naučiti nešto od filmaša?

- Iz dobrih filmova dobrom se nauče i dobri i oni drugi, a iz loših filmova do dobrog može doći samo onaj tko je i sam dobar. Svakako da mogu. Matanićev “Zvizdan“ preporučio bih svim našim političarima. Slažem se da bi političari mogli puno toga naučiti od naših filmaša. Da se izrazim filmskim jezikom, koprodukcije na raznim poljima, pa i političkom, sigurno bi bile obostrano korisne, a i šire od toga. Sasvim je sigurno da je prijeko potrebno da se prestanemo ponašati kao do sada i ubrzamo ono što evolucija sama sobom nosi.

Preduvjet toga svakako je odgovorno i iskreno suočavanje s cjelokupnom povijesti naših odnosa koji datiraju znatno duže od jednog stoljeća, kad smo prije točno 100 godina i započeli život u zajedničkoj državi, a to je za nekoliko godina u jednoj drugačijoj uniji, naša ponovna perspektiva. Izuzetno je dobro što ljudi iz svijeta filma u najvećoj mjeri ne usklađuju svoje poteze s nečim što sa sobom nose nerijetke političke trzavice na relaciji Zagreb-Beograd i obratno. Dobre namjere, iskrenost i želja da se suočimo s realnom slikom prije svega sebe samih, a odmah zatim i s onima koji su pored nas, bila bi izuzetno dobra osnova za postizanje cilja koji dobronamjerni priželjkuju.

Kako biste kvalitativno, žanrovski, tematski itd. pozicionirali hrvatski i srpski film u regiji?

- Nije nikakva novost da je hrvatski film već neko vrijeme u očiglednoj prednosti. Prošla godina predstavljala je, ukoliko izuzmemo nekoliko filmova, mali pad u usporedbi s prethodnim sezonama, ali prema informacijama koje imam, ove godine sve se vraća na mjesto. Što se tiče srpskog filma, on je, čast izuzecima, u ponovnom buđenju koje traje već neko vrijeme. Bilo je tu sjajnih iskoraka, ali ne i vala dobrih filmova.

Iskreno se nadam da će ovo proljeće označiti kraj duge zime za naš film. Mnogi značajni autori snimaju filmove od kojih očekujem dosta. Mislim da je pred nama sezona koja će označiti novi veliki početak za srpski film. Kad je u pitanju drugi dio onoga što me pitate, mislim da se o žanrovima i tematici, koju češće od drugih tretiraju scenaristi s obje strane, nema što pametno reći, izuzev da je iskustvena specifičnost obje kinematografije ono čuveno i najskuplje - da kvantitet daje kvalitet.

Kako FEST stoji naspram Pule i Sarajeva?

- FEST programski praktički objedinjuje spomenute festivale. Osim međunarodnog natjecateljskog programa, ima i natjecateljski program domaćeg, srpskog filma. Tu je i selekcija subverzivnog filma “Granice”, više revijalnih programa, te “FEST klasik“… Pored već navedenih, FEST dodjeljuje i nagradu Nebojša Đukelić koja po odluci tročlanog žirija iz regije pripada najboljem filmu iz tog kinematografskog područja. Ne bih uspoređivao ta tri festivala jer za tim nema potrebe.

Mislim da je svaki izuzetno značajan za film i profesionalce iz svijeta filma, publiku i sredinu u kojoj se održava. Direktorica Pula Film Festivala Gordana Restović i programska direktorica Sarajevo Film Festivala Elma Tataragić članice su FEST-ovih žirija ove godine. Kao festivali, ali i oni koji ih vode i koncipiraju na programskom i drugim nivoima, posljednjih godina imamo veoma uspješnu i iskrenu profesionalnu suradnju. Zaista se radujem punoj Areni i ovacijama filmu u Puli, kao i dolasku Roberta de Nira u Sarajevo ili bilo kojem drugom uspjehu tih festivala.

Kakva je po vama budućnost FEST-a i regionalne kinematografije sudeći po sadašnjosti?

- FEST je veliki festival s istom takvom perspektivom za budućnost. Ovisno o odgovornosti i umijeću onih koji budu radili na njemu, on će ili prevazići ponovno stečen značaj i zauzeti prepoznatljivo mjesto na festivalskoj mapi Europe ili ponovno postati lokalna atrakcija s dobrim programom i blistavom prošlošću.

Od De Nira do McTiernana

FEST su nekad pohodila najjača imena iz svijeta filma, poput Roberta De Nira koji je došao na festival krajem sedamdesetih. No, u Beograd još uvijek dolaze poznate face. Prije dvije godine FEST je, npr. odao počast velikanu američkog (akcijskog) filma Johnu McTiernanu, čime je Pantelić pokazao kako festivali ne bi trebali samo vrednovati neamerički festivalski film. Ove su godine dobitnici nagrade Victor of Belgrade (Beogradski pobjednik), za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti, Istvan Szabo i Neda Arnerić. Dobitnici te nagrade za dosadašnje stvaralaštvo su, pak, Roland Joffe i Karen Sahnazarov. 
Od gostiju tu su još: Paolo Genovese, Kornel Mundruczo, Jeremie Renier, Vittoria Puccini, Marta Meszaros, Makis Papadimitriou, Susanna Nicchiarelli, Goran Bogdan, Emir Hadžihafizbegović, Janko Popović Volarić, Nevio Marasović, Dalibor Matanić, Helena Minić, Jan Cvitković, Lordan Zafranović, Milčo Mančevski…

Naslovnica Kultura