Scena Kultura

'AKO NE POKUŠAŠ, NEĆEŠ NI DOZNATI'

Splićanin u teškoj nesreći jedva izvukao živu glavu, nanovo je morao učiti hodati, govoriti, čitati i pisati, a sada je postigao nešto što se činilo nemogućim

'AKO NE POKUŠAŠ, NEĆEŠ NI DOZNATI'

Svi mi neuspjeh ili nevolju koja nas snađe držimo nečim u prvi tren kao nešto najgore, nesavladivo. Shvatio sam da nakon toga treba stati na obje noge

Od bezbrižnog djetinjstva, preko teške nesreće i konačno prvoga krim-romana napisanog vlastitom rukom, u životu Splićanina Jadrana Nenadića prošlo je 17 godina.
Događaj koji mu je preokrenuo život zbio se tijekom uskrsnih blagdana 2001. godine. S ekipom iz 6. a i kvarta našao se na školskom igralištu, da bi u jednome trenutku na Jadrana pala nepričvršćena čelična branka i teško ga ozlijedila.
- Jedino čega se i danas sjećam jest tih nekoliko trenutaka prije pada okvira gola i kasnijih mjeseci rehabilitacije u Krapinskim toplicama i drugdje. Morao sam doslovce krenuti od nule, jer sam nanovo počeo učiti hodati, govoriti, čitati i pisati – priča nam Jadran.
- Nakon nekog vremena mogao sam opet čitati, ali bi problem bio kada bih došao do kraja reda, jer ne bih mogao nastaviti. Ili kada bih došao do treće stranice, zaboravio bih što je bilo na prvoj. Čitanje je za mene, koji sam prije nesreće na igralištu znao leći s knjigom i u jednom je cugu proći od prve do zadnje stranice, postalo teška muka – veli.

Nevolja je samo varijabla

- Nevolja je dodatna varijabla na životnu krivulju, a do pojedinca je kako će je eleminirati ili zaobići. Ja nisam mogao čitati, zato sam počeo pisati. Pokazao sam sebi i drugima da se može - dodaje.
Pisanje mu se puno brže vratilo nego hod, govor ili čitanje. Počeo je prvo onako za sebe, onda je nastavio u srednjoj grafičkoj, gdje je pokrenuo školski list "Mali odmor", a nastavio s vicevima i raznim drugim formama. Puno toga je završavalo u kanti za smeće dok prije nekih četiri-pet godina nije odlučio napisati svoj prvi roman. U međuvremnu se i zaposlio kao (noćni) čuvar u javnoj garaži na Sukoišanu.
- Prvo sam napisao nekih 12 pričica na jedno 60-ak stranica, i to dok sam sjedio po kafićima ili klupama na Rivi i gledao prolaznike sa svih strana. Od tih fragmenata nastala je "Stipendija", koja je i temeljna priča mog romana i po kojoj je on dobio ime, a govori o dvojici profesionalaca - kriminalista što skrbe za šest bivših stranih prostitutki uhićenih za jedne racije u Splitu. One kroz stipendiju za studij dobivaju drugu šansu, drugu životnu priliku, isto kao što sam je i ja dobio nakon što sam za dlaku izbjegao smrt na školskom igralištu – navodi Jadran, dok s ponosom u ruci drži primjerak svog književnog prvijenca.
Prostorija na Visokoj koncem siječnja bila je pretijesna da primi sve one koji su došli na promociju i stisli mu ruku. Mnogi su se mogli i prepoznati u knjizi, jer je autor likovima iz romana davao imena nekih ljudi iz svog okruženja. Tako je glavnog lika Franka Frankovića nazvao po svom pretku, dok je prezime inspektora Matića ono Jadranova prijetelja iz osnovne škole, Špira.

Noć mi daje slobodu

- Ova knjiga je, sportskim riječnikom rečeno, moj gol koji sam zabio svim nevoljama koje su me snašle. Moji roditelji i sestra, te prijatelji iz udruge "Beat" na čelu s Natalijom Čelan bili su prvi koji su pročitali knjigu. Kada sam dobio njihovo zeleno svjetlo, znao sam da mogu pred veći auditorij. Nastojao sam napisati nešto što bih i ja sam rado pročitao, nešto što ima kompaktnu radnju. Kažu da sam uspio – skromno će Nenadić.
- Svi mi neuspjeh ili nevolju koja nas snađe držimo nečim u prvi tren kao nešto najgore, nesavladivo. Shvatio sam da nakon toga treba stati na obje noge, izvući pouku i opet pokušati. Ako opet ne pokušaš, nikada nećeš saznati hoćeš li uspjeti. Naravno, uvijek treba imati realne ciljeve – dodaje.
Ne planira stati na jednoj knjizi, pa tako već razmišlja i o novoj. Bit će opet krimić jer je to žanr koji, kaže, najbolje razumije.
- Prethodno želim usavršiti svoje pisanje jer koliko god meni "Stipendija" bila dobra, vidim da ima mana i nedostataka. Zato mi je svaki savjet dobro došao i svakoga onoga tko ga ima pozivam da mi se javi - poručuje Nenadić.
Profesionalno sebe i dalje vidi prvenstveno kao čuvara parkinga. Taj mu posao, pogotovo za noćnih smjena, daje dosta slobode i vremena.
- Pozivam se na šutnju zbog mogućnosti samoinkriminacije – kroz smijeh će na rastanku.

 


Biti pisac je zadnje što sam mislio postati
Jadran, pogotovo nakon nesreće i problema koji su mu se javili s čitanjem i memoriranjem, nije mogao zamisliti da će jednog dana završiti među - piscima.
- Jednom prilikom tamo krajem 8. razreda, kada smo se svi već opredjeljivali za profesionalnu budućnost, s tadašnjom profesoricom iz hrvatskog sjedili smo dvije kolegice iz razreda i ja. I pita ona nas što bismo, što nam je želja, a ja sam joj kao iz topa odgovorio da sve može, ali da nikada ne bih mogao biti pisac. I evo ja postao pisac - veli nam.
Želja mu je bila da na promociji okupi sve svoje profesore iz hrvatskog, ali nije uspio doći do njih. Zato mu je u planu poslati im barem primjerak knjige.

 

Naslovnica Kultura