Scena Kultura

Premijera 'Čovik, zvir i kripost'

Gospođa Orada danas ne bi trpjela Kapetana: on ima 'nelegitimnu' obitelj u drugom gradu, a ona sve lakše podnosi uz ljubavnika

Premijera 'Čovik, zvir i kripost'

Andrea Mladinić, glumica splitskog HNK, tumači glavnu žensku ulogu, gospođu Oradu, u komediji Luigija Pirandella "Čovik, zvir i kripost".

Predstavu, koja je na programu 19. siječnja, režira Nenni Delmestre prema čakaviziranom prijevodu Vanče Kljakovića. Komad je u Splitu bio veliki hit početkom osamdesetih, postoji i snimka te predstave, ali Andrea je nije željela pogledati – učinit će to tek nakon premijere, kao što i inače običava.

Do premijere je ostalo nekoliko dana. Kako teku probe?

– Odlično. Radimo već više od dva mjeseca, s manjim pauzama koje smo imali oko Božića i Nove godine. Po mnogočemu je ova predstava za mene posebna, a među ostalim i po tome što je to tek druga komedija u kojoj nastupam, nakon "Čuda u Poskokovoj Dragi".

Slažete li se i vi s tezom da je puno teže napraviti dobru komediju negoli tragediju, odnosno da je teže ljude nasmijati nego rasplakati?

– Apsolutno. Naravno, ne mislim pritom na "prvoloptaška" rješenja koja znaju nasmijati ljude, još manje na psovke. Da bi komedija uspjela, rad na njoj mora biti silno precizan, puno precizniji nego u nekom drugom tipu predstave. Najvažniji je tajming, pravodobna reakcija na igru kolega. Katkad samo sekunda, ili pola sekunde, preuranjene ili zakasnjele reakcije odlučuje o uspjehu scene – hoće li biti smiješna ili neće. Zbog toga se jako puno posvećujemo preciznoj igri pazeći istodobno da ne upadnemo u jeftinu farsu.

Pirandello zapravo komad označava kao "poučnu priču"...

– Da, a svaki bi kazališni komad to trebao biti.


Felinijevski karakteri

Kako gledate na karaktere koje je stvorio – svi tu nose nekakve maske, što je ispod njih?

– Karakteri su felinijevski, pravi mediteranski, prepuni mana koje ih i čine životnima, čine ih ljudima. Da, svi oni lažu, svi nose maske, ali njihovi karakteri su nepatvoreni i tako ih prezentiramo publici. Nitko nije jednoznačan – u svima postoje osobine i čovika, i zviri, i kriposti.

Pirandella posebno zanima odnos zbilje i iluzije, koji je u kasnijim djelima posebno razradio. Ima jedna scena u kojoj je tako lijepo "zagrebao" po tom odnosu vanjskog i unutarnjeg čovjekova lica. Kapetan za večerom prigovori profesoru da mu se ovaj neprestano smije u lice; profesor, u panici, negira, ali lice mu se ukočilo u osmijehu koji ne zna skinuti, tijelo reagira protiv njegove volje.

Ukratko, krenuli smo ispričati jednu priču koja je više od spretne i pitke komedije, koja donosi na scenu kompleksne karaktere koje treba opravdati. Eto, i Kapetan, koji je glavni negativac, koji je "jedna beštija", ima svoju muku, svoje gušenje, i njega se može shvatiti.

Vaša je uloga zanimljiva i po tome što je glavna, a zapravo gotovo da nema teksta. Vaša gospođa Orada stalno jadikuje, plače, zaziva smrt... Kako je vidite? Je li to lutka u rukama ljubavnika i muža koji upravljaju njezinom sudbinom, ili nešto drugo?

– Nije ona lutka. Treba je prosuđivati po djelima. Mislim da ta žena nesvjesno manipulira ljudima i s tom svojom tugom, s velom kreposti i nesreće naprosto se nastoji snaći u svijetu u kome živi.

Komad je napisan prije stotinu godina. Neke situacije danas su nezamislive, ali neke se i nisu puno promijenile. Znam da i danas ima nasilja u brakovima, da ima žrtava. Ali, ipak se okolina time više bavi, društvo osuđuje takve pojave. Prije stotinu, pa i prije pedeset godina, malo tko bi optužio muža koji urla na ženu, koji lupa šakama po stolu jer večera kasni. Danas, ako ništa, barem će pet prijateljica takvoj ženi savjetovati: "Ostavi ga, otiđi od njega, bježi!"

Gospođa Orada ima muža koji u drugom gradu ima drugu "nelegitimnu" obitelj i troje djece. I to svi znaju. Ajde da je jedno, ali troje... Našla se u situaciji koju naprosto pokušava podnijeti, a lakše je podnosi uz drugog čovjeka, uz ljubavnika.

Redateljica je stoga nastojala, mislim, pronaći nekakav balans i most između ondašnjeg i sadašnjeg vremena, koji se u prvom redu iskazuje nešto modernijim načinom igre.


Žena bi i danas prošla gore

Kako vi konkretno igrate?

– Pa, moja gospođa Orada nema ni jednu svoju scenu, nema ni jednu rečenicu koja je dulja od tri riječi, a sve se vrti oko nje. Pokušala sam u prvom redu izbjeći patetiku i prikaz nekakve "gospe od cukra". Nastojim naprosto glumiti ženu koja ima ozbiljan problem – neplaniranu trudnoću – i mora ga riješiti.

Kako surađujete s kolegama?

– Odlično, a posebno sam sretna što mi je Goran Marković, koji tumači Profesora, prvi put partner na sceni. Bili smo već u istim predstavama, ali ovdje smo baš u kompleksnom, partnerskom odnosu. Kolege smo, s iste godine na faksu i oduševljena sam koliko je topao, plemenit i pouzdan partner – potpuno sam sigurna uz njega. Mog muža, Kapetana, glumi Marjan Nejašmić Banić. Njegov je govor dubrovački, i uloga mu je odlično legla, makar nije nimalo "gosparska".

Rekla sam, ovo mi je tek druga komedija. No, uz to, već je i druga predstava u kojoj tumačim nečiju majku – i to majku čiju djecu glume studenti – prva je bila u predstavi "Što čekamo". Možda to govori u prilog činjenici da se pomalo bližim srednjoj dobi. Premda se tako ne osjećam.

Što mislite, bi li se ovaj komad mogao postaviti kao ozbiljna drama? Ipak je problem s kojim se Pirandellovi junaci susreću itekako ozbiljan?

– Komad je pisan kao čista komedija situacije, ali u srži je zbilja prava drama, i to opasna za život mnogih. Ako se ne nađe rješenje, nitko se neće dobro provesti, doći će do raspada sistema.

I žena bi prošla gore.

– Da, a i danas bi prošla gore.

Zašto niste pogledali snimku predstave u kojoj je gospođu Orada tumačila Zdravka Krstulović ili neki od filmova snimljenih po ovoj drami?

– Nikada to ne činim. Izbjegavam pogledati čak i kratki video. Bojim se da bi to moglo utjecati na moju kreaciju, razbiti je, mogla bih se, i ne htijući, dovesti u situaciju da kopiram tuđu ulogu. Kada prođe premijera, malo ću "poćiriti". Tada će uloga već biti definirana.

 


Teatar ne trpi svakodnevni govor
Već tri godine ste na Studiju glume suradnica profesorici Bruni Bebić za scenski govor. Što mislite o kulturi govora općenito i što vam smeta na sceni?

– Kultura govora danas je pala na niske grane. Srozala se, a uzrok vidim u nečitanju knjiga, jer bez kvalitetnih knjiga nema ni dobrog govora. A ipak je govor, kao i ekspresija lica, bitan dio našeg identiteta i nemogućnost da se ljudi izraze na pravi način dovodi do pogrešaka u komunikacijskom kanalu. A komunikacija je najvažnije sredstvo odnosa među ljudima!
U kazalištima, kada sjedim među publikom, najviše mi smeta ako glumca ne razumijem i ne čujem dobro, kada je artikulacija slaba.
Bruna Bebić puno se trudi oko toga, a ja sam imala sreću učiti od pokojnog profesora Zlatka Crnkovića, koji nije trpio nikakvo frfljanje, šumove, nejasnoće.
U nekim teatrima u našoj zemlji često se čuje i govor koji zanosi na kolokvijalan, privatan razgovor. Ne mislim ovdje na dijalektizaciju, nego na loš scenski govor koji se ne razlikuje od svakodnevnog, a u kazalištu treba potpuno drukčije govoriti.

 

Naslovnica Kultura