Iz starina crnog kosa stiže pjev/U kanalić legla crna cijev/Na antiku u kanalu klekla noga/Korijen platane, cabla našeg službenoga/Promet čudan, auta trube/Pozdravljaju plinoljube/Proljeće je, sunce sije/Arheologa blizu nije/A pikamer tako sjetno tuče/Golem modrac kamen lako puče.
Tako bi nekako, stihosklepano, zvučala aktualna solinska oda ovom proljeću, obilježenom radovima na izgradnji plinovoda i kanalizacije za oborinske vode duž Radićeve ulice, popraćenim – ipak je ovo Solin – arheološkim istraživanjima. I dok prvih nekoliko rima – to je kao sugestija budućim analitičarima ovog serijala – ima obilježje farse, zadnje dvije su vrlo kratak opis s elemetima tragičnoga koje se upravo događa u Radićevoj.
Da objasnimo...
Ono da arheologa nema nigdje blizu, znači ne sam...