Scena Kultura

JEZIČNA REVOLUCIJA

Ivo Žanić analizira utjecaj popularne glazbe na jezik: Gramofonska ploča nije manje važna od Bašćanske

JEZIČNA REVOLUCIJA

Intrigantni sociolingvist Ivo Žanić nedavno je u nakladi "Jesenskog i Turka" objavio knjigu "Jezična republika" s podnaslovom "Hrvatski jezik, Zagreb, Split i popularna glazba" koji precizno objašnjava o čemu je u knjizi riječ. Žanić u njoj na stručan ali popularan, pa i duhovit način analizira jezik hrvatske popularne glazbe i njen utjecaj na jezičnu praksu. No vrsni kaštelanski lingvist sa zagrebačkom adresom analizira i doticaje zagrebačkog i splitskoga govora, utjecaj "omladinske štampe" i engleskog jezika, posvećujući pažnju i jezičnim igrama. Pisac "Mitologije inflacije", "Smrti crvenog fiće", "Prevarene povijesti" i "Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci" uvijek je zanimljiv sugovornik, a naročito na početku Mjeseca hrvatskog jezika i u doba žive rasprave o tome je li hrvatski jezik ugrožen s istoka ili zapada i je li nam potrebno donošenje zakona o hrvatskom jeziku.

Smojina čakavština

Ne pamti se baš da je jedna sociološka i lingvistička knjiga posvetila toliko pažnje popularnoj glazbi. Po vama, popularna glazba je vrlo bitna za jezik. Da su to znali jezični standardizatori, ne bi u njoj dopustili toliko slobode i jezičnog "kaosa“?

- Popularna je kultura po naravi svoje društvene i političke uloge nešto drugo od elitne ili kanonske, barem je to bila donedavna, dočim se danas na te fenomene sve više gleda kao na komplementarne i preklapajuće umjesto kao na odvojene, pa i uzajamno neprijateljske i isključive. Jezične prakse na kojima se ostvaruju funkcioniraju u skladu s time: opereta može biti i na nacionalnom i na regionalnom varijetetu, opera samo na nacionalnom.

Opera je u Europi imala funkciju stvaranja nacionalnih kulturnih kanona i kataloga ključnih povijesno-političkih motiva, uključivši legitimaciju nacionalnog jezika, dok su drugi žanrovi, od operete preko kabarea i šlagera do rocka i s njim križanih žanrova, u tom pogledu nevažni, sekundarni, oni su "samo" zabava.

Naravno, izuzetaka uvijek ima: u Francovoj Španjolskoj zabavna je glazba smjela biti samo na standardnom španjolskom, ne samo da se suzbije katalonski nego i regionalne varijacije u samom španjolskom, i demokratska Italija izrijekom je sve do 2010. za sanremski festival dopuštala samo standardni jezik, u Engleskoj nije bilo formalne zabrane, ali se podrazumijevalo da se za nacionalnu distribuciju pjeva samo sa standardnim izgovorom, sve dok "Beatlesi" i drugi sjevernjački sastavi nisu afirmirali svoje regionalne varijetete.

U Hrvatskoj je popularna glazba od početka bila jezično raznolika i takav je njen izraz za njenu publiku bio prirodna činjenica, prirodan odraz stvarnosti. To je lijepa i inspirativna činjenica naše kulturne povijesti.

U knjizi ste ukazali da se splitski govor, koji se najšire poima kao dalmatinski dijalekt, dosta promijenio i da to više nije Smojina čakavština. U njemu je sada, kažete, dosta štokavskih elemenata, a arhaizama je manje. U kojem će se smjeru on razvijati i je li moguć i potreban povratak staroga splitskoga govora?

- Nije neobično što Smojin jezični tip mnogima, i u Splitu i izvan njega, služi kao orijentir i svojevrsni ideal splitskoga. Taj je varijetet, zahvaljujući njegovim TV scenarijima i tekstovima, doživio snažnu promociju na regionalnoj i nacionalnoj razini, bio prvi koji se stvaralački i estetski potvrdio i prema vani i prema unutra.

Valja, međutim, uvijek imati na umu da je i on bio samo jedna faza u nizu mijena gradskoga govora, te da ni tada, u mnogo manjem gradu, to nije bio jedini splitski. U svakoj urbanoj sredini postoje kvartovske, dobne i druge varijacije iako se uvijek nađe mitomana koji bi određivali što jest a što nije "pravi" govor. Sve jezične prakse u nekom gradu jednako su autentične u svojem kontekstu i za svoje govornike, jednako su proizvod životne stvarnosti toga grada, ma koji bio.

Govornici uvijek najbolje čuvaju jezik i nepogrešivo osjete što im više ne treba, za koja su im značenja ili izražajne nijanse nužne nove tvorbe ili posudbe. Nije moguća, osim kao karikatura, aktivna komunikacijska upotreba jedne jezične prakse u stvarnosti koja je, da bi se opisala i izrazila, prirodno stvorila drugačiju jezičnu praksu. Nisu mogući ni povratci, a i kad bi bili, ne bih htio živjeti bez antibiotika, škole, struje i tekuće vode, pa makar ja i svi oko mene govorili čakavskije od Marulića.

Kajkavski prezent kod TBF-a

Knjiga se, dijelom kao i prethodna "Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci?“, bavi govorima Splita i Zagreba, čakavštinom i kajkavštinom, i njihovom borbom da opstanu, ali i da obogate standardni jezik. Pri tome nalazite utjecaje kajakavskog prezenta i u stihovima TBF-a "javin se kad stignem“. Među dijalektima nema isključivosti?

- Mnogo nejasnoća u domaćim jezičnim razmatranjima proizlazi iz toga što se i dalje rabe dijalektološki termini koji ne odgovaraju stvarnosti, pogotovo u gradovima. U Zagrebu i Splitu se ne govori kajkavski, odnosno čakavski nego ‒ zagrebački i splitski, što uključuje i niz varijacija kod istog govornika ovisno o situaciji.

Dijalektom u tradicionalnom smislu govori u Hrvatskoj, kao i drugdje u Europi, još vrlo, vrlo malo ljudi, uglavnom starih i u izoliranim područjima. Što se tiče dva naša najveća grada, utjecaji su dvosmjerni.

Sredinom sedamdesetih u Zagrebu je uzvik Ajme! odavao Dalmatince pouzdanije od rodnog lista, a sad je u aktivnom repertoaru svih, posebno mlađih govornika u cijeloj zemlji. Postoji i izraz "furati đir" i još mnoštvo primjera koji svjedoče o trajnom višesmjernom prožimanju.

Zagreb se, naime, pojavljuje barem u tri jezične uloge. Jedno je izravni utjecaj u smislu da se iz njega širi inovacija koja je u njemu i nastala. Drugo je kad Zagreb preuzima i dalje prenosi inovacije koje su nastale drugdje. On, naime, jedini ima medijske, ekonomske, kulturne i demografske snage neku lokalnu inovaciju (a sve one počinju kao lokalne) distribuirati dalje i učiniti je nadregionalnom.

Iz Splita se to možda ne vidi ili ne želi priznati, ali zagrebački je govor prestižan za veliki dio mladih govornika, ne samo za sve kajkavce, što je prirodno, nego i za Slavoniju, sisačku i karlovačku regiju, Primorje... Treći je aspekt kad se Zagreb pojavljuje kao svojevrsni katalizator, tj. kad neka značajka njegova govora uđe u širi javni prostor, pa potakne razvoj iste takve značajke koja je dotad postojala i drugdje.

Najbolji je primjer sinkretički vokativ, ili vokativ oblikom jednak nominativu, koji je u suvremenom zagrebačkom pod kajkavskim utjecajem postao praktički pravilo, ali ga poznaju svi hrvatski govori u raznim specifičnim upotrebama. Tako i dalmatinski govornici dobro znaju kad se kaže "Čoviče, ideš mi na živce!", dakle "pravi" vokativ, a kad "Lipi moj čovik!", dakle sinkretički vokativ, dakle isti koji rabe Zagrepčani kad kažu "Vedran, dodaj mi to!"

U knjigu ste uključili i prodor engleskog jezika. Veliku pažnju posvetili ste i komunikaciji mladih na mobitelima i društvenim mrežama, kao i njihove intenzivne dodire s engleskim jezikom. Tu se, reklo bi se, zahuktala velika jezična revolucija s dalekosežnim posljedicama? Hoćemo li se za desetak godina uopće razumjeti?

- Ljudima su oduvijek trebali jezici za međunacionalnu komunikaciju i niz jezika je u povijesti igrao tu ulogu u raznim područjima ili kontinentima, no engleski je prvi koji se raširio na svjetskoj, globalnoj razini. Također, prvi put je broj neizvornih govornika, onih kojima je engleski strani ili drugi jezik, nadmašio broj izvornih govornika ‒ Engleza, Amerikanaca, Australaca, Iraca, što i engleski stavlja u povijesno novu situaciju.

Odnosi su kompleksni, utjecaji višesmjerni, ali jedno je sigurno: nema straha od nerazumijevanja, jer govornici koji su upućeni jedni na druge uvijek nađu načina da se razumiju. Promjena je uvijek bilo i uvijek postoji pomak u značenjima i funkcijama jezičnog materijala. U naše doba novost nisu promjene kao takve, nego njihova brzina.

'Stojin na kantunu'

Opet se javljaju priče o ugrozi hrvatskog jezika, po jednima od srpskog jezika, po drugima od engleskog. Osjećate li se jezično ugroženim i biste li bili zaštićeniji donošenjem zakona o hrvatskom jeziku i vraćanjem vijeća za normu, što traži uredništvo časopisa "Jezik"?

- Ne vidim kako već 25 godina itko iz Srbije institucionalno može utjecati na ikoju razinu ili aspekt jezičnih procesa u Hrvatskoj kao što je to mogao u Jugoslaviji uzurpacijom formalno zajedničkih komunikacijskih kanala i institucija i političkom represijom. Otkad toga nema, za mene nema ni problema, jer prirodni doticaji, pa onda i eventualni uzajamni utjecaji govornika dva bliska jezika nisu problem nego neizbježna životna činjenica. Ne znam kako se to može spriječiti osim sjevernokorejskim metodama.

Vaše područje rada je i medijski jezik, u koji je, kako ste napisali, još kasnih sedamdesetih trajno prodro jezik "omladinske štampe". Kakvo je danas stanje u njemu?

- Šezdesete su općenito doba kada u javnu sferu u zapadnim društvima počinje ulaziti kolokvijalni jezik i procesi u Hrvatskoj s tim su podudarni. Važnu ulogu u tome ima tzv. omladinska štampa koja, iako iz različitih razloga, u tom obliku nije postojala ni na Istoku ni na Zapadu. Ona je uvodila slengove, ali sleng i dijalekt nisu u njoj ostali kao u rezervatu, nego su se prelijevali u etablirane medije.

K tome, od kraja osamdesetih na djelu je mnogo širi proces kolokvijalizacije javnog jezika u svim zapadnim društvima, pa tako i u našem. Naša je specifičnost u tome što su najveći gradovi i najekspanzivnije regije, dakle Zagreb i obala, povijesno neštokavske, pa njihove jezične prakse dolaze u napetost sa standardnim jezikom na način kakav drugdje ne postoji.

Popularna kultura, posebno glazba, koja je u nas od početka jezično raznolika, također snažno utječe na promociju regionalnih varijeteta. No, kad Osječani ili Varaždinci pjevaju s Nenom Belanom "stojin na kantunu", to ne znači da znaju što je kantun, još manje da će početi rabiti taj izraz, ali sigurno znači da im dijalektna riječ koja dolazi izvan njihove matične regije postaje prisna, da je doživljavaju u vrijednosno afirmativnom i emotivno poticajnom kontekstu, da je prihvaćaju kao kulturološki svoju...

Kad pitam studente, svi kažu da poznaju, vole, pa i rado zapjevaju pjesmu "Galeb i ja", ali, izuzevši one s mora, ne znaju ‒ i ne mare znati ‒ što je lažina u stihu "na lažini suvoj ležat". Uglavnom nagađaju da je to neko cvijeće, vrsta pijeska ili žala, obluci... Dakle, na djelu nije uvijek konvencionalno, značenjsko razumijevanje ovog ili onog izraza, nego psihološki pozitivan i kontekstualno poticajan doticaj s njim, prisnost s kulturnim proizvodom u koji je jezik uključen...

U tome, u stvaranju takve sociokulturne i psihološke podloge, leži važnost zabavne i popularne glazbe u nas, važnost pjevanog jezika koji čini da se modernizirani, urbanizirani dijalekt doživi prirodnim, aktivnim i prestižnim dijelom javnog krajolika i kulture. U povijesti hrvatskog jezika gramofonska ploča nije manje važna od Bašćanske ploče.


Slabo naučeni standard

Kako općenito gledate na stanje u hrvatskom jeziku, višak političkog, a manjak stručnog rada?

- Umjesto da o svojem jeziku govorimo iznutra, da ga razumijevamo iz njegove povijesti, sociokulturne dinamike i upotrebne stvarnosti, mi ostajemo opsjednuti srpskim. Vrlo je ozbiljna posljedica desetljeća i pol razlikovne manije što je zamućena kategorijalna razlika između standardnog i ostalih varijeteta, pa se kod govornika stvaraju frustracije i nesigurnost, posebno onih koji u svojim lokalnim govorima prirodno imaju turcizme. Dosta studenata Slavonaca govorilo mi je kako je u javnom prostoru doživjelo napad da govore srpski jer bi međusobno rabili komšija, avlija, peškir...

Međutim, odnos ručnik/peškir uopće nije odnos hrvatskog i srpskog, nego odnos standardnog i regionalnog hrvatskog, i srpski nema veze s tim. Svaki Slavonac, kad govori standardni hrvatski, koristi imenicu ručnik, a ako i tada kaže peškir, opet posrijedi nije srpski nego slabo naučen standardni hrvatski. Ukratko, sve je savršeno razumljivo i objašnjivo iz vlastite jezične povijesti, ali neki više vole dijelove hrvatske jezične baštine proglasiti srpskima.

U tome su, nažalost, prilično uspješni, dakle razorniji za cjelinu hrvatske jezične kulture nego što je to Beograd ikad mogao biti.

Naslovnica Kultura