Scena Kultura

Trafic de Styles

Umjetničko klizanje, hip-hop i novi cirkus - na ledu

Trafic de Styles
Predstava je tek za polazišnu točku uzela etablirane forme i njihove prepoznatljive elemente, te ih u maniri umjetničkog neposluha razgradila bez kompleksa da mora ponuditi tehničko savršenstvo, oslanjajući se radije na dječju razdraganost, maštu, inovati

Kad snijeg padne u Splitu, za mnoge je to dan velike radosti i ushita, a ne tek elementarna nepogoda. Ulicama kao da zavlada petarpanovska anarhija, u kojoj se malotko ljuti, čak i ako ga susjed iz zasjede pogodi grudom snijega. Tako se za vrijeme tih dragocjeno rijetkih dana osim skijaških čizama na ulicama obavezno nosi i osmijeh Marije Von Trapp, kojim je Julie Andrews zarazila svijet u mjuziklu “Moje pjesme, moji snovi”. Podjednako ozarenih izraza lica i splitska je publika dočekala u srijedu navečer francusku trupu Trafic de Styles, što je u Amfiteatru Doma mladih izvela “Glace”, plesnu predstavu na ledu.

Alkemičarska koreografija

U skladu sa svojom programskom odrednicom, "Iks festival" ponudio je još jedan nekonvencionalan komad u kojem, baš kao i u zemlji Nigdjezemskoj, ne vrijede ustaljena pravila ni umjetnički kanoni. U alkemičarskoj koreografiji Sébastien Lefrançois pomiješao je elemente umjetničkog klizanja, hip-hopa te novog cirkusa, odnosno ponešto od akrobatike, fizičkog teatra i suvremenog plesa, kako bi dobio “glace” ili briljantni, uglačani sjaj vječnog leda, koji sve spomenute elemente i drži na okupu.

Oni koji su možda očekivali impresivne sklopove flipova, toe loopova, lutza, axela i letećih pirueta ili breakdance vratolomije poput headspinova, ostali su uskraćeni jer “Glace” je tek za polazišnu točku uzeo etablirane forme i njihove prepoznatljive elemente, te ih u maniri umjetničkog neposluha razgradio na “elemente u tragovima”, bez kompleksa da mora ponuditi tehničko savršenstvo, oslanjajući se radije na dječju razdraganost, maštu, inovativnost, rušenje normi, opuštenost, užitak izvedbe i snoviđenje.

Ta fluidnost pristupa, kao i klaunovske epizode u izvedbi Joëla Colasa, na trenutke su rezultirali nejasnoćom kome se predstava zapravo obraća: djeci ili odraslima, onima koji će se jednoga dana odvažiti navući plesačke papučice i klizaljke ili, pak, “djetetu u nama” koje uvijek teži slobodi pokreta...

Činjenica da je baš najvremešnijem među izvođačima pripala uloga klauna, vjerojatno posve neintencionalno, negdje na periferijama svijesti, također budi i pitanje o mjestu i ulozi plesača, performera, ali i čovjeka općenito, jednom kad zađe u određenu dob.

U svakom slučaju, svaki od sedam izvođača ugradio je u predstavu svoju neizbrisivu “umjetničku prošlost”, a ona je vidljiva već na prvu - odnosno po “opni” što svakog od njih odjeljuje od leda, bilo da je riječ o klizaljkama ili običnim cipelama.

Ipak, budući da se u dramaturškom smislu “Glace” kreće od nevinog, zelembaćkog upoznavanja s idejom o tome što je led, preko ljubavnog ushita, do potpunog stapanja, tako u efektnom finalu komada izvođači odbacuju svoje opne ne bi li uistinu iskusili nepatvorenu, iskonsku bit leda.

Razodjeveni Tuomas Lahti, u baletnom solu uz taktove arije “Una furtiva lagrima”, postaje jedno sa sjajnom površinom, podsjećajući nas da samo kada odbacimo strahove, predodžbe, očekivanja i zadane forme - te se usudimo posegnuti za čarolijom - možemo odškrinuti vrata za neke nove svjetove.

 

 

 

Naslovnica Kultura